Umjetnost s predumišljajem

Luka Šeput

„Nezadovoljstvo je trajno stanje umjetnosti“, kaže Vladimir Gerić, kazališni redatelj i prevoditelj, u središnjem razgovoru u ovome broju Vijenca. Gerić podsjeća na Michelangelovo razbijanje vlastitih kipova, Gogoljevo spaljivanje drugog dijela Mrtvih duša i Picassova beskonačna ponavljanja jednog te istog motiva kako bi ilustrirao da su nezadovoljstvo postignutim i vječna težnja za nedostižnom savršenošću neizbježni za umjetnost.

Navedeni primjeri (kojima bi se mogli pridodati i mnogi drugi, od Flauberta do Kafke) otkrivaju nam proces umjetničkog stvaranja kao tajnu: umjetnik dok stvara ne zna što točno želi izraziti, sve dok to ne izrazi. I tada ili završava njegov posao ili započinje ispravljanje koje bi konačno djelo dovelo u sklad ili makar u što većoj mjeri približilo onom prvobitnom, nejasnom impulsu.

Međutim, danas sve rjeđe možemo doživjeti umjetnike kao nezadovoljnike. Čak i kada su njihovi „projekti“ nesumnjivo propali, zna se dogoditi da oni sami tvrde upravo suprotno. Posljednji takav događaj hrvatski je nastup na Venecijanskom bijenalu arhitekture. Dobra ideja plovećeg paviljona u krajnjoj realizaciji patila je od nedopustivih propusta (paviljon nije ni pristao na venecijanskoj rivi jer je bio vidno oštećen tako da i nije bio službeno uzet u obzir za nagradu), ali ono što još više zabrinjava jest činjenica da se takva prezentacija hrvatske arhitekture i dalje naziva – u potpunosti uspješnom, kako su komentar izbornika Lea Modrčina prenijeli mediji. Nedopustivo niska razina samokritike.

Nezadovoljstvo u umjetničkoj komunikaciji sve se više premješta s umjetnika na primatelja umjetničke poruke. Vladimir Gerić, nezadovoljan stanjem u kazalištu, upozorava da je uzrok tome konceptualizacija umjetnosti. Ona je u kazalištu dovela do jednostavnije komunikacije („Dobili smo kazalište glupana za glupane!“), što je uništilo njegovu tajnu – ono nevidljivo čime su kad ga ne bi uspjeli do kraja izraziti, umjetnici bili nezadovoljni.

Konceptualizacija umjetnosti pretpostavlja da su pravila igre unaprijed utvrđena. Postoji sklop zamisli o tome što bi umjetnost trebala biti danas, i u svakom umjetničkom činu taj je sklop zamisli važniji od samoga djela. Ne čudi stoga, kako kaže Gerić, da mu se više puta znalo dogoditi da kritike neke predstave budu „unaprijed napisane“. Kritičari procjenjuju u skladu s koncepcijom i poetikom uz koju pristaju, a samo djelo – koje tek treba doživjeti – ostaje izvan obzora pronicljivih umova.

Roberto Bolańo još je jedan autor koji svjedoči da se prava umjetnost ne da ugurati ni u kakve koncepcije. U ovome broju donosimo recenziju njegova kultnog romana Divlji detektivi, uz rezime cjelokupnog opusa iz pera Maje Zovko. U Bolańovu opusu nisu samo detektivi divlji, nego je to i postupanje s konvencijama detektivskog romana. Od takvih djelâ otvorenih završetaka – što je nezamisliv postupak u žanru koji „živi“ od konačnog uspostavljanja reda: kažnjavanja krivaca, nagrađivanja dobrih – istinskim ljubiteljima žanra diže se kosa na glavi. Pa ipak pravila su žanra ionako odveć shematizirana, a potraga Bolańovih likova za smislom ne da se okončati okupljanjem na ladanju gdje se otkriva rješenje misterija.

Ako konceptualizacija znači podređivanje umjetnosti jednoj ideji, onda je tu uvijek riječ i o ideologiji, i to u grčkom (nauk o idejama) i u hrvatskom (lijevi-desni) značenju. Koliko je, međutim, takvo svođenje potrošno pokazuje podatak iz života Jure Kaštelana. Kaštelan kao dvadesetogodišnji mladić doživljuje zabranu raspačavanja svoje prve zbirke Crveni konj, zbog aluzija na socijalizam, a pola stoljeća kasnije pisac Kaštelanova nekrologa, Ante Stamać, doživljava socijalističku cenzuru! Stamaćev in memoriam u Vjesniku naslovljen Svijetla zvijezda jezika marni je cenzor promijenio u Svijetla zvijezda mira – pojam „jezika“ i 1990. nekima je bio presumnjiv.

U osvrtu na Kaštelanovu prvu zbirku, sedamdeset godina nakon objave, Andrea Milanko zaključuje da je u njezinim stihovima do danas preživjela jedino – ideologija umjetnosti.