Jubilej otočne mudrosti

Lastovo je mali otok (46 km2) ispružen na pučini Jadrana. On je naša lanterna, naše oči i uši prema Otrantu. Naseljavali su ga ljudi još u neolitu. Bio je otok Ilira, koje su pokorili Rimljani. Naselili su ga Hrvati – Neretljani, najratobornije hrvatsko pleme, još u 7. stoljeću i zadržali sve do danas. Potkraj 10. stoljeća Lastovci su doživjeli veliku tragediju u neravnopravnu srazu s najmoćnijim mletačkim duždom Petrom II. Orseolom. Prema mletačkim izvorima nakon žestoke borbe preživjelo je svega 36 obitelji. Lastovo je nakon toga utonulo u povijesni mrak, da bi sredinom 13. stoljeća dobrovoljno ušlo u dubrovačku komunu na nagovor samih Dubrovčana. Ulazak nije bio bezuvjetan. Dubrovčani su se morali zakleti da se njihove starinske pravice i običaji neće dirati, kako se to vidi iz poslije donesena statuta Dubrovnika iz 1272, gdje u knjizi I, glavi XV. stoji: „Treba zabilježiti da, kad su Lastovci sebe i svoj otok predali općini grada Dubrovnika, predali su sebe i svoj otok na ovaj način: dubrovačka općina se zaklela da će poštovati sve njihove stare običaje (antiquas consuetudines) koje sami između sebe održavaju; i drugo, općina dubrovačka dragovoljno daje otok svom knezu, koji tijekom vremena bude u Dubrovniku.“

Crkve u Lastovu

Kako se iz dubrovačkog statuta vidi, Dubrovnik se obvezao na poštivanje svih lastovskih starinskih pravica. U početku je tako i bilo. Otok se upravljao po svom običajnom pravu, što zaključujemo iz nekih presuda koje su nam se sačuvale u Dubrovačkom arhivu.

Dubrovački knez vlada na otoku posredovanjem potkneza, kojemu za određeni iznos daje u zakup prikupljanje nekih podavanja feudalnoga karaktera kojima su Lastovci bili opterećeni. Ta su se prava sastojala u pobiranju dohotka, desetine svih domaćih životinja, žitarica i vina, zatim polovice svih globa za razna krivična djela, dok su naprotiv dubrovački knezovi zadržali za sebe neposredno uzimanje od otočana određenoga broja kunića i sokolova te pravo na prisiljavanje žena bludnica da im radi grijeha postanu robinje.

Lastovski statut

Potknezovi su pri ubiranju podavanja u zakupu činili razne zloporabe da od stanovništva što više izvuku, kako bi njima više ostalo. Ti su postupci izazvali nezadovoljstvo otočana, koji su se 1308. potužili u Mlecima, pa je tamošnji senat presudio da su umjesto svih obveza u naravi Lastovci dužni davati svom knezu 75 perpera godišnje, a njegovu potknezu 50 perpera, s obvezom da se on dobro i pošteno odnosi prema pučanstvu otoka.

Prema Restiću pritužba Lastovaca dala je povoda odredbi mletačkoga senata da im se da knjiga statuta. Naime, ulaskom u komunu dubrovačku Lastovci su postali građani Dubrovnika, a Dubrovački statut bio je i njihov statut, ali u njegovoj izradi oni nisu sudjelovali i on nije odražavao njihove vrijednosti, običaje i tradiciju, nego vrijednosti jedne druge sredine koja se bavila trgovinom, pomorstvom i zanatstvom i tim poslovima uspješno bogatila. Lastovci pak – nakon što su se okanili gusarenja nakon stradavanja od Mlečana – bili su okrenuti poljoprivredi i ribarstvu, često s pogledom u nebo i prema Svevišnjemu moleći za kišu ili zaštitu usjeva, uspjeh u ribolovu, jer su od toga prehranjivali obitelji na relativno malom žednom otoku bez izvora vode.

Otočani su pak bili nezadovoljni ponašanjem Dubrovčana pa su zamolili Mlečane da ih oslobode dubrovačkoga gospodstva, stoga su Mlečani savjetovali Dubrovniku da im statutom zajamči njihova prava, što su oni i učinili kako se Lastovci, dovedeni u očaj, ne bi obratili kralju Urošu, koji je više puta u sporenju s Dubrovčanima izjavio da taj otok njemu pripada.

Tako se 10. siječnja 1310. sastao javni zbor otočana, na kojemu im je njihov potknez Vlaho Sorente proglasio statut koji im je odobrio knez u Dubrovniku Bartul Gradenigo. U njemu je u 30 glava skupljeno sve materijalno i formalno pravo prema kojemu se otok ima upravljati. Time su Lastovci dobili svoju magna carta, koja im je osiguravala autonomnu upravu, odnosno samoupravu na koju su Lastovci bili ponosni, i sprečavala posezanje dubrovačkoga kneza i njegova potkneza.

Ne ulazeći u detalje burne povijesti Lastova u sklopu komune kasnije Republike Dubrovačke, koja je trajala dulje od pola tisućljeća – sve do 1808, kada je ukinuta, istaknimo da je lastovsko uređenje jedinstven primjer pravnoga života jedne naše male autonomne otočne komune unutar druge naše komune kasnije države – dubrovačke. O tome bjelodano svjedoči i Lastovski statut iz 1310. sa svim izmjenama i nadopunama tijekom stoljeća.

Njegove su odredbe utvrdile organizaciju i funkcioniranje komunalne vlasti, odnosno otočana i te vlasti, ali i društvene odnose među njima samima. Statut je pisan arhaičnim talijanskim i tek neznatno latinskim jezikom. Prožet je i riječima slavenskoga korijena jer je stanovništvo Lastova hrvatsko od sama doseljenja, što potvrđuju i prezimena svih njegovih vijećnika navedenih u Statutu. Njegovim prevođenjem na hrvatski jezik (Lastovski statut, Književni krug Split, Split 1994), postaje svakomu jasno kako su Lastovci uspjeli sačuvati agrarnu samostalnost i patrijarhalni način života izbjegavši kmetsku ovisnost, kojoj su u većoj ili manjoj mjeri podlegli seljaci dubrovačkoga područja. Pritom treba reći da Lastovci nisu odbijali prihvatiti ona rješenja, dubrovačka, a putem Dubrovnika i strana, koja su unapređivala rad njihovih komunalnih organa, otočno gospodarstvo i općenito život vlastite zajednice. Prema riječima Josipa Lučića i Antuna Cvitanića Lastovski statut i lastovsko komunalno uređenje još su jedan dokaz mudra čuvanja prokušanih tradicionalnih vrednota, ali i prihvaćanja tuđih provjerenih civilizacijskih i kulturnih dostignuća u Hrvata.

Prema Marinu Lucijanoviću, danas se moramo čuditi kako je neznatnom broju lastovskih poljodjelaca i ribara uspjelo tolike vjekove čuvati samoupravu, a time i privrednu samostalnost, uhvativši se pritom ukoštac s kulturno i materijalno nerazmjerno jačim protivnikom. Da bi se to bolje shvatilo, bilo bi potrebno osvrnuti se na povijesne, samoupravne, prosvjetne i privredne elemente razvitka Lastova. No kako u ovom prigodnom osvrtu za to nema potrebe, spomenut ćemo samo neke bitne činjenice koje objašnjavaju narav njegove samouprave.

Već se na prvi pogled može ustvrditi kako je Statut uveo red u novčane kazne koje su se prije sudskim presudama određivale po želji i interesima, usmjerivši ih u korist općinske blagajne. Za određene prijestupe gdje je počinjena neka materijalna šteta, osim kazne, vrijedi i načelo nadoknade počinjene štete. Krađa je u Statutu lišena bilo kakvih olakotnih okolnosti i nema spomena bilo kakvih običaja koji bi je opravdali. Lastovski statut istinski je nadahnut humanošću. Staro načelo oko za oko, zub za zub vrijedi samo za slučaj ubojstva, a tjelesna se oštećenja ili sakaćenja ne spominju. Gdje se prije gubila glava (zavodnici – silovatelji), sada se gubi imovina i zarađuje progonstvo s otoka. Žene bludnice ostavljene su na miru.

Lastovo je možda jedino mjesto na našoj obali, ne uzimajući u obzir gradove, u kojem se kulturni život počeo još zarana razvijati. Uzrok je tomu i velik broj svećenika koje je otok davao i koji su bili intelektualna pa i znanstvena elita zavidne reputacije ne samo u okvirima Dubrovačke Republike, nego i šire, i koja je u sučeljavanju s vladom i vlastelom branila svoje i interese sredine iz koje su potekli, ponekad plaćajući to vlastitim životima kao za vrijeme poznate Lastovske bune 1602–1606.

Godina 2010. biti će jubilarna za Lastovo i Lastovce. Sedamstota godina od donošenja tako temeljna dokumenta za život jedne zajednice vrijedna je svakoga poštovanja. Općina i Matica hrvatska – Ogranak Lastovo nastojat će s nizom različitih manifestacija tijekom godine obilježiti tu obljetnicu što uspješnije, a u tome se nadaju i pomoći sa strane.