Sinergija kazališne politike

Je li krajnje blijedo izdanje 56. splitskog ljeta uzrokovano kaosom koji vlada u Splitu oko izbora novog intendanta ili jednostavno nesposobnošću aktualne umjetničke ekipe festivala i HNK teško je razlučiti, ali da smo imali gotovo nevidljivo Splitsko ljeto, s minimalnim brojem premijera i izvedbi, očito je bilo već od sama početka. Skromnost programa svima je upala u oči, svima osim ravnatelju Splitskog ljeta i intendantu HNK Milanu Štrljiću, koji je na kraju mrtav-hladan izjavio kako se radilo o iznimno uspješnoj manifestaciji s 49 izvedbi i 25.000 gledatelja. Kako je brojio gledatelje, nitko ne zna, ali će broj prodanih ulaznica i prihod od gledatelja, objavi li se ikad, pokazati drukčiju sliku. Neumjerene izjave o uspjesima, publici i umjetničkim dosezima koji ne odgovaraju istini nisu ekskluziva jedino splitskih intedanata, ali su se Štrljić, baš kao i Mani Gotovac prije njega, istaknuli upravo u tome, a kad kritike i brojke ne idu u prilog, uvijek ostaje ona „hvalite me usta moja“.

Jedina dramska premijera: Kovačićeve Smij i suze starega Splita

Samo po jedna dramska, operna i plesna premijera nisu nikad zabilježene u povijesti Splitskog ljeta, a kad se od navodnih 49 izvedbi kojima se hvali Štrljić odbiju izložbe, predstavljanja, poetsko-glazbene večeri i filmovi (koje ne bi trebale biti sastavni dio festivala, ali su se odnedavno počele brojiti jer ne koštaju mnogo, a posluže da bi se zamazale oči) onda rezime Splitskog ljeta govori o tužnih 35 izvedbi u 32 dana trajanja.

Najbogatiji je s dvadeset izvedbi bio dramski program. Jedina dramska premijera Smij i suze starega Splita, Ivana Kovačića u adaptaciji Olje Lozica i režiji Gorana Golovka na nekadašnjem groblju Sustipan kvalitetno je čitanje bilješki nevelike literarne vrijednosti nekadašnjega splitskog poštara. Riječ je o ambijentalnoj predstavi u kojoj su Golovko i Lozica uspješno izbjegli izravne i banalne asocijacije na suvremeni splitski politički trenutak. Predstava nije napravljena da bi kritizirala novi Split i veličala stari, niti u njoj ima nostalgije za dobrim starim vremenima i nekadašnjim navodnim boljim životom. Ona ne gradi mitove o starom, dobrom Splitu i ne žali zbog dekadencije koja je ovladala suvremenošću. Produkcija ne djeluje pretenciozno, ali joj, baš kao i u literaturi koju uzima za predložak, nedostaje dramske uzbudljivosti koju kompenzira kvalitetnim glumačkim ansamblom i ugodnim sustipanskim ambijentom. Najozbiljniji problem Smija i suza starega Splita leži u tome što je ostala kao jedina dramska premijera pa rezultat teško ispunjava prevelika očekivanja publike koja je na ovom festivalu nekada gledala vrijedne produkcije.

Uspjehom se može smatrati i činjenica da su dvije predstave konačno preživjele dulje od jednog ljeta pa su reprizno igrane i Ribarske svađe Vinka Brešana i Bartlettovo Moje dijete u režiji Nenni Delmestre. Ostatak dramskoga programa improviziran je u hodu, uz više promjena kroz trajanje festivala. Najbučnije je najavljivano gostovanje Šerbedžijina Teatra Ulysses ( s ponekim viškom slova s u najavi) s dvjema predstavama Pijana noć 1918. i monodramom Moj obračun s njima. Na prigovor javnosti da je prevelik novac plaćen za to gostovanje Štrljić je lakonski odgovorio da je to bilo jeftinije nego imati vlastitu premijeru. Znači li to da će se broj premijeri i dalje smanjivati, dakle do nule, a broj gostovanja povećavati kako bi se Splitsko ljeto pretvorilo u jeftiniju manifestaciju revijalnoga tipa otkrit ćemo sljedećega ljeta.

Gostovanja je upotpunio niz predstava nesrodnih estetika i nepoznatoga zajedničkog nazivnika. Najviše je izgubljenom djelovala Arka poljskoga Kazališta osmog dana, koja je njihova desetak godina stara pretenciozna tezga bez teksta, ali s nepodnošljivo ambicioznim biblijskim porukama, odigrana na rukometnom stadionu s mnogo vatre i dima, ali s malo smisla i još manje publike. Dao bi se napisati zanimljiv esej o tome kako je međunarodni uspjeh produkcije Carmen Funebre Kazališta Biuro Podrozy iz sredine devedesetih u poljskom teatru izazvao pravu lavinu klonova, od kojih je jedan, evo, zalutao i u Split. Garaža ZKM-a u režiji Ivice Buljana i u Splitu je izazvala oprečne reakcije publike, dok je Kos Zijaha Sokolovića i ovdje polučio uspjeh, u čemu mu nije odmogao ni prostor Carrarine poljane, rezervirane za pučki teatar i kontraindicirane ovakvoj intimnoj produkciji. Da slučajno neka kazališna estetika ne bi ostala pokrivena na reviji gostovanja pobrinuo se riječki Trafik s predstavom Destinacija Trafik: Divljač.

Ljeto je zaključeno dodjelom tradicionalne nagrade Judita jedinoj dramskoj premijeri, odnosno njezinu redatelju Goranu Golovku, a Štrljićev je trud samopromocije nagrađen posebnom nagradom nazvanom Umjetnik naroda moga, što je izazvalo pravu lavinu viceva u Splitu, što zbog imena nagrade, a što zbog njezina obrazloženja. Tu lijepo stoji kako je Štrljić dobio to posebno priznanje „zbog svekolikog doprinosa razvoju umjetnosti a osobito zbog ostvarenih brojnih suradnji sa značajnim europskim, nacionalnim i splitskim kazalištima te kulturnim institucijama i pojedincima koji su u uspješnoj sinergiji dali izvanredna umjetnička i kulturna dostignuća, domaćoj publici približila umjetnička ostvarenja izvan naše sredine, a inozemnoj publici na najbolji način predstavila hrvatsku baštinu, kulturu i umjetnost”.

Takav gogoljevski zaključak festivala samo je podsjetio da je cijelo Splitsko ljeto zapravo prošlo u znaku nastavka političke borbe za mjesto ovdašnjeg intendanta i da bi se oni koji misle da je ta borba za dosadašnjeg intendanta izgubljena mogli itekako prevariti. Jednostavno, ne može Milan Štrljić osmisliti toliko loš festival da ga ne bi mogao pokriti vještinom spretnog političkog igrača.