Ludizam i apsurd (anti)cirkusa

Jedina dramska premijera recesijom poprilično pogođenih Riječkih ljetnih noći povjerena je makedonskom redatelju međunarodnoga ugleda Aleksandru Popovskom, koji je uz izvrsnu suradnju dramaturginje Magdalene Lupi posegnuo za djelom zasigurno najbizarnijeg, ujedno i posljednjeg, autora ruske književne avangarde prve polovice 20. stoljeća, Daniila Harmsa, a premijera je održana 20. srpnja.

Rođen kao Daniil Ivanovič Juvačev 1905. u Sankt Petersburgu, Harms je za kratka života – stalno progonjen od sovjetske vlasti, umro je pod nerazjašnjenim okolnostima, na psihijatrijskome zatvorskom odjelu u rodnom gradu u veljači 1942. – promijenio niz pseudonima ispisavši gomilu neobičnih i apsurdnih događaja. Uvijek se vodio načelom da samo besmislice bez praktičnog učinka imaju smisao te da su alogičnost i apsurd temeljne zadanosti života, pa zato moraju biti i okosnicom književnosti.

Anticirkus po Harmsu za vrsnu kolektivnu igru

Premda se u Harmsovu djelu, koliko nam je poznato, nigdje ne nailazi na metaforu cirkusa, ideja da se na njoj utemelji scenski prostor točna je i djelotvorna. Tu ideju pokreće nekoliko poticajnih imanentnih i aktualnih silnica. Prvo, sam cirkus u sebi ima alogičnih i apsurdnih elemenata: psi koji plešu valcer, slonovi koji hodaju na dvama nogama, mađioničarske vještine izvlačenja nečega iz ničega... Drugo, cijeli se Harmsov svijet može pojmiti kao apsurdni i groteskni životni cirkus u kojemu se smiješno-groteskne figure pokreću poput marioneta na vrtuljku. Kao treće, dramaturginja dodaje pomalo već opću misao da je svijet oko nas davno postao cirkus. Složiti od krhotina rasutih i alogičnih mikrodogađaja izvedbenu cjelinu doista nije lagan posao, a to je uspjelo redateljsko-dramaturškom tandemu. Tekstualni materijal s umetnutim songovima očito je nastajao tijekom kreativnog procesa, načelom preslagivanja, kombiniranja i konkretnoga scenskog iskušavanja Harmsovih provokativnih matrica. Moglo bi se reći da su ključna mjesta koja pokreću svekoliki dinamizam u onome što poststrukturalizam naziva cijepom, točkom između, ni amo ni tamo, bez označenog pa stoga i bez čvrsta značenja.

Pronađena je plaža bivšega hotela Park u Sušaku kao mjesto ambijentalnoga uprizorenja. Ponad mora podignut je oviši cirkuski šator s obrnutim rasporedom izvođača i gledatelja – gledatelji sjede za stolićima u sredini, a izvođači su raspoređeni uokolo na rubu, tako da se ustopice rastvaraju i zatvaraju pojedini segmenti kružnog prostora. Važnu ulogu u kreiranju scenske slike odigrali su, dakako, poznati tim Numen koji potpisuje izvrsnu scenografiju i kostimografiju. U skladu sa žanrovskom odrednicom kazališnoga čina – glazbena paranoja – skladatelj Foltin pobrinuo se za (multi)žanrovski adekvatnu glazbu, te last but not least svjetlo je toliko već puta dokazanim vrhunskim umijećem oblikovao Deni Šesnić. Tako je konačan scenski izgled uspješno teatarski izrazio očuđenje koje se očituje u rasipanju, izvrtanju i negiranju logičkih sveza i postupaka (Irena Lukšić o Harmsu). Cjelokupno djelovanje teatarskoga ustroja podređeno je načelu ludizma. Akteri su raspoređeni po standardnim cirkuskim zanimanjima: ravnatelj cirkusa, plesačica na žici, žonglerka, krotiteljica, trapezist, klaun, snagator. No već iz nastupne konferanse koju vodi zapušteni, neuredni i umorni ravnatelj (Zdenko Botić) odmah je jasno da je zapravo riječ o anticirkusu u kojemu se neće vidjeti nikakvih cirkuskih vještina. Način na koji najavljuje i komentira točke / prizore istodobno je nesmislen i komičan, što je posve u duhu Harmsove logike apsurda (da se poslužimo pojmom našega protoavangardista Janka Polića Kamova, koji s Harmsom inače ima uočljivih poetičkih sveza) i antiestetike. Ostaje upitnim ima li to veze s nepreciznostima i omaškama u dikciji i artikulaciji koje su se gdjegdje omaknule (ili ih je namjerice koristio) glumcu. Vrtuljak koji su uokolo gledatelja zaigrali Tanja Smoje, Anastazija Balaž Blečić, Marija Tadić, Ozren Grabarić, Damir Orlić i Jasmin Mekić funkcionirao je precizno i nadahnuto. Premda je iz takve cjeline nezahvalno izvlačiti pojedine odsječke, valja to ipak učiniti eda bi se barem ukratko prikazali postupci pojedinih glumaca. Tanja Smoje u prizoru umiranja u sanduku i opet je demonstrirala specifično umijeće komike koje gradi od sitnih detalja u mimici i gesti do cjelovita poentiranja. U Anastazije Balaž Blečić gotovo je nemoguće izdvojiti neku pojedinost, jer ona po svom habitusu solidno radi i surađuje u svakoj pojavi na sceni. Slično se može reći i za Jasmina Mekića, kojemu bi trebalo poželjeti malo više stvarne angažiranosti. Marija Tadić već pojavom je impozantna krotiteljica, a svoj je trenutak dočekala i dobro iskoristila u neodoljivo smiješnu prizoru kroćenja Damira Orlića u liku klauna. A on je i u ovoj je predstavi dokazao glumačku superiornost, koja se iskazuje u istodobnu umijeću savršene suigre s partnerom kao i osobne dojmljivosti. Napokon, Ozren Grabarić, nesporan virtuoz komike u današnjemu hrvatskom glumištu, jedinstven je u lakoći i prirodnosti spoja gestualnoga i mimičkog, pa mu nedvojbeno pripada, unutar dobro ostvarene kolektivne igre, titula primus inter pares.

Uza sve pohvale ukupnomu kazališnom činu i njegovu učinku, nužna je i jedna opaska. Cirkus Destetika nije u punome smislu riječi ambijentalna predstava, kao što su to već kultne izvedbe Riječkih ljetnih noći, Mirisi, zlato i tamjan i Lukrecija o bimo rekli Požeruh. Naime, konstrukcija simulacije cirkuskoga šatora mogla bi se postaviti na bilo koji drugi veći prostor, a da time izvedba ništa bitno ne bi dobila ni izgubila. Razlog je, dakako, praktične naravi: predstava ujesen seli u zgradu Kazališta kao dio sezonskoga repertoara. U sadašnjim mučnim financijskim uvjetima to je i mudro i nužno, pa ovo što je rečeno nikako ne valja shvatiti kao zamjerku, nego tek utvrđivanje činjenice.