Prešućena, nikad zaboravljena

Proslavljena sopranistica Dragica Martinis, primadona Zagrebačke opere u razdoblju od 1943. do 1951, umrla je 9. kolovoza u Beču. Odlaskom u inozemstvo, u Bečku državnu operu (BDO) i na brojne svjetske operne pozornice, uvrstila se, uza Zinku Kunc Milanov i Senu Jurinac, među najveće hrvatske operne umjetnice 20. stoljeća. Iako je imala relativno kratku karijeru, ostavila je neizbrisiv trag. U prosincu 1950. došla je u Beč s ulogom Turandot, došla, pjevala i pobijedila, kako je zapisala bečka kritika. Primila je najviša austrijska priznanja za svoje uloge, pjevačko umijeće i glas za koji se govorilo da je akustičko čudo, fascinantan i da ga se može slušati cijeli dan. U BDO-u imala je status obožavane primadone i prvoga soprana za talijanski repertoar. Pjevala je mnogo. Do 1961. nastupila je 275 puta, kao Mimi u La Boheme, Tosca, Turandot, Aida, Amelija u Krabuljnom plesu, Madama Butterfly, Manon Lescaut, Leonora u Moći sudbine, Desdemona u Otellu, Antonija u Hoffmannovim pričama, Donna Anna u Don Giovanniju, Leonora u Trubaduru i Madeleine u Andre Chenieru. Kada je u Beču namjeravala kupiti kuću, Herbert von Karajan odgovarao ju je od toga, smatrajući da umjetnica poput nje mora putovati jer pripada cijelomu svijetu. A Dragica Martinis doista je putovala i mnogo gostovala. Kada nije imala slobodnih termina, ravnatelji opernih kuća čekali su da bude slobodna i tada stavljali na repertoar pojedina djela. Njezinu se Turandot čekalo jer je u nju unosila ljudske emocije i pravu ljepotu pjevanja te paklenski teške dramatske uloge. Za koncertnu izvedbu Aide u Beču prigodom pedesete obljetnice Verdijeve smrti došla je iz New Yorka kao najljepši glas na svijetu. Za njezinu Manon Lescaut govorilo se da bi je s partnerom Rudolfom Schockom trebala igrati u dramskoj verziji u Burgtheatru. Poslije jedne predstave s partnerom Giuseppeom di Stefanom izlazili su 28 puta pred zastor! Rođena je u Sošicama pokraj Jastrebarskog. Debitirala je u Zagrebačkoj operi 9. srpnja 1942. kao Mimi u La Boheme. Kako Zagrebačka opera nije za nju pokazivala zanimanje, odlučila se za audiciju u Njemačkoj. Između brojnih ponuda što su uslijedile odabrala je angažman u Operi u Stuttgartu, ali se zbog ratnih okolnosti vratila u Zagreb i od 1943. ipak bila angažirana u HNK-u. I u Zagrebu je bila jedna od najvećih poslijeratnih zvijezda. Ogledalo se to u njezinu statusu, zastupljenosti u medijima, kada su, a bile su to teške poslijeratne godine, novine stalno o njoj pisale. Za Aidu je dobila Saveznu nagradu, i osvojila prvu nagradu na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Ženevi. Njezine predstave Aide i Otella s Josipom Gostičem još se pamte i prepričavaju među starijim ljubiteljima opere. Kolege je očaravala sposobnošću da na prijepodnevnom pokusu već u 10 sati s nevjerojatnom lakoćom i blistavošću pjeva visoki c u ariji Aide na Nilu, ton što amblemski označava i sublimira umjetnost verdijevskoga pjevanja, i što na predstavama nikada nije imala straha od te arije. U Zagrebu je pripremila dobar dio repertoara s kojim se proslavila u svijetu. Dragica Martinis bila je prva kojoj je poslije rata bilo dopušteno gostovati u inozemstvu. No netko od njezine bliže obitelji morao je uvijek ostati u Zagrebu kako bi bilo sigurno da će se ona vratiti. Jednom je cijela obitelj ipak otišla i tada su, zbog mogućnosti koje su joj se pružale u razvijanju karijere, odlučili ostati u inozemstvu. Ondašnji režim nije joj to mogao oprostiti. Dragica Martinis prestala je u Hrvatskoj postojati. Njezino ime i njezine snimke bili su obavijeni zavjerom šutnje nekoliko desetljeća.

Dragica Martinis doživljavala je u inozemstvu uspjehe i ovacije. Pjevala je na tri premijere u milanskoj Scali. U Beču su je nazivali velikom primadonom naše opere i nikada je nisu zaboravili iako se povukla sa scene prije pet desetljeća. Njezine snimke, osim fascinantna glasa, otkrivaju i posebnu srčanost i nadahnutost interpretacije kojima je prodirala do slušatelja i prenosila im misli i osjećaje opernih likova. Može se zamisliti koliki je bio doživljaj njezinih živih nastupa, predstava i koncerata, kada toliko mnogo progovara sa snimaka. Pjevala je s dušom i srcem, pa nakon tragične pogibelji maloga sina više nije mogla. Pjevala je još kraće vrijeme da ispuni ranije sklopljene ugovore. Povukla se u privatnost u krugu obitelji. Njezin posjet i susret s publikom u HNK-u potkraj 2002. pokazao je da ni u Zagrebu Dragica Martinis nikada nije bila zaboravljena. Srdačnost i toplina s kojima je dočekana te njezina sreća i uzbuđenje zbog takva susreta pobrisali su ružne trenutke nametnutoga prešućivanja.