Riječki lutkarski biser

Predstavljanje pojedinih lutkarskih škola iz različitih, uglavnom europskih zemalja, bila je dugogodišnja tradicija Međunarodnoga festivala lutaka, poznatijega kao PIF. Posljednjih godina tematska je okosnica pojedina lutkarska tehnika i vrsta. Tako smo u nekoliko prijašnjih izdanja gledali predstave s ginjolima i marionetama, a ove godine na red je došla štapna lutka javanka ili javajka. Ime je dobila po indonezijskom otoku Javi, a budući da je dijelimo na više različitih vrsta, imali smo prilike vidjeti one lutke koje su nastale po uzoru na tradicionalne indonezijske lutke wayang golek, koje se pokreću uz pomoć štapova različitih duljina pričvršćenih uz trup, glavu i ruke, te plošne štapne lutke wayang kulit, koje smo gledali u tehnici kazališta sjena. Javanku je na europskim prostorima do savršenstva doveo ruski inovator i utemeljitelj zanimanja lutkara Sergej Obrazcov, čije je Državno akademsko centralno kazalište lutaka dugo godina bilo najcjenjenije lutkarsko kazalište i najpoznatije u svijetu. S obzirom da su se prema njegovu uzoru osnivala kazališta u cijelom istočnoeuropskom bloku, pa tako i u bivšoj Jugoslaviji, nije mi potpuno jasno zašto se dosad na PIF-ovu programu nije našla ni jedna Obrazcovljeva predstava. To se odlučilo ispraviti ove godine, kada je, osamnaest godina nakon smrti velikoga lutkarskog majstora, prikazan njegov Neobičan koncert – predstava koja je prvi put izvedena 1946. U to je vrijeme Obrazcov još bio u svojoj realističkoj fazi pa lutke sliče ljudima (kasnijih godina njegove će lutke izgubiti ljudsku, utjeloviteljsku ulogu), a predstavu je osmislio kao reviju duhovitih glazbenih, plesnih i mađioničarskih točaka koja parodira tadašnji varijete i varijetetske izvođače. Unatoč tomu, predstava do danas nije izgubila svoju duhovitu notu jer se Obrazcov u njoj smije ljudskim slabostima pa ne čudi da se i dalje izvodi i da je obišla sve kontinente osim Antartike. Lutkarstvo je i sam Obrazcov poslije razvijao u drugim smjerovima, ali je Neobičan koncert postao važna točka u povijesti lutkarstva pa značenje predstave upravo valja promatrati iz te perspektive. Moskovski ansambl, svjestan svoje povijesne važnosti, priredio je gledateljima i malo edukativno iznenađenje – na kraju predstave lutkari su ponovno izveli atraktivan tango ispred paravana, u kojemu je njih šestero animiralo dvije lutke, pokazujući da je za tečne i izražajne kretnje javanke potrebno više izvođača koji su nas fascinirali svojim umijećem, preciznosti i spretnosti.

Klasičnu predstavu s javankama prikazala je i Družina Mahrokh iz Irana pričajući nam toplu priču o djevojci Mahrokh (u istoimenoj predstavi), koja više živi u snovima nego u zbilji. Gledatelji su poput voajera gledali kroz sićušan prozor u njezinu sobu, a s obzirom na golemu količinu izgovorena teksta predstavi je silno nedostajao prijevod. Da festival muku muči s prijevodom, zapazilo se i na kosovsko-francuskoj predstavi Varalice, gdje prijevod nije bio ujednačen sa zbivanjem na pozornici, ali da je i bio, ne bi pomogao općem dojmu predstave jer su Varalice plošna i nimalo uzbudljiva lutkarska igra u tehnici kazališta sjena.

Slavuj u režiji Laryja Zappije oduševio gledatelje

Strane predstave s javankama pozornost su ponajviše privukle zbog povijesne važnosti ili zemlje iz koje dolaze (s obzirom da nemamo često priliku gledati predstave iz Irana ili Kosova), no s 43. PIF-a ipak ćemo pamtiti predstave snažnih autorskih osobnosti. Nezaboravna je, primjerice, večer na kojoj se, u sklopu programa Talentoskop predstavio nizozemski glumac, lutkar i redatelj Duda Paiva. U ljubljanskom lutkarskom kazalištu postavio je predstavu Love Dolls dojmljiva redateljskog koncepta, koja govori o zanimljivu fenomenu današnjice – ljudima koji se otuđuju od svijeta i u toplini doma žive s lutkama kao s bračnim partnerima te na njih projiciraju svoje snove, želje i očekivanja. U bjeloruskom Kazalištu lutaka Paiva je režirao mračnu i morbidnu predstavu Fasade, a prikazao nam je i predstavu Anđeo vlastite družine, u kojoj se predstavio kao vrstan lutkar, glumac široka raspona i kreativan redatelj. Iako se sve tri predstave tematski uvelike razlikuju, povezuje ih Paivino promišljanje o uskoj i gotovo neraskidivoj povezanosti lutkara i lutke, snažan naglasak na pokretu i fizičkom teatru te lutke koje, unatoč grotesknosti, posjeduju stanovitu toplinu i tragiku.

Stari gost festivala, slovenski redatelj Silvan Omerzu, ove je godine gostovao s vrlo poetičnom, meditativnom predstavom bez riječi Zabranjene ljubavi satkanom od simbola i kratkih slika iz grčke mitologije. Njegove prepoznatljive drvene ručne lutke u toj su predstavi minijaturne i ističu kako su ljudi mali i nevažni pred nebeskim i božjim visinama kojima vječno teže.

Španjolska družina La Tal pretvorila je svoje glumce u lutke satnoga mehanizma koje svojim prolascima i neverbalnim skečevima prate protjecanje minuta. Točnom i preciznom mimom trojica izvođača nepreuzetno su nasmijavala publiku simpatičnim kratkim točkama u duhu slapstick-komedije zadivljujući izvrsnošću.

Premalo je prostora da bi se o svakoj predstavi, dvadeset na ovogodišnjem festivalu, napisalo čak i nekoliko riječi, no na kraju valja spomenuti predstavu Slavuj Laryja Zappije i riječkoga Gradskog kazališta lutaka. Zappia nas tijekom predstave, u nizu poetičnih slika, vodi predjelima drevne Kine i carskoga dvora, nudeći gledateljima mnogo prostora da rasplamsaju svoju maštu. Ljude, životinje i biljke on stvara s pomoću loptica za stolni tenis, poigravajući se riječju ping-pong i njezinim podrijetlom. Zappia se poigrava i suprotnostima pa tako jedva vidljiva ptičica slavuj posjeduje dubok muževan glas, a car je, unatoč prijetećoj veličini (on je jedini bijeli balon), krhki emotivac. Predstava je u svakom slučaju najkonceptualnija i redateljski najzanimljivija na ovogodišnjem festivalu, a različita poigravanja, mnoštvo duhovitih trenutaka i kreativnih rješenja čine je uistinu posebnom. Drago mi je da je konačno jedan vrijedan lutkarski biser došao iz Hrvatske.