Paradoksi futurizma

Za sam početak prvi paradoks – futurizam, umjetnički i društveni pokret koji je odbacivao, štoviše prezirao obrazovanje i tradiciju, kao dio te iste tradicije za stoti rođendan dobio je književnu posvetu (iako nikako ne jedinu) od redovitog sveučilišnog profesora talijanske književnosti. „Krivac“ je Mladen Machiedo, koji je oblikovao teorijski, povijesno i kritički promišljen radiodramski kolaž Futurizam sto godina kasnije, prvi put objavljen 2009. u časopisu Forum, da bi ga u svibnju ove godine Društvo hrvatskih književnika objavilo u proširenom izdanju kao zasebnu knjigu.

Futurizam sto godina kasnije opsegom je malen, ali slojevito oblikovan kolaž sastavljen od dijelova manifesta, lirskih, proznih i dramskih te dnevničkih zapisa futurista i često polemički raspoloženih suvremenika, među ostalima osnivača F. T. Marinettija, slikara i kipara Umberta Boccionija i Prima Contija, književnika Alda Palazzeschija, Giovannija Papinija i Guillaumea Apollinairea, izvedbene umjetnice Valentine de Saint-Point, Marinettijeve supruge Benedette Cappe i arhitekta Antonija Sant’Elije, potom Benedetta Crocea i Giuseppea Prezzolinija te A. G. Matoša, Josipa Kosora i utemeljitelja zagrebačke talijanistike Mirka Deanovića. Osim citata u kolaž su uvršteni i audiozapisi talijanskih recitacija Franca Verdija sa CD-a Viva il futurismo!. Autor prijevoda svih citata sam je Machiedo, koji autorsku prisutnost dodatno podvlači detaljnim uputama budućim redateljima i izvođačima kolaža.

Vremenski, tekst se prostire, dobrim dijelom kronološki, od začetaka futurističke ideje buknule početkom 20. stoljeća iz nezadovoljstva društvenom i umjetničkom dekadencijom fin de sičclea, potom godina aktivnog futurizma (1909–1916) i vremena između dvaju svjetskih ratova do memoarskih reminiscencija na minule godine, dodatno promišljenih zbog vremenskog odmaka, ali i dijelom obavijenih omotačem nekritičnog pogleda na mladenačke dane. Osim kronološki, autor je citate oblikovao tematski, stvarajući okvire posvećene ratu, književnosti, kazalištu, slikarstvu i arhitekturi te metakoriji kao obliku totalne umjetnosti (Valentine de Saint-Point), potom futurističkom razmišljanju o ženi i plodovima tehnološkog napretka te nimalo futurističkoj temi ljubavi.

Dok okrugle obljetničke brojke odmakom i dobronamjernošću, s kojom nužno ide i nota (hotimičnog ili ne) zaborava, često pozivaju na afirmativne i nedovoljno kritične prisjećaje u funkciji ponovnoga buđenja interesa za ugasle ideje, Machiedo u svojoj citatnoj posveti čvrsto iznosi vlastiti kritički stav prema temi, oblikujući ga višestruko. Već u uvodnoj napomeni određuje se poznavateljem, ali ne i naglašenim ljubiteljem futurista, svojim piscima odredivši Ungarettija, Campana, Saba i Monalea. Kritički odmak pojačava uputama za čitanje citata u kojima patetiku visokih osjećaja i misli u manifestima počesto razotkriva karikaturalnom.

Najsuptilniji, a na trenutke i iznimno duhovit autorski pečat Machiedo daje dovitljivim slaganjem i suočavanjem nevezanih citata te stajališta i manifestne ideje komentira smještanjem u citatne ili tematske okvire koji ih ironiziraju ili u potpunosti razobličavaju. Time ujedno izvorne tekstove bogati novim značenjima, koristeći se njima kao odlučnim oružjem u borbi s paradoksima futurizma. Tako euforičan Marinettijev Futuristički manifest, koji označava početak pokreta, Machiedo utišava smještanjem u okvir razočaranja političkim i društvenim prilikama te recepcijom djela mladih futurista. Na tom tragu sve ostale manifeste i proglase, poput začudnoga Manifesta futurističke žene Valentine de Saint-Point ili grotesknih Marinettijevih deset zapovijedi Udruge za čuvanje Brennera, prate citati koji ih relativiziraju, trivijaliziraju, parodiraju ili smještaju u znatno stvarniju stvarnost.

Machiedo u knjižici vrlo efektno ukazuje na neke od nedosljednosti Marinettija i istomišljenika, poput vremenskog nesklada u korijenu pokreta koji se s teorijskog aspekta odriče prošlosti te samim imenom i idejama gleda u budućnost, s umjetničke strane želi biti isključivo element sadašnjosti, odnosno teži trenutnosti, dok je iz kuta revalorizacije postao priznat tek kad je i sam postao dio mrske mu povijesti. Osim futurističkih iznevjeravanja, tu je i sam Marinetti, kojega Machiedo kroz citate predstavlja pomalo smiješnim klaunom na kojega okolina gleda s podsmijehom, ali i vrlo uspjelim i nadasve upornim borcem za vlastite, vrlo često groteskne ideje. Tu bipolarnost potvrđuje i Marinettijevo stajalište prema ženama kojima u manifestu upućuje prijezir, da bi se u zrelim godinama zaljubio u dvadeset i jednu godinu mlađu Benedettu Cappa, prokomentiravši vlastitu kapitulaciju riječima: „Prijeći u čežnji s čelika na ružu“ i postavši tek ljubomoran i posesivan muž. Završni paradoks činjenica je da je za slavu ženomrzačkog futurizma i Marinettija zahvalna upravo ta ista žena, koja je nakon muževe smrti život posvetila njihovoj promidžbi u svijetu.

Uz Marinettija i razotkrivene nedosljednosti, rat je jedna od konstanti Machiedova pogleda na futurizam te se prostire cijelim kolažem. Dok u umjetničkom pogledu futuristi teže promjenama odbacujući povijest i učiteljicu prirodu, u društvenom i političkom smislu rješenje za odbacivanje prošlosti i trenutnosti heraklitovski vide u ratu „kao higijeni svijeta“ (Marinetti). Dok iznosi proratne citate koji prizivaju borbu kao spas od društvenoga gliba, autor ih elegantno kritizira birajući agitatorske pjesme autora koji su u ratu koji su zagovarali izgubili živote, poput Nine Oxilia i Apollinairea, čime podcrtava zaludnost ratovanja. Izborom radiodramskog kolaža za umjetnički izraz Machiedo je podcrtao još jedan važan element futurizma – okrenutost tehničkim i industrijskim dostignućima onoga vremena. Počast radiodrami kao radijskom umjetničkom izrazu odao je i uvrštavanjem u kolaž Marinettijeve pjesme Tišine međusobno govore iz Radiofonskih sinteza, koja otvara pitanje rječitosti tišine te će u budućim radiodramskim izvedbama biti vrlo zgodan metaumetak. Kad smo kod još nerealizirane izvedbe, zanimljiva je autorova završna napomena u kojoj piše o dosadašnjim neuspjesima knjige da se pretoči u radiodramsku formu, što djelo simpatično povezuje sa samom temom, futurizmom kojemu je trebalo mnogo vremena do trenutnih pozicija priznatog umjetničkog pokreta.

Zaključno, Futurizam sto godina kasnije slojevit je i promišljen pogled na avangardni pokret s početka dvadesetog stoljeća s kojim autor čitatelja upoznaje riječima samih aktera obogaćenim novim postmodernističkim ruhom. Ujedno, kolaž je suptilna kritika paradoksa i nedosljednosti futurizma, propletena mudrim, ali i zaigranim izborom i slaganjem citata.