Trodimenzionalnost umjetničkog života

Na Žitnjaku, perifernom području grada u koje malotko zalazi, učionice nekadašnje škole zauzeli su ateljei petnaestak umjetnika. Prostor za stvaranje dodijeljen im je prije točno šest godina. U međuvremenu u okviru ateljea počela je djelovati i Galerija AŽ. Smještena u predvorje stare škole, u funkciji je svojevrsna uvoda u stvaralaštvo ateljea u koje posjetitelj, ako ima sreće, može zaviriti nakon posjeta izložbi. Postojanje galerije unutar takva prostora zanimljivo iz više kutova gledanja, moglo bi se reći – sasvim trodimenzionalno zanimljivo! Naime, posjetiteljeva priča kreće od dovršenih galerijskih eksponata prema nedovršenim djelima ateljea. Postupak kretanja posve je obratan od stvaraočeva! Potom, galerija je smještena u prostor predvorja koji obično nije namijenjen za zadržavanje. Ona nas na pomalo ironičan način potiče da promatramo dalje! I tako dolazimo do biti – samo postojanje ateljea pomalo niječe galeriju, i svaki prethodno naveden činitelj kao da odiše ironijskim prizvukom. Egzistiranje galerije i ateljea neodvojivo je, a Ateljei Žitnjak jedini su prostor u Zagrebu gdje se proces stvaranja može promotriti od A do Ž, gdje stvaranje nije odvojeno od stvorenog. Stoga jednostavno nije moguće pisati jedino o djelima izloženim u Galeriji AŽ. No kako su ovaj put neizložena djela bila skrivena u zaključanim ateljeima (osim onih koja su kroz hodnik vodila do ateljea slikara Hrvoja Šercara, u kojem je on okrenut leđima u tišini radio), ponovno ćemo pisati o radovima izloženima našem pogledu na klasičan način. Riječ je o izložbi Jeannette Schnüttgen koja se održava kao dio rezidencijalnoga programa umjetničke razmjene Zagreb – Düsseldorf. Izloženi slikocrteži, s tim da je naglasak na crtežu, dijelovi su istoga ciklusa. Nastajali su od 2006. do 2010. u Düsseldorfu i 2010. u Zagrebu.

Jeannette Schnüttgen, iz ciklusa Touch Down Toads

Na samu početku potrebno je napomenuti da autorica velik dio plohe papira ostavlja praznim. Da li doživjeti taj prostor kao puninu ili prazninu, na samu je promatraču da izabere, a to se nadalje odnosi i na sam način autoričine gradnje djela. I motivi koji se nalaze na slikocrtežima građeni su od punina i praznina, premda su ponekad same linije predstavljale punine razdvojene bijelim prazninama. Kako bi još više naglasila odnos puno – prazno, ali i istinsku nemogućnost definiranja tih pojmova, ona ih boja nebojama – crnom i bijelom. Vertikale drveća iscrtkane su malenim, crnim horizontalnim linijama, grmlje kosim linijama pomalo divlje strši iz tla, dok gljive i poneke životinje postoje samo kao crni obris ispunjen bijelom prazninom. Prikazi životinja sasvim su stilizirani, gotovo da prelaze u otisnut znak. Boje je na slikocrtežima vrlo malo, pojavljuje se tek da bi nešto naglasila, gotovo djeluje kao da nam se samo pričinila na tren, zabljesnula poput munje i potom nestala. Postoji isključivo u svrhu kompozicije, i to je jedan od razloga zašto ti sasvim jednostavni, moglo bi se reći, arhetipski crteži, nikako nisu nastali rukom djeteta. Inače bi se, u nekim slučajevima, moglo pomisliti suprotno, jer autorica samom temom i načinom crtanja kao da priziva djetinjstvo. Ona ne prikazuje prijeteću divljinu ili ljepotu prirode, nego jednostavno – djetinjstvo. Podastire ga pod nas kako bismo ga ovaj put promotrili iz nekog drugog kuta.

Autorica je uz slikocrteže izložila i instalaciju od papira, odnosno istu inačicu slikocrteža razrezala. Neke motive nalijepila je na zid, a neke objesila na plastični konac da vise sa stropa kao svojevrsni mobili. Na bijeloj podlozi u motive raskomadan crtež na taj je način zaslužio svoju trodimenzionalnost. Samim činom izrezivanja, svojim privatnim tihim performansom, autorica je odala počast punom i praznom, jinu i jangu, prirodi i civilizaciji. A samim izlaganjem tih jednostavnih formi u zgradi nekadašnje škole dozvala je i svu djecu koja su ondje, na satima likovnog odgoja, crtala. Tim je postupkom prostor Ateljea Žitnjak dosegnuo svu svoju puninu, podsjetio nas na cjelovitost umjetničkih ličnosti, na ono što bi one trebale biti: djeca – stvaraoci – izlagači.