Od baroka do operete

Prema osnovnoj programsko-organizacijskoj krilatici za svakoga ponešto Koncertna direkcija Zagreb za ovogodišnje je Zagrebačke ljetne večeri ponovno sastavila bogat srpanjski glazbeni program, koji ima namjeru zadovoljiti posjetitelje različitih ukusa i različite dobi. Stoga je program bio prožet koncertima klasične glazbe, world-music-sastava, popularne glazbe, jazza i operete, s domaćim glazbenicima i inozemnim gostima, uvijek pomno odmjeravajući i zadovoljavajući dva kriterija – kvalitetu i zanimljivost. Zadržan je tradicionalni boravak na dvjema pozornicama; atrij Klovićevih dvora za klasične programe te Scena Gradec za popularnije koncerte, koji u ambijentu povijesnih vizura Gornjega Grada daje poseban čar Večerima i pravi zagrebački štih.

Posebnost ovoljetnoga festivala bila je ideja da se u obliku maloga festivala unutar Večeri pokrene nešto novo i osobito, nešto što će simbolizirati Zagreb i dodatno ga predstaviti kao grad kulture, što će poboljšati kulturno-turističku ponudu Zagreba, ali i vratiti u zagrebački glazbeni prostor formu koja je nekada bila neizostavni, bitni dio njegove kulturne povijesti. Riječ je o opereti. Stoga je KDZ ovoga ljeta pokrenuo 1. festival operete i mjuzikla, te ugostio dva poznata operetna ansambla iz Mađarske – Kazalište operete i mjuzikla iz Budimpešte s programom nazvanim Opereta gala i Narodno kazalište iz Miškolca s izvedbom Leharove Zemlje smiješka.

Poznatu Leharovu uspješnicu režirao je Imre Halasi, ujedno intendant kuće, pravilno se i uspješno usredotočivši na karakterizaciju pojedinih likova, vrlo često naglašavajući glumački element kao noseći. Odličan zbor i orkestar vodila je glazbena ravnateljica kazališta Katalin Váradi, a pjevači solisti bili su ponešto neujednačeni u kvaliteti. Scena, kostimi i koreografija – elementi su o kojima bi se moglo raspravljati, tako da je cjelokupna izvedba ostavila dojam nedorečenosti, kao da se tu još moglo mnogo više. Ipak, namjera pokretanja takva festivala unutar festivala vrijedna je potpore, premda je njezino prvo izdanje bilo možda i odveć skromno. Ako je organizator pozvao dva mađarska kazališta, zašto nije stavio na scenu još barem koji domaći projekt – a imamo ih sasvim dovoljno u raznovrsnim produkcijama hrvatskih kazališnih i opernih kuća (samo Kazalište Komedija je na susjednom brijegu!).

Kratkim presjekom prikazat ćemo raznolikost glavnine programa Ljetnih večeri, iako nećemo spomenuti sve sudionike. Festival je otvorio ansambl I Solisti Veneti, a zatvorila britanska grupa Mungo Jerry. U međuvremenu vrijedi istaknuti gostovanje ansambla Dialogos s projektom Judita, koji je već izvođen u Zadru i Splitu, a sada je konačno došao i u Zagreb. Nije suvišno istaknuti kako je, najblaže rečeno, prava šteta da glavni grad Hrvatske tako rijetko ima priliku doživjeti projekte Katarine Livljanić, koji su uistinu jedinstveni u svijetu.

Edin Karamazov i Kaliopi još jedanput su u Zagrebu predstavili diskografski projekt Oblivion, ponovno su gostovali članovi talijanskog ansambla Pietrarsa, Mate Matišić s gostima posvetio je jazz-večer Djangu Reinhardu, Natali Dizdar pjevala je raznolik repertoar u jazz-aranžmanima njezina kvarteta, a novi projekt prvi je put u Zagrebu predstavila Tamara Obrovac s ansamblom nazvanim Istra/Irska, jer na Tamarin doista osobit način sjedinjuje glazbenike iz Hrvatske, Slovenije i Irske. Violinistica Sidonija Lebar, violončelistica Jadranka Gašparović i pijanistica Katarina Krpan zajedničku su večer posvetile komornim opusima Frederica Chopina, malo varirajući u koncentraciji tijekom večeri, ali ukazavši na vrlo vrijedan, a često zapostavljen dio Chopinove skladateljske ličnosti.

Jedan od najdojmljivijih programa ostat će onaj ansambla Musicians of the Globe pod umjetničkim vodstvom Philipa Picketta, ujedno i flautista u ansamblu, koji su odlučili svirati zabavnu glazbu baroka, koja je tijekom 16. i 17. stoljeća bila sastavni dio života građana u Engleskoj – i profesionalnih glazbenika i amatera, na dvoru, u crkvi, na ulici, u privatnim kućama i društvenim sastajalištima. Iako su dvije lutnjistice, Lynda Sayce i Elizabeth Pallett, bile dosta nesigurne u duetima, zajednička svirka čitavog ansambla, dakle uz gambista Henrika Perssona i Penelope Spencer na baroknoj violini te, dakako, flautista Picketta, bila je točka oslonca u kojoj su kao ansambl najbolje funkcionirali i dali svoje najuspješnije interpretacije. Iskazavši iznimnu zaigranost, virtuoznost, preciznost, poletnost i povrh svega muzikalnost, Pickett se pokazao kao istinski vođa ansambla i izvrstan glazbenik kojega svakako želimo i dalje redovito gledati i slušati na zagrebačkim pozornicama.