Najnoviji velikan hispanske književnosti

piše Maja Zovko

Malo se koji latinoamerički pisac potkraj dvadesetog stoljeća uspio probiti u sam vrh svjetske književnosti i pobrati hvalospjeve i čitatelja i književne kritike kao što je slučaj s Robertom Bolańom. Usprkos njegovu mišljenju da je autor bez budućnosti, ali da će se njegova prošlost pamtiti, zanimanje za djela sad već kultnoga književnika ne prestaje te mu se pripisuju pridjevi poput bezvremenski, genijalni, dok se njegovi romani, posebice Divlji detektivi, nazivaju antologijskim i stavljaju na pijedestal klasika hispanskoameričke književnosti poput Školica Julija Cortázara. Slučaj Bolańa umnogome je specifičan jer nije riječ o autoru koji je slijedeći uhodane i sigurne staze magijskoga realizma odlučio šire čitateljstvo zadiviti folklornim referencijama zapadnjacima uvijek privlačne i nepoznate Srednje i Južne Amerike. Bolańo je gotovo i ne htijući (naime, autor je izjavio da ga ne zanima što se događa s njegovim knjigama nakon što ih preda izdavaču) izgradio svjetsku slavu na originalnom vlastitom izričaju s brojnim inovativnim zahvatima, čija je svrha iznad svega zabaviti čitatelja. Bolańov životopis pritom je u potpunom skladu s njegovom pustolovnom i vrtoglavom književnom građom, u kojoj višestruko isprepleće autobiografske elemente. Stoga je važno osvrnuti se na presudne događaje iz autorova života, nužne za razumijevanje njegova opusa.

Malotko bi pomislio da se vječni nomad, što se za Roberta Bolańa s pravom može reći, bojao letenja i da nije posjedovao ni automobil ni vozačku dozvolu. To, naime, nije bila prepreka da većinu životnog vijeka provede mijenjajući mjesta boravka i da putovanja postanu okosnicom njegova cjelokupnoga književnog rada. Roberto Bolańo Ávalos rođen je 1953. u Santiagu, glavnom gradu Čilea, no dio djetinjstva proveo je u Los Ángelesu u pokrajini Bío-Bío. Otud se 1968. s roditeljima seli u grad Meksiko, gdje donosi odluku da više neće kročiti u učionicu i gdje prestaje njegovo školovanje, ali ne i obrazovanje, koje nastavlja kao autodidakt, naziv kojem se protivio naglašavajući da sve svoje znanje duguje nebrojenim pročitanim knjigama. Ne čudi stoga da su ga prijatelji opisivali ne kao pisca, nego kao čitatelja koji piše. U Meksiku će Bolańo provesti ključne godine odrastanja te se sroditi s novom sredinom do te mjere da poslije neće podnositi tuđe pohvale Čilea ni kritike Meksika. Tu se afirmira kao književnik dvadeset godina prije svog velikog medijskog otkrića, kako novinarskim tako i pjesničkim radom, te s bliskim prijateljima osniva avangardni pokret infrarealizam, svojevrstan dadaizam na meksički način nastao kao otpor prema mediokritetu. Pokret je utjelovljivao zacrtane osobine estridentizma Maplesa Arcea nastala u Meksiku dvadesetih godina prošloga stoljeća, kao i baštinu Bretonova nadrealizma.

Boravak u Meksiku nakratko prekida odlaskom u rodni Čile, nekoliko mjeseci prije državnog udara 11. rujna 1973, kako bi pružio potporu politici Salvadora Allendea. Višednevni boravak u zatvoru, iz kojeg je oslobođen zahvaljujući dvojici policajaca, prijatelja iz djetinjstava, zabilježio je u pripovijetci Detektivi u zbirci Llamadas telefónicas. Nakon toga Čile je posjetio još samo dvaput, u studenom 1998. i 1999. godine. Posjet majci u Barceloni 1977. na proputovanju u Švedsku, gdje ga je čekao posao, promijenit će mu životne planove: bolesna majka, ali i ljepota i dinamičnost Barcelone s kraja sedamdesetih, utjecali su na Bolańovu odluku da ostane u Španjolskoj, gdje se prvih godina udaljio od književnih krugova. Preživljava radeći najrazličitije sezonske poslove, od noćnoga čuvara kampa, konobara do berača voća ili smetlara. U potrazi za mirom, seli se u Blanes, malo mjesto na katalonskoj Costi Bravi, u kojem otvara dućan s bižuterijom i suvenirima za turiste, i u kojem će provesti ostatak života.

Matematički princip u književnosti

Devedesete donose potpuni preokret u životu Roberta Bolańa. U četrdesetoj godini od siromašnoga društvenog marginalca i autsajdera pretvara se u glavnoga autora književnosti pisane na španjolskom jeziku i jednog od najvažnijih pisaca uopće. Iako je Bolańo ponosno isticao da je već od 1993. živio od književnoga rada zahvaljujući nagradama koje je, kako s humorom navodi, lovio poput bivolâ, kao godinu prekretnicu njegova života uzimamo 1996, kad je objavljen njegov roman La literatura nazi en América, koji će privući medijsku pozornost i utrti mu put za dalji uspon na hispanski Parnas. Priznanja su stigla s romanom Divlji detektivi, za koje je dobio dvije ugledne nagrade, Herralde (1998) i Rómulo Gallegos (1999). Kritičari su ga čak nazvali najboljim meksičkim suvremenim romanom koji je napisao Čileanac s prebivalištem u Kataloniji. Slijede, među ostalim, zbirke priča Llamadas telefónicas (1997), Putas asesinas (2001) te romani Monsieur Pain (1999), Nocturno de Chile (2000) i Amberes (2002), za koji je izjavio da je jedino djelo kojeg se ne stidi.

Roberto Bolańo prerano je preminuo u Barceloni 15. srpnja 2003, ostavivši iza sebe velik broj uredno ispravljenih manuskripata. Analizirajući sva njegova prozna djela, kritičar i Bolańov prijatelj Ignacio Echevarría, kojem je povjerio uređivanje svojeg najambicioznijeg romana, 2666, kao i nekih drugih posmrtno objavljenih radova, dolazi do zaključka da Bolańo poštuje princip fraktalnosti, znanstveni termin koji je u prirodne znanosti uveo francuski matematičar Benoît Mandelbrot. Primijenjen na područje književnosti, taj pojam označava posebnu strukturu stvaralaštva u kojem svako novo djelo proširuje određenu epizodu iz prethodnoga, stvarajući na taj način poseban književni rod, čime bi se cjelokupni Bolańov opus mogao sagledati kao jedinstvena cjelina. Cjelina kojoj ne nedostaje humora, oštroumnosti, intertekstualnih referencija, eruditskih citata, pustolovina, putovanja, osamljenih i dezorijentiranih likova, očajničkih ljubavi, ludila, tajanstvenih pisaca, ali i zločinaca kojima valja ući u trag.

Divlji detektivi: na razmeđu autobiografije, road movieja, detektivske priče i sage o književnoj generaciji

Divlji detektivi ugledali su svjetlo dana kad se već mislilo da je zlatno doba hispanskoameričkoga romana iza nas te da je gotovo nemoguće da neka inovativna narativna tehnika uzbudi književnu javnost. Od 220 romana iz devetnaest zemalja svijeta žiri se 1999. jednoglasno odlučio okruniti Divlje detektive uglednom nagradom Rómulo Gallegos navodeći u izvješću da su izvornost pripovjednih postupaka, humor te polifonija pripovjedačkih glasova dovoljan razlog da se roman nazove djelom koje otvara putove prema 21. stoljeću. S jednakim entuzijazmom reagirali su i književna kritika, izdavači te čitateljstvo na Bolańov stav prema kojem dobar pisac prije svega treba imati hrabrosti zaroniti glavu u mrak, baciti se u ponor te biti spreman hodati po rubu provalije. Divlji detektivi odraz su odvažna nastojanja autora da potpuno novim pristupom obogati fikcionalnu građu na španjolskom jeziku. Bolańovu inovativnost u tom proslavljenom romanu možemo sagledati u slojevitoj strukturi sama teksta te fragmentarnosti naracije izražene višeglasjem cijele plejade likova zahvaljujući čijim se iskazima komponira posve originalna radnja.

Roman, sastavljen od tri dijela, počinje i završava dnevnikom mladoga pjesnika Juana Garcíje Madera naslovljenim Meksikanci izgubljeni u Meksiku (1975) i Pustinje Sonore (1976). U njima pripovjedač progovara o nastanku i teškoj egzistenciji avangardnoga pokreta zvana visceralni realizam te njegovim osnivačima: Ulisesu Limi (nadahnut likom Bolańova prijatelja Marija Santiaga) i Arturu Belanu, autorovu alter egu, koji se prvi put pojavljuje u romanu Estrella distante (1996), prisutan i u mnogim drugim Bolańovim djelima pod različitim inicijalima. Okosnica je radnje potraga za prvom pjesnikinjom visceralnoga realizma, tajanstvenom Césareom Tinajero, koja tri divlja detektiva vodi do pustinje Sonora na sjeveru Meksika.

Već u prvom poglavlju uočava se više tematskih odrednica Bolańova književnog rada. Prije svega, riječ je o evociranju autobiografskih elementa. Poznato je, naime, da je Bolańo u svim svojim djelima pretakao vlastita iskustva u fikciju. Tijekom čitanja Divljih detektiva neizbježno se nameću paralelizmi između piščeva života i opisanih događaja. Teško može promaknuti da priča o visceralnom realizmu ima uporište u nastanku infrarealizma, pokreta koji je autor osnovao s Brunom Montanéom. Osim toga, fikcijski razgovor između Artura Belana i Manuela Maplesa Arcea zaista je vođen 1976, a pored navedenih protagonista i iza drugih likova kriju se bliske osobe iz Bolańova života u Meksiku, tako primjerice portret Felipea Müllera dijelom odgovara književniku Brunu Montanéu, dok Ińaki Echevarne predstavlja spomenutog Ignacija Echevarríju. Imajući u vidu autobiografski aspekt te stalna metafikcijska poigravanja vezana uz literarno djelovanje Bolańa i njegova književnog kruga, roman Divlji detektivi mogao bi se interpretirati i kao saga o jednom književnom naraštaju. Sam Bolańo definirao je svoje stvaralaštvo kao ljubavno ili oproštajno pismo upućeno vlastitoj generaciji.

Osim autobiografskih komponenti Divljih detektiva, kao i svih ostalih Bolańovih djela, važno je izdvojiti autorovu naklonjenost detektivskom romanu. Bolańo je tvrdio da su jedine zanimljive autobiografije i biografije upravo detektiva i ubojica te da bi od svih književnih likova najviše želio biti Sherlock Holmes. Zbog toga je u svojim djelima, kako sâm navodi, uvijek nastojao stvoriti detektivski zaplet, uvesti četiri, pet obilježja te književne vrste koje se njemu kao čitatelju čine neodoljivima. Nerazjašnjena ubojstva i potraga za likovima obavijenima maglom tajni pokretači su radnje i drugih romana (La pista de hielo, Estrella distante, Amuleto te 2666) i pripovijetki poput Detectives (Llamadas telefónicas) ili El policía de las ratas, u kojoj štakor Pepe el Tira istražuje smrt drugih štakora.

Potraga za smislom

No potraga u Bolańovoj prozi ne može se poimati samo kao policijska intriga, nego kao i potraga za vlastitim identitetom, jer su lutanja i traženja likova popraćena brojnim filozofskim razmišljanjima te metafikcijskim referencijama. Potraga koja je ujedno i bijeg nestabilnih i osamljenih Bolańovih likova od vlastitih tjeskoba.

To nam potvrđuje i sama jezgra romana istoimenog naziva Divlji detektivi (1976–1996), u kojoj se mozaička struktura narativnoga tkiva sastoji od međusobno povezanih ispovijedi široke galerije likova koji su uskoj vezi s Limom i Belanom. Autor se služi estetikom nepreciznosti te nam putem nedorečenih iskaza narativnih subjekata daje tek naslutiti tragove o daljim pustolovinama glavnih aktera romana. Geografska i vremenska određenost u nesuglasju je s tematskim upitnicima i ponekad nejasnom idiosinkrazijom likova. Za razliku od prvog i posljednjeg poglavlja, središnji dio obuhvaća širok vremenski raspon kao i raznolika poprišta radnje koja se odvija na više kontinenata. Meksiko, Sjedinjene Države, Nikaragva, Francuska, Španjolska, Austrija, Izrael, Liberija samo su neka mjesta do kojih vodi Belanova i Limova pustolovina. Dvadeset godina lutanja, kao i izbor imena Ulises za jednog od protagonista u kritičara neminovno zazivaju usporedbu s Homerovom epopejom, s tim da su u skladu s postmodernom paradigmom o krizi identiteta glavni junaci antiheroji, koji se za razliku od Homerova Odiseja ne mogu podičiti hrabrim podvizima (izuzev obrane jedne prostitutke), dok njihova lutanja nalikuju neuspješnu pokušaju pronalaska smisla vlastite egzistencije. Književni znalci složili su se da se ovo djelo može tumačiti i kao svojevrstan anti-Bildungroman, u kojem je svijet prikazan s marginale. Popratni likovi: prostitutke, siromašni pjesnici upitne darovitosti, poludjeli arhitekt, propali studenti, svi redom nesposobni održati stabilne emocionalne veze, ali i ostvariti se u svojim profesijama, samo potvrđuju prethodnu tezu.

I naposljetku, ne smijemo zaboraviti još jednu važnu crtu Bolańova književnog stvaralaštva. Kao što je nemoguće u potpunosti rekonstruirati događaje iznesene razlomljenim ispovijedima različitih likova i dokraja dokučiti njihov karakter, jednako je teško pronaći rasplete svih intriga romana. Završetak je u Bolańovim romanima uvijek otvoren, jer kako Chiara Bolognese navodi, oni nikada ne daju odgovore, već samo potiču pitanja. Time, sadržajno i stilski neobična, vrtoglava, duhovita, ali i zahtjevna Bolańova proza zasigurno je pravi izazov za čitatelja spremna prihvatiti autorovu igru i šetnju po rubu ponora.