U jeku sezone

Znam da će mnogi pomisliti: „Pa što joj je došlo?! Piše o jeku sezone, a već smo na pragu jeseni.“ Što se može kad u jeku sezone list Vijenac ne izlazi. No primijetite: nigdje nisam spomenula ni ljetnu sezonu ni turističku sezonu, a svi koji su pročitali naslov nepogrešivo su pomislili na taj odsječak godine. Još se zbraja utržak i ocjenjuje kakva je bila sezona (bez pridjeva), što bi trebalo biti zadnja slamka spasa za naše potonulo gospodarstvo. Naravno, neizlaženje Vijenca preko ljeta ne veže se nužno uz turizam, premda zaposlenicima omogućuje da u tom udarnom terminu daju svoj domoljubni obol hrvatskom turizmu, dakle proračunu, makar kao puki postotak u statistici. Poznato je, naime, da se u Hrvatskoj na turizam pomišlja uglavnom samo ljeti, no barem u tome nismo iznimka među europskim zemljama.

Ljudi obično misle da osnovne imenice jek više i nema, jer ili se preselila u okamenjen izraz u jeku (čega) ili ju je obuhvatila jeka. Stoji oboje, ali stoji i činjenica da je osnovna imenica jek još ipak živa. Neki rječnici (npr. Rječnik dviju matica, 1967) navode da to može biti slušni osjećaj izazvan čime, ono što se sluhom prima i raspoznaje, zvuk, pa tako liričar Ivo Ćipiko piše: „Zvona slave i jek im odjekuje“, a još veći pjesnik Augustin Tin Ujević pjeva: „Glas joj je tužan kao jek dolina“. Noviji rječnici (Anić, Šonje) preciziraju taj zvuk kao kratak, oštar i prodoran, obično iz vatrenog oružja ili izazvan gromom, koji se razliježe, koji odjekuje, pa bi se jek dobrim dijelom značenjski podudarao s praskom i pucnjem („Čuje se po gdjekoji mukli jek puščanog hica“, Dinko Šimunović).

Jek se uvukao i u neke fraze, pa kad se kaže ni jeka ni zveka, to znači da vlada grobna tišina, potpuni mir („Duboko u šumi ni jeka ni zveka, tek tu i tamo padne žir“), a jekom jeknuti znači, naprotiv, glasno zaplakati, zaječati.

Nismo još spomenuli danas češće – preneseno ili figurativno – značenje, a to je osjećaj koji se javlja kao odgovor na što, pa uvijek bodar i budan budničar August Harambašić spremno poziva: „Pojmo pjesmu, mili druzi, pjesma nam je srca jek!“ No najčešće je značenje čas najjačega, punoga razvitka čega (dan je bio u punom jeku; radovi su u punom jeku; pripreme su u punom jeku, no realizacija redovito podbaci; sjetva je u punom jeku, a onda nepoznat netko, koji će takav – nepoznat – zauvijek i ostati, neopazice ukrade cijelu ljetinu iz silosa, kao da je odnio kutiju šibica, a ne tone i tone žita itd.). Znači i čas punoga zamaha, pa ovamo ulazi i naš naslov U jeku sezone, kao što ulazi svako malo i izraz u jeku predizborne kampanje. Naravno, u njima smo stalno, više nego u spasonosnim (uvijek rekordnim, dakako) turističkim sezonama.

Jeka pak – jer i ona, naravno, odjekuje – povratak je zvučnih valova zbog odbijanja od neke površine u kakvoj prostoriji ili u prirodi. Čuje se kao višestruko ponavljanje. U nekim europskim jezicima zadržao se izraz bliži izvornom grčkom – eho (grč. ekhô, lat. echo), što i znači zvek, glas, jeka, odjek. Zanimljivo je zašto se zove upravo tako – eho. Kao što se često događa s danas općim imenicama, podrijetlo im je u grčkoj mitologiji. Eho je bila gorska nimfa iz pratnje božice Artemide. Bila je brbljava, pa je zato navukla na sebe nesreću. Tako je jedanput svojim dugim pričanjem zadržala Heru da ne zatekne svojega muža Zeusa u ljubavnoj pustolovini (danas se to ne zove drukčije nego afera, kako se zove npr. i pronevjera tona i tona cementa i sl.). Hera ju je zbog toga kaznila tako da otada nikad nije mogla progovoriti prva. Mogla je samo ponavljati riječi koje je izrekao netko drugi. Zbog toga nije mogla izjaviti ni ljubav lijepom mladiću Narcisu, u kojega se bila zaljubila, pa je zbog neuzvraćene ljubavi umrla od žalosti. Od nje je ostao samo glas što odjekuje gorama. Danas živi kao jeka i uglavnom se pojavljuje na pustim mjestima u brdima i šumama, gdje ljudima odgovara na njihova kojekakva smiješna dozivanja i jodlanja. Priča o Eho i Narcisu bila je zahvalna tema u svim umjetnostima (književnost, slikarstvo, glazba), a prvome je zapela za oko Ovidiju u Metamorfozama.

Ostale su da se opišu još raznorazne sezone, jer – vidjeli smo – sve one mogu biti u punom jeku, što je, naravno, njihova špica. Sezona može biti godišnje doba (ljetna sezona, zimska sezona), ali i vrijeme u godini kada se zbiva neka trajna javna djelatnost (turistička sezona, koncertna sezona, kazališna sezona, sezona zimskih sportova itd.). Špica sezone najuspjelije je razdoblje u sezoni, a mrtva sezona, naprotiv, vrijeme kad nema uobičajenih aktivnosti. Novinari nevoljko dočekuju sezonu kiselih krastavaca, što je ljetno vrijeme, siromašno političkim vijestima. Jedan rječnik navodi da je riječ o kalku, i to s engleskog jezika, no teško da je tako. Naime, u engleskom se za to vrijeme kaže silly season, a krastavci se ne spominju. A cijeli je izraz novijeg datuma, jer je starija mortsezona (mrtva sezona, mrtvilo). U ljetno vrijeme spremalo se sezonsko voće i povrće (zimnica), no sezonalnost je danas također postala anakronizam. Naime, i grožđe, i trešnje, i lubenice, kao i rajčicu ili krastavce, možemo kao i svi kupci koji se opskrbljuju u supermarketu jesti cijele godine. Nekoć se ukuhavao paradajz, kuhali su se pekmezi, kiselili krastavci i paprike, a u sezoni lubenica nije prošao dan da netko od ukućana nije spomenuo kako je lubenica zdrava za bubrege. Kad se reklo samo sezona, bez pridjeva, mislilo se uvijek na turističku sezonu (npr. sezona nam prekratko traje; sve je još zatvoreno, nije sezona; pojačane policijske patrole u sezoni i sl.). Naravno, modno osviještene osobe nabavit će na vrijeme katalog sezona jesen / zima, da budu odjevene tip-top (engl. tiptop, savršen, prvorazredan, vrhunski). U sjećanje na nedavno preminulu glumicu Miju Oremović po stoti sam put odgledala film Tko pjeva, zlo ne misli, u kojem se čuje već debelo zaboravljen izraz comme il faut (kom il fo, što ga izgovara Relja Bašić, gospon Fulir), a znači pristojno, kako dolikuje, „kako spada“ – govorili su moji stari.

Koliko god spominjala „nobl“ sezone, sama riječ sezona (fr. saison, njem. Saison, engl. season, tal. stagione) potječe iz starofrancuskoga i znači primjereno, pogodno vrijeme, što se ponajprije odnosilo na proljeće i sjetvu u pravi čas; lat. satio, sationis znači sijanje, sjetva. Kasnije je taj galicizam prešao u sve jezike u značenjima koja i danas rabimo – godišnje doba i/ili glavno vrijeme u kazalištu, ljetovalištu, trgovini i sl. Kazališne stagione obuhvaćale su poseban tip povremenih predstava sezonskog ansambla (trupe), no na njih se nije odnosio izraz sezonski radnik, sezonac, koji se odnosio na privremene zaposlenike dok traje sezona (njem. Saisonarbeiter, fr. saisonnier, engl. migrant / seasonal worker).

Ako se zna da jek potječe od prasl. *je¸čati, a ovo od ie. korijena *enk-, ječati, i da je *je¸cati nesvršen oblik glagola *je¸knoti (jeknuti, odjekivati), postavlja se pitanje kako jecati i jecanje (ispuštanje kratkih isprekidanih glasova) povezati s izrazom u jeku sezone. Slikovito, moglo bi se reći da nam je i sezona poput štucanja, jecanja – koji dan bolja, koji dan slabija. Zato valjda ljudi zaduženi za hrvatski turizam svaki dan i broje koliko je vozila i ljudi ušlo u Hrvatsku, koliko su popunjeni hoteli, koliko privatni smještaj, kampovi, kolika je izvanpansionska potrošnja u jeku sezone. Kao da brojimo koliko smo puta zaječali ili štucnuli.