O Divljim detektivima

Napisani roman nosi sa sobom neka, iako ne mnoga, zadovoljstva, a jedno je od njih da pada u zaborav, i vraća se kao san ili noćna mora koja iščezava i koja nam dopušta da se posvetimo novim knjigama, novim danima, bez onog tereta da smo vjerojatno mogli bolje, a nismo. Kafka, najbolji pisac ovog stoljeća, imao je potpuno pravo kada je zamolio svog prijatelja da spali sva njegova djela. Zadaća je s jedne strane pala na Broda, a s druge strane na Doru, njegovu ljubav. Brod je bio pisac i nije ispunio Kafkinu želju. Dora je očigledno bila neuka i vjerojatno je više voljela Kafku nego Brod pa se pretpostavlja da je doslovno ispunila želju svom ljubavniku. Svi mi, pisci, dan poslije kada zapadamo u letargiju, a mi ga prozaično nazivamo dan poslije, u sebi budimo po jednog demona i jednog kerubina po imenu Brod i Dora. Jedan je uvijek veći od drugog. Najčešće je Brod veći ili moćniji od Dore. Osim u mom slučaju. Dora je mnogo veća od Broda i Dora u meni uspijeva potisnuti ono što sam napisao kako bih bez srama i kajanja mogao napisati nešto novo. Tako da su Divlji detektivi više-manje zaboravljeni. Jedva da se i usuđujem raspravljati o njima. Djelomično taj roman doživljavam kao jedan od onih nastalih na tragu Huckleberryja Finna Marka Twaina; ali Detektivi svoj Mississippi otkrivaju u bujici glasova koji progovaraju u drugom dijelu romana. Tu se nalazi i preslika više-manje vjerodostojna ulomka iz života meksičkog pjesnika Marija Santiaga, koji mi je učinio veliku čast što je postao moj prijatelj. U tom kontekstu roman oslikava rasap jedne generacije i sreću te iste generacije, sreću koja je ujedno označavala i ograničavala vrijednost. Neminovno je napomenuti da sam vječni Borgesov i Cortázarov dužnik. Vjerujem da moj roman ima onoliko lica koliko se u njemu javlja glasova. Može se čitati kao agonija. A može se čitati i kao igra.