Preživjeti recesiju

Ušavši u jedanaestu godinu postojanja, Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu našao se pred dvostrukim izazovom. Prvi je onaj ekonomski s kojim su umjetnička ravnateljica festivala Snježana Abramović Milković i njezin umjetničko-organizacijski tim navikli boriti jer se svake godine suočavaju s problemom nedostatka novca u odnosu na želje i ambicije. A one su drugi dio ovogodišnjeg izazova. Nakon desetogodišnjeg trajanja više nije potrebno dokazivati nužnost i posebnost festivala u srcu Istre. Izazov je u tome da festival programom ostane zanimljiv publici pritom nudeći estetski vrijedna i inovativna ostvarenja. Jer, popularan i zabavan program i nije toliko teško napraviti. Onaj umjetnički izazovan, primjereniji rafiniranijoj publici, ipak jest. Ovogodišnji je program upravo pokazao da je moguće, i uz skromnija finacijska sredstva, ostvariti visoko postavljene estetske ciljeve festivala.

Festival je započeo atraktivnim plesnim Break Dance Showom koji su na gradskom trgu izveli Free Style Kings (Vladimir Smud i Elvis Hodžić), a nastavljen je na pozornici u Kaštelu izvedbom predstave UTF-8 Zagrebačkoga plesnog ansambla koju je koreografirao izraelski koreograf Sahar Azimi. Nakon Kaštela, publika je već navikla vratiti se na gradski trg, gdje je Branko Potočan izveo plesni projekt Območje za pešce (Pješačka zona). Drugi dan festivala pokazao je zanimljivu interaktivnu instalaciju Manipular koju su u gradskoj loži postavili članovi agencije za nove medije BCAA. Ostvarujući zanimljivu suigru pokreta koje je svatko tko je to želio izvodio ispred sofisticirane opreme i glazbe te vizualno atraktivnih projekcija u koje se ti pokreti i zvukovi elektronički generiraju, BCAA je svojom instalacijom publici omogućio jedinstven doživljaj stvaranja vlastite predstave-performansa in situ. Predstava Mirisi cimeta, izvedena u nastavku večeri, nastala je u produkciji BITEF teatra, a koreografirali su je Guy Weizman i Roni Haver (Guy&Roni Club) otprije poznati publici festivala. Poetična i meditativna predstava, nadahnuta Pjesmom nad pjesmama, sastoji se od sporih plesnih sekvenci prekidanih emotivnim izvedbenim eksplozijama. U nastavku festivala zbog ozljede plesača otkazano je gostovanje grupe Wazovol iz Belgije od kojeg se mnogo očekivalo, ali su srećom ostale izvedene predstave kvalitetom nadoknadile taj gubitak. Ponajprije se to odnosi na španjolsku predstavu Désir kompanije Transit Dansa i na slovensku predstavu 10 minutes East. Plesna kompanija En-knap ostvarila predstavu u suradnji s pet istočnoeuropskih koreografa. Svaki od njih (Laszlo Hudi, Matijaž Farič, Edward Clug, Snježana Abramović Milković i Iztok Kovač) napravio je desetominutnu koreografiju, a one se međusobno razlikuju koliko su različiti njihovi koreografski rukopisi. Svaka je na svoj način posebna i pokazuje kako je s iznimnim plesačima gotovo svaka koreografska zamisao ostvariva. Produkcije Bad Co. (Liga vremena) i Plesne kompanije Masa (Randevu) ubrajaju se u one male produkcije kojima festival svake godine osvježuje program nastojeći pokazati što je drukčije i novo u suvremenom plesu i performativnim umjetnostima. A takva je i predstava kojom je zatvoren festivalski program, DreaMe koreografa Henrika Kaalunda, koju je izvela Anne Schmidt u novootvorenom Art Centru. Vrlo intrigantnu igru između dvije razine realiteta, željene i prave stvarnosti, Anne Schmidt izvela je toliko suvereno da publika s lakoćom nasjeda na priču o prekidu predstave zbog tehničkih poteškoća nakon koje slijedi pokušaj interakcije s gledateljima. I, da festival ne bi bio bez lokalnih umjetnika i performera, ponovno su se pobrinuli Šikuti Machine, čija je videoinstalacija Makinario u gradskoj loži bila praćena vrlo ukusnim pilećim batcima s roštilja. Iako je vrijeme bilo neuobičajeno hladno, Šikuti su svojim performansom podsjetili na živost i zajedništvo u prvih nekoliko festivalskih godina. Otvaranje Art centra i povratak lokalnih umjetnika jedan je od načina vraćanja zanimanja mještana za manifestaciju koja im svake godine dovodi ne samo vrhunske plesne umjetnike nego i publiku – goste kojima Savičenta, mjesto do kojega ne postoji stalna autobusna linija, prestaje biti izolirana točka na karti Istre.