Oluja svih oluja

Premijerom Shakespeareove Oluje u režiji Lenke Udovički Teatar Ulysses na Brijunima obilježio je desetu godinu postojanja. Ljetna uprizorenja Shakespeareovih drama tom su kazalištu temelj repertoara u kojem su se, više kao iznimka, javljali drugi dramski tekstovi (Euripida, Krleže, Weissa), a tek tu i tamo drugi redatelji (primjerice, suradnja s Tomažem Pandurom i Pandur.Theaters). Posebnost koja svaku predstavu Teatra Ulysses pretvara u izniman događaj je i to što svaka kazališna večer počinje već ukrcavanjem na brod u Fažani kojim se plovi do Malog Brijuna i tvrđave Minor. Upravo ta posebnost nerijetko je razlog što će gledatelji uživati u takvu doživljaju te će, bez obzira na moguće nedostatke predstave koju su vidjeli, ukupan dojam biti pozitivan. Jednostavno čaroban. Pogotovo kada se u sve umiješaju vremenske (ne)prilike koje boravak na Malom Brijunu čine još dojmljivijim.

Prospero i Miranda: otac i kći u stvarnosti

Upravo se to dogodilo i prilikom premijere Oluje 23. srpnja, koju je prekinuo pljusak praćen grmljavinom te je dramska oluja postala pravom. A Shakespeareov začarani pusti otok, na kojem su Prospero i Miranda pronašli utočište i kojemu je iz dramskog predloška nemoguće odrediti točan položaj (negdje između Tunisa i Napulja), u brijunskoj je izvedbi postao gotovo stvaran. Prizorište predstave omeđeno je dvorištem tvrđave i zidovi koji služe kao jedinstvena kulisa istodobno su nadahnuće i zamka. Jer, nastojeći razigrati prostor u koji scenograf Zlatko Kauzlarić Atač i nije trebao posebno intervenirati, redateljica pojedine prizore i glumce smješta u polusrušeno skladište u pozadini scene (Kalibanova izba), ili se oni penju po zidovima (prikladno čini to Ariel) ili pak okupljenu grupicu razjedinjenih brodolomnika gledaju sa zidina kao što to Prospero čini ne bi li dokazao svoju nadmoć i vlast na otoku. Iako je Oluja ispunjena motivima koji prevladavaju u dotadašnjim pustolovnim romanima i romantičnim komedijama, njezina je pozadina magijska. Ne samo stoga što se Prospero i prije dolaska na otok udubio u alkemiju i bijelu magiju, već su i bića kojima je u svom izgnanstvu vladao (Kaliban, Ariel) magijski obilježena. A Prosperovom je magijom izazvana i oluja koja će na otok dovesti njegova najljućeg protivnika, brata Antonija (Alen Liverić), koji mu je oteo milansko prijestolje i nekadašnje prijatelje: napuljskoga kralja Alonza (Žarko Radić), brata mu Sebastijana (Krunoslav Klabučar), njegova sina Ferdinada (Filip Križan), savjetnika Gonzala (Dušan Gojić), plemića Franciska (Tomislav Krstanović), i manje važne putnike na brodu – Ludu, koju sjajno tumači Mladen Vasary, i peharnika Stefana (Mladen Vulić).

Rezigniran i umoran, Prospero Rade Šerbedžije samo je odjek nekadašnje moći, strasti i okrutnosti te sjena svega što je morao biti kao milanski vojvoda. Iako još sasvim dobro vuče konce posljednje zadaće koju želi ispuniti, u njegovu se stavu i načinu igranja u nekim prizorima ogleda poraz i gubitak smisla. Ipak, u ključnim trenucima ta životna nemoć pretvara se u nedvojbenu opasnost i gledatelju je u trenutku jasno da je Šerbedžijin Prospero sve prije nego umoran ostarjeli svrgnuti vladar. Prije opasan i okrutan čarobnjak. Tim nježnije djeluju prizori s kćerkom (Nina Šerbedžija) u kojima se čini kako je osnovna dramaturška zamisao (Tena Štivičić) bila da Prosperov jedini motiv i pokretačka energija bude dobrobit njegove kćeri, a ne osveta. Miranda Nine Šerbedžija, s druge strane, usplahirena je i nesigurna djevojka, izgubljena u očevim planovima i tek povremeno svjesna da je upravo ona zaslužna za preživljavanje očeve dobrote. Ozračje pomirenja i matrimonijalni kraj cijeloj predstavi daju slikovitost bajke, pojačane plesom duhova (Vesna Tominac Matačić, Antun Tudić, Dimitrij Andrejčuk, Nikša de Marchi, Alen Gotal, Drago Grebenar i Maša Liverić) što ga je izvrsno osmislio Staša Zurovac.

Osim poetična plesa s duhovima praćena glazbom (Nigel Osborne i Dario Marušić) koja odlično ujedinjuje klasične i istarske glazbene motive, i drugi prizori zaslužuju da ih se posebno izdvoji. Bilo zbog potencijalne opasnosti za izvođača koja je nastala zbog kišom natopljena skliskog prizorišta po kojem je Filip Križan, u koreografiji koja je trebala pokazati snagu Prosperove magije, izvodi vratolomije kližući se i padajući i kada to ne bi trebao ili pak zbog sjajnih glumačkih minijatura koje su pokazali Mladen Vasary i Mladen Vulić kao nedvojbeno najzabavniji likovi u predstavi. Vulić je, glumeći pijanoga peharnika koji osjeti zavodljiv zov vlasti (potaknut vinom) u snivanju urote na Kalibanov (Nebojiša Glogovac) nagovor pokazao kako je uistinu ponekad za cjelokupnu karakterizaciju lika glumcu na sceni dovoljna tek jedna dobro plasirana gesta ili namjerno nekoliko puta ponovljena (ali ne i pretjerana) grimasa. A Maja Posavec kao nestašni i uvijek tužan Ariel imala je mnogo prostora pokazati kako je, osim glumačkim, obdarena i glazbenim talentom te njezine izvedbe čakavskih napjeva (lokalizacija Daniela Nančinovića) čitavoj predstavi daju eteričnost, pomažući pritom stvaranju ozračja u kojima se glumcima vjeruje više no što bi to ovako priređen Shakespeareov predložak zahtijevao. Predstava je koncipirana tako da svaki glumac na sceni u raznim oblicima dobije svojih pet minuta, a ansambl iznimnih glumačkih imena znao je to, unatoč kiši i prekidanju predstave, dobro iskoristiti.