Koliko je, zaista, loša Krležina Enciklopedija Jugoslavije

Prije petnaestak godina Roman Latković, najčitaniji novinar Novog lista, te falši državni neprijatelj br. 1, predložio je jednom uredniku prilog Internet. Odgovor je bio: Interesi čitatelja Novog lista širi su od interneta! Latković se i dan-danas grleno smije svaki put kad se toga sjeti – dok izdaje u Sjedinjenim Državama knjige vezane uz internet poput SEO: Facts and Fiction i Twitter: The Dark Side! – istovremeno pokušavajući, živeći u Santa Monici, uvaliti neki sinopsis/scenarij Hollywoodu.

Kako su moji interesi širi od interesa čitatelja Novog lista, često u pripremi tekstova krećem od ove ili one enciklopedije – i svaki put sam, nanovo, užasnut Krležinom Enciklopedijom Jugoslavije!

Predmet mog nedavnog interesa bio je Ljubo Wiesner, fini gospon koji se desetljećima baktao s knjigama. Kako mu se Krleža, koji ga je dobro poznavao!, odužio?

„Wiesner, Ljubo, književnik (Zagreb, 2. II. 1885– Rim, 3. VII. 1951). Školovao se u Zagrebu i godinama uzdržavao kao novinar. God. 1944. uređivao u Berlinu kolaboracionistički časopis Suradnja. Po završetku rata nije se vratio u domovinu.

Književne priloge počeo objavljivati u pravaškim listovima (Mlada Hrvatska, Grabancijaš, Hrvatski đak) da s vremenom postane urednikom književnih almanaha (Grič), revija (Kritika, Savremenik), pjesničkih zbirki (Hrvatska mlada lirika) i biblioteke (Savremena biblioteka). Učenik i sljedbenik Matoša...“ (Enciklopedija Jugoslavije, VIII, Zagreb, 1971).

Svaki pošteni čitatelj logično bi zaključio da je riječ o nepopravljivom ustaši, kojem je Nezavisna Država Hrvatska bila odveć uska, pa je od Pavelića otrčao Hitleru, ne bi li izbliza uronio u nacizam! No problem je isključivo u Krležinoj beskrajnoj zlovolji prema književnicima iz njegove generacije, jer je godinu prije tog sveska enciklopedije, u Pet stoljeća hrvatske književnosti, izašla knjiga Ljubo Wiesner – Nikola Polić – Ulderiko Donadini. Milan Selaković napisao je u predgovoru:

„Još je važnije što se saznaje da je u Berlin za urednika nacističkog časopisa Suradnja dospio zato što se morao ukloniti iz svoje domovine, zapravo što je morao izjaviti da je njemačkog podrijetla, jer je na taj način spašavao kćer (Štefanu) koja je zbog nezakonita pobačaja dospjela pred ustaški prijeki sud. Nije li baš ta intimna, obiteljska dramatična peripetija prouzrokovala i neuračunljivu političku dramu Ljube Wiesnera?“

I tako umjesto Ljube Luburića Wiesnera imamo uplašenog oca koja čini sve da spasi pokćerku!

Kad smo već kod Wiesnera, njemu je Branimir Donat priredio Cjelokupno djelo, Zagreb, 2008. Knjiga je opsežna – 540 stranica – prikupljene su i neke teško dostupne stvari, pa i dio prepiske koja je tek nedavno dospjela u Hrvatsku, no i tu se ukazuje problem.

Gdje je Wiesner literarno zaista velik? Ne u nabožnom poeziji, ni u nerealiziranoj studiji o Matošu, već u esejima-nekrolozima Vjetar iz ponora (napisanu 1910, u povodu smrti skladatelja Milutina Polića), Milan Vrbanić (1913) i Smrt Vilka Gabarića (1915), u uredništvu i predgovoru knjizi Hrvatska mlada lirika (1914), u eseju U susjedstvu braće Polića (1931) – kasnijem predgovoru zbirke pjesama Jučerašnji grad Nikole Polića (1936) – te u eseju u povodu smrti Vladimira Čerine (1932), potom u uređivanju i izdavanju zbornika A. G. Matoš u vlastitoj, Wiesnerovoj biblioteci (1934) te predgovoru zbirke Hrvatska pjesma kroz stoljeća (1942). Sve to može zvučati vrlo skromno za život dug 64 godine, no to su grumeni čistog zlata koji blistaju ispirani planinskom, nemirnom i ledenom, potočnom vodom.

Problem je što u Cjelokupnim djelima nema eseja Smrt Vilka Gabarića, izvorno objavljena u Savremeniku (br. 9–10, Zagreb, 1915)! Pri čemu treba imati na umu da je Savremenik najvažniji hrvatski književni časopis tog doba i da tekst pripada među Wiesnerove dulje eseje. Sve skupa čini još gorim što je tekst objavljen u već spomenutoj knjizi iz 1970, uz relativno preciznu napomenu: Savremenik, 1915.

No da se vratimo Enciklopediji Jugoslavije. U njoj je pravilo da oni koje Krleža najbolje poznaje prolaze najgore. Dobar primjer je članak o nekad vrlo utjecajnu kritičaru Milanu Marjanoviću, pokretaču i glavnom uredniku 23 časopisa!

“U prvoj fazi svoje političke djelatnosti Marjanović stoji na liberalno-naprednjačkim nacionalističkim pozicijama, da bi se kasnije, u emigraciji i monarhističkoj Jugoslaviji, stavio u službu velikosrpskih hegemonista i dvora, propagirajući njihove unitarističke koncepcije.” (Enciklopedija Jugoslavije, VI, Zagreb, 1965).

Velika drskost potrebna je da se članak koji je potpisao Mate Ujević, za razlike od Krleže ozbiljan enciklopedist, glavni urednik prijeratno-ratne Hrvatske enciklopedije (u uredništvu je bio i Ljubo Wiesner!), ovako ideološki oboji. Tim prije što je Marjanović, neusporedivo veći intelektualac od Velikog meštra – no podjednako amoralan! – poslije Drugoga svjetskog rata radio u Istorijskom institutu Srpske akademije nauka i umetnosti, potom ušao u JAZU i bio predsjednik Jadranskog instituta.

Ono što sve čini još bizarnijim jest to što je 1914. Kastavac Milan Marjanović bio pokretač i urednik ambicioznih riječkih Književnih novosti. To literarno slabašno i posve nevažno glasilo, no istovremeno politički vrlo prodorno i uvjerljivo, pamti se po Legendi, novozavjetnoj fantaziji u tri slike, prvom tiskanom radu Miroslava Krleže uopće.

Obračunavajući se s književnicima koji nisu dijelili njegove rigidne estetske i političke poglede na svijet Krleža je otisnuo niz bizarnih članaka prepunih poluistina i laži, sa svrhom prepravljanja povijesti hrvatske književnosti po mjeri svog neukusnog, vrlo skromna komunističkog salona.

Miroslav Krleža mrzio je sve nadarene književnike, a najviša mjesta na toj listi držali su Kamov, Matoš, Čerina, Radošević, Baričević, Marjanović, Milutin Cihlar-Nehajev, Vatroslav Cihlar, Wiesner, Desnica i Gamulin. Sve te vrlo različite umjetničke osobnosti, često suprotstavljenih životnih i političkih nazora, imale su jednu zajedničku osobinu – bile su Talentirane!

Kao primjer bizarnosti iz Enciklopedije Jugoslavije može se spomenuti da se u duljem članku o Milutinu Cihlaru Nehajevu – koji nije pod prezimenom nego pod pseudonimom! – prešućuje da je postao predsjednik Društva hrvatskih književnika 1926. i to ostao do prerane smrti 1931. Ta funkcija bila je priznanje za njegov dotadašnji literarni rad, ali i njegov položaj u samu središtu kulturnih zbivanja. Posljednjih godina života intenzivno se družio s Ivom Politeom, Ljubom Wiesnerom, Ljubom Babićem te bratom Vatroslavom Cihlarom, jednim od vodećih hrvatskih esejista, tada najprisutnijem s brojnim tekstovima u dnevniku Hrvat.

Jasno, Vatroslava Cihlara uopće nema u Enciklopediji Jugoslavije! A vlasnik prvoga Krležina časopisa – Plamen, iz 1919, bio je Vatroslav Cihlar! A Krleža je objavljivao i u listu Hrvat, u kojem je urednik kulture bio Vatroslav Cihlar!

I zato, kao odgovor na naslov – nikad ne možemo zaista izreći dovoljno negativno mišljenje o Enciklopediji Jugoslavije! Ona je, vjerojatno, muljevito dno europske enciklopedistike...