Korak nakon farse

Ako je cijeli svijet pozornica, onda i jedna predstava može biti cijeli grad. Ili Grad. Može, ako to promatrač želi, i mora, ukoliko publika te jedne predstave može vidjeti ono što joj ona pokušava reći. I tu se jednakost i jednostavnost poništavaju, jer počinju problemi, nerazumijevanje, namjerno, slučajno ili neviđenje uzrokovano neznanjem. Možda Dubrovačke ljetne igre u svojem izdanju 2010. pomlađenom ekipom kojom i dalje kormilari isti intendant i nije polučila uspjeh. Zaključiti to nakon tek jedne, navodno pokusne sezone, i nakon samo dvije dramske premijere, bilo bi preuzetno i u konačnici netočno. Kao što bi bilo netočno i pokušati ne vidjeti pomak ili barem htijenje iza određenih izbora.

Spašeni možda i jesu tek spašeni, kako tvrdi prigodna anegdota, iako nipošto ne i izgubljeni. S druge strane, Revizora se, u režiji Jerneja Lorencija, treba bojati, ne samo zbog trajanja od gotovo tri i pol sata. Riječ je o predstavi koja groteskom ne zavodi zbiljsku publiku, nego zbilji parira u odgovoru na viđeno i doživljeno u takozvanom Gradu-Teatru. Suptilno ruganje zato ne postiže smijeh, nego, u onih koji žele i mogu vidjeti, strah od onoga što sami jesu. Zato je Revizor važniji od Spašenih. Oni su tragedija, sasvim osobna, s posljedicama koje se mjere društvenim mjerilom, dok je on kolektivna tragedija korak nakon farse, pa joj se zato više ne možemo ni smijati.

Revizor Jerneja Lorencija: jasni mehanizmi urušavanja

Lorencijevo čitanje Gogolja tematizira sam Dubrovnik, ali i sve ono iza njega. Ujedno, govori na posredan način i o gradu koji je imao slavnu kulturu, i koji je po svojoj kulturi, s Igrama, ali i bez njih, bio svjetska činjenica, dok danas ni svoje predstave ne može igrati na svojim ulicama. Ali zato može od svojih ulica napraviti poligon za medijska iživljavanja, projekcijska platna na napuhavanje ili teniski teren. Riječ je o gotovo plastičnoj metafori, savršenom primjeru zamjene teza, jer ono što je nekada bila pozornica, i mišljeno je godinama kao pozornica, danas postaje tek poprište mimikrije i laži. Umjesto predstave koja je stvarana donekle iznutra, kazališta koje bi trebalo oživiti prostor i dati novu dimenziju, možda i kvalitetu, i gradu i njegovim ljudima, ovoga je ljeta ponuđena druga vrsta teatra, simulacija zabave i glamura teniskom ekshibicijom veterana s humanitarnim prizvukom, i dolaskom holivudske zvijezde. Bez obzira na uspjeh tih događanja, ukoliko se uspjeh mjeri brojem posjetitelja, njihova je kvaliteta jednaka kvaliteti gostiju s cruisera, zbog kojih je na gradskim vratima morao biti postavljen regulatorni konop. I nije u pitanju originalnost koncepta, jer se protiv plovećih tvrđava ili napuhanoga filmskog platna ne može boriti, nego odluke kakvu kulturu neki grad, a Dubrovnik ipak nije tek neki grad, može i želi imati. U kolektivnoj svijesti, ne samo Dubrovčana, Igre još nisu potpuno marginalizirana pojava, ali nisu ni onako važne kako su nekad bile. To je možda razumljivo, ali nije točno da ne postoji način da ih se ponovno postavi u žarište i stanovnika i gostiju.

O Igrama se i ovoga ljeta dosta pisalo. No, najtočnije je, iskazavši usput spremnost na suradnju s Igrama ukoliko dobije poziv službeniji od novinarskog upita, stvari postavio Branko Cvejić, ravnatelj Jugoslovenskoga dramskog pozorišta, rekavši da ga ne zanima dramska premijera i njezine tri reprize, nego sljedećih stotinu repriza. Tako se u Igrama i o njima i dalje ne razmišlja, unatoč koprodukcijskim pokušajima i pronalaženju novih izvedbenih lokacija izvan glavnih gradskih arterija. Nije to samo organizacijski i produkcijski, nego najprije ideološki problem, baš kao što je to i vječni paradoks koji od dramskoga programa Igara zahtijeva uvažavanje tradicije, ali i suvremenost, istodobno. Publika pamti davnog Skupa i Kafetariju, u Dubrovniku i dalje žive i Pomet i Orsat, ali do njihove se slave teško dovinuti nekom današnjem Dopčinskom ili Bobčinskom ukoliko je zatvoren na žicom ograđenom igralištu ispod Minčete, izvan i mentalnog i financijskog dosega puka.

Šteta počinjena Igrama zato dolazi na naplatu, i samo jedan Revizor u tome može učiniti malo, gotovo ništa, osim pokazati smjer kojim se želi ići. Ali zato Revizor u Lorencijevoj tek naizgled nježnoj provokaciji ne želi reći samo što se tom gradu događa, nego i što je sam dopustio da mu se dogodi. On ne plače nad vlastitom sudbinom, niti se sjeća boljih dana, nego sasvim aktualno, i ako se malo razmisli nad viđenim, sasvim jasno ocrtava mehanizme koji dovode do urušavanja ugleda koji je možda jednom davno i postojao. U malom provincijskom mjestu o kojem piše Gogolj vjerojatno ga nije bilo, ali upravitelja kakva igra Vili Matula, zasluženi dobitnik ovogodišnje nagrade Orlando, ima svagdje i uvijek, a njihova samouvjerenost i lažno gostoljubiv osmijeh u trenutku se mogu prometnuti u iz povijesnih slikopisa i brojnih parodija poznato histerično, zapjenjeno vikanje s govornice, čak i ako jezik kojim govore nije njemački. Jezik kojim govori ovaj Revizor u cjelini također nije jednoznačan, ali je suvremen u svojoj eklektičnosti i želji da o Gradu i svijetu kaže više nego što je napisano. To ga čini kvalitetnom predstavom, tek malo previše zaljubljenom u izvornik i zato – predugom. Rezovi potrebni Teatru u Gradu Teatru trebali bi biti oštriji i (još) bolniji.