Krhotine jednog povratka u domovinu

Poziv

Dvadeset dana u Čileu uzdrmalo mi je život (duševni). Dvadeset dana poput dvadeset sručenih lekcija iz humanosti. Dvadeset dana za plakanje i vrištanje od smijeha. No krenimo ispočetka. Napustio sam Čile u siječnju 1974. Posljednji sam put letio avionom u siječnju 1977. Mislio sam da se više nikada u životu neću vratiti u Čile. Mislio sam da se više nikada neću ukrcati na zrakoplov. Jedan dan nazvala me neka cura iz Paule i pitala me bih li htio biti član žirija natječaja za priče koji je taj časopis organizirao. Odmah sam pristao. Tko zna što mi se motalo po glavi. Možda tipična predvečerja u Los Angelesu, ali ne Los Angelesu u Bio-Biju, nego Los Angelesu u Kaliforniji, u gradu koji je nastao ni iz čega i s čijih se terasa prostirao pogled na blještavilo koje dopire do svakoga komadića planeta. Moguće je da sam o tome razmišljao. Moguće je da sam vodio ljubav. Da, sad sam se sjetio, o tome je bila riječ. Onda je zazvonio telefon, digao sam se iz kreveta i javio, a ženski me glas upitao bih li htio otputovati u Čile i tada se Los Angeles prepun nebodera i palmi preobrazio u Los Angeles prepun niskokatnica i blatnih puteljaka. Los Angeles, glavni grad pokrajine Bio-Bio, grad u kojem je Fernando Fernández igrao stolni nogomet, u dvorištima koja su odzvanjala od poludjelih adolescenata, grad u kojem su se Lebert i Cárcamo uvijek pojavljivali zajedno i u kojem je strpljivi Cárdenas bio predsjednik razreda muške gimnazije koju je izumio neki vražji izaslanik i u kojem bi Pescado u sekundi nestao u mraku. Grad večernjih obračuna. Divlji grad čiji su se sutoni doimali poput nijemoga komentara nekog povlaštenika. Tako sam pristao, isto onako kako sam mogao i odbiti. Soba je bila mračna; očekivao sam telefonski poziv, ali ništa; glas koji mi se obraćao s drugoga dijela svijeta bio je sladak. U tom sam trenutku mogao odbiti. Ipak pristao sam jer mi je glavni grad pokrajine Bio-Bio naglo poskočio pred očima, poput divlje mačke, koja kao da ga je od sreće istrgnula iz mape, a u (sićušnim) komadićima već je bilo zapisano da se moram vratiti u Čile i da se moram ponovno ukrcati na avion.

Roberto Bolańo

Putovanje

Tako sam se vratio u Čile. Ukrcao sam se na avion. Ne znam na koji se način uopće održava u zraku. Turbulencije iznad Atlantika, turbulencije iznad Amazonije. Turbulencije iznad Argentine i nešto prije Kordiljera. A još gore od svega je što se Lautaro, moj osmogodišnji sin, za vrijeme leta ne može igrati na gameboyu. Ali nema problema. Letimo. Moj sin spokojno spava, moja supruga, Carolina López, spokojno spava. Oboje su Španjolci i prvi put putuju u Ameriku. Ja ne spavam. Ja sam rođen u Americi. Čileanac sam. Budan sam i telepatski održavam krila aviona u zraku. Osluškujem razgovore ostalih putnika. Većina spava, ali govore kroz san. Imaju noćne more ili nemirne snove. To su Čileanci. Španjolske stjuardese promatraju ih dok prolaze s jednog kraja prolaza na drugi, katkada usporedno, a katkada u suprotnim smjerovima. Kada se zateknu u toj posljednjoj situaciji i putovi im se presijeku, istovremeno podignu obrve u mraku i nesmetano produže svojim putem. Ah, te simpatične Španjolke. – Jeste li možda za čašu vode, ili sok od naranče?, pitaju me kad prolaze pored mene. – Ne, tisuću puta hvala, odgovaram. Ne, beskonačno sam vam zahvalan, odgovaram dok motor aviona para noć, odnosno manji avion koji je usađen u postojeći avion. U drevna vremena to bi grafički prikazali kao ribu koja guta drugu ribu, a druga guta treću ribu. Za to vrijeme, prava noć, izvan aviona, golema je, a mjesec je vrlo malen, poput mjeseca Pezoe Véliza. Putujem u Čile. Na trenutke i ja tonem u san i sanjam neobične i živopisne snove. Kratke crno-bijele snove koji me odnose u živote koje više ne mogu doživjeti. Da spavaš po danu, sanjao bi u boji, jednom mi je rekao moj sin. Dovraga, približavam se Čileu brzinom većom od osamsto kilometara na sat. Napokon počinje svitati, prelijećemo Kordiljere i već zaokrećemo i tu zapažam prvu razliku: posljednji put kad sam letio avionom iz Santiaga za Buenos Aires Kordiljeri su se doimali mnogo većima i mnogo bjeljima; sada ne djeluju tako veliko, a i bez snijega nisu u punom sjaju. Ipak, i dalje su lijepi. Djeluju nekako neukroćeno, zapušteno i manje usnulo. Zatim se avion približio tlu, a da nismo ni stigli pomisliti „Čile, vedro je tvoje plavo nebo“, slijeće.

Lica

Odjednom su osvanula čileanska lica, lica mog djetinjstva i mog mladenaštva, svuda naokolo, u potocima, okružuju me Čileanci, Čileanci koji izgledaju kao Čileanci, Čileanci koji izgledaju kao Marsovci, Čileanci koji besposleno tumaraju s jednog kraja aerodroma na drugi, koji očigledno nije Pudahuel, iako je na trenutke podsjećao na njega, zatim Čileanci koji su dočekivali putnike i koji su mahali bijelim rupcima, pa i oni koji su plakali (to je sasvim uobičajeno, koliko se sjećam Čileanci dosta plaču, katkad bez razloga, a katkad i preko volje), i Čileanci koji su se hihotali kao da je kraj svijeta, i kao da su samo oni bili toga svjesni. Ali ono što mi je u prvih nekoliko minuta najviše odvuklo pažnju bili su mirni i tihi Čileanci, Čileanci koji su gledali u pod kao da lebde iznad nepreglednog ponora i kao da je taj aerodrom samo jedna iluzija i kao da ćemo svi završiti u nekom ništavilu koje će nas čudotvorno i neizbježno zaštititi, tražeći zauzvrat tajnovit i neoprostiv danak, danak koji nitko nije u stanju platiti, ali nije ni spreman priznati da ga neće platiti.

Ples počinje

Proći carinu bilo je nevjerojatno jednostavno. Već godinama nisam ušao ni u jednu zemlju s takvom lakoćom. Moja supruga morala je ispuniti nekakav formular, a možda čak i nešto platiti. Kada sam se raspitao što ja moram ispuniti, debeljuškasta i simpatična carinica rekla mi je da ne moram ispuniti ništa. To je bila prva dobrodošlica. Drugu nam je zaželjela nova carinica, koja je odlučila da nam neće pretraživati prtljagu.

– Izvolite proći, rekla je. Treću su nam zaželjeli moja baka, Alexandra Edwards, Totó Romero, Carlos Orellana i Malala Ansieta, koji su nas dočekali kao da se poznajemo cijeli život. Tada smo već bili napustili službeni dio aerodroma i čekali smo taksi koji nas je trebao odvesti u hotel i sve je išlo po planu, ali ja se još nekako nisam vratio u Čile. Hoću reći, bio sam tamo, okružen Čileancima, događalo se nešto što nisam doživio od siječnja ‘74, ali vratiti se, u pravom smislu povratka, to još nisam osjetio. Još sam se nalazio u avionu, još sam pretrčavao madridsku zračnu luku, još sam ležao u svojoj kući u Ulici Loro, u Blanesu, još sam sanjao o dalekom putovanju.

Svi pišu

U Čileu svi pišu. Shvatio sam to one večeri dok sam čekao svoj red za intervju koji je televizija prenosila uživo. Ispred mene ušla je neka cura koja je valjda bila Miss Čilea ili tako nešto. Možda je bila samo Miss Santiaga ili Miss nekog sela. Činjenica jest da je bila lijepa djevojka, visoka, i naveliko je razvezala o misicama. Predstavili su i mene. Kada je shvatila da sam jedan od članova žirija natječaja za priče časopisa Paula, obznanila mi je da je umalo poslala svoju priču, ali nije stigla, i da je namjerava poslati sljedeće godine. Njezina rječitost bila je zadivljujuća. Nadam se da će za izdanje ‘99. naći vremena da natipka priču. Želim joj svu sreću. U nekim je trenucima prekrasno što svi pišu jer je tako lako sresti istomišljenike na svakom koraku, a u nekima je nepodnošljivo jer se svaka nepismena budala osjeća nadahnutom da servira svoju ograničenost, lišenu i najmanjega talenta pravog pisca. Nicanor Parra bi rekao: možda bi bilo korisno malo više čitati.

Riječi izvana

Što je Interferencia secreta-? To je tajni audiozapis. Snimka glasova i izdanih naredbi i protunaredbi 11. rujna 1973. Glasovi koje je svatko negdje čuo u nekom trenutku života, ali ih ne uspijeva utjeloviti, kao da dopiru iz nevidljive materije. Glasovi kao jeke raspršenoga straha skrivena u nekom kutku našeg tijela. Umišljene utvare. Uzvišeni strah, a istovremeno banalan.

Neke su naredbe konačne: navode se smaknuća, uhićenja, ispaljivanje metaka. Ljudi koji se čuju katkada zbijaju šale: cerekanje ih ne čini pitomijima, naprotiv, još ih više gura u ponor, to su ljudi koji izranjaju iz nevidljivih i nezamjetnih špilja i koji si dopuštaju da na ispraznom vojničkom jeziku izdaju naredbe. Ton kojim se razmeću, usprkos svemu, prisan je. Ton koji svatko razaznaje, a ne želi ga razaznati.

Onaj koji govori mogao bi biti moj otac ili moj djed. Onaj koji prenosi naredbe mogao bi biti moj nekadašnji školski prijatelj, onaj brbljavi ili onaj marljivi, onaj posve nebitni ili onaj koji je tek nakratko bio dio društva. U tim se prisnim tonovima možemo promatrati, opušteno, kao da se gledamo u zrcalo. No to nije Stendhalovo ogledalo, ogledalo koje se pronosi duž puta, ali moglo bi to i postati, i za mnoge koji ih slušaju, moglo bi, nedvojbeno, zadržati taj oblik.

U početku su glasovi neprepoznatljivi. Ipak, postupno počinju poprimati osobnost, jedinstveno obilježje, premda svi nose zajednički pečat čileanstva, odnosno zajednički pečat djetinjstva uronjena u maglu i nečega što u nedostatku riječi možemo nazvati srećom. Glasovi koji dolaze izvana, ne samo da mijenjaju otok djetinjstva zvan Čile, nego nam dirigiraju stvarnost, traže od nas da otvorimo oči, da naćulimo uši. To su glasovi stvarnih ljudi. Nekima boja glasa i neodlučnost odaju strah i napetost. A neki pak sa zavidnom hladnoćom uravnotežuju držanje i otkucaje srca. Snimka odmiče sve dalje, a glasovi postaju sve prepoznatljiviji, kao da su oduvijek bili prisutni, obraćali nam se, prijetili nam. Sličnost je prevelika. Zapravo, oni su oduvijek prisutni. To su ljudi koji su tjerali očeve da siluju svoje sinove kako bi izbjegli smrt obojice, narednici koji su naguravali žive miševe u vagine dvadesetdvogodišnjih osnivačica MIR-a i nazivali ih kurvama.

Usprkos svemu, ostavljaju dojam zaigranosti. Glasovi koji se protežu još od našeg djetinjstva poput dobrih duhova britka humora: ako Bog ne postoji, sve je dopušteno, za domovinu se sve može. Neki su glasovi sumnjičavi. Uglavnom su ponizni, kolebaju se. Njihova je naivnost na trenutke golema. Neki visoki zapovjednik izravno se obraća drugom visokom zapovjedniku najavljujući mu da će mu od tog trenutka, radi povjerljivosti podataka, sve prenositi na engleskom. Kao da je engleski izumrli jezik i kao da nitko od protivnika ne razumije engleski.

Nema dvojbe: to su glasovi našega djetinjstva. Poznati glasovi, kao da su nasnimljeni u pogrešan film, glasovi koji prenose poruku koju ni sami ne razumiju, nalik na dijalog s onu stranu stvarnosti, tamo gdje je on nemoguć. Ipak, konačna slika, bez obzira na sve nevjerojatne činjenice kojima je uglađena, ne može se otrgnuti od običnoga prostaštva koje tjera na povraćanje. U nekom trenu života upoznali smo one koji govore. Glasove koji se radi nas uživljavaju u uloge kao u nekoj dugačkoj radiodrami, ali ponajprije radi sebe samih. Pornografija, snuff filmovi. Napokon su pronašli smisao života. Vojnici napokon imaju svoj rat, svoj najveći rat: pred njima stojimo mi, nenaoružani, ali promatramo i slušamo.