Još jedna (ne)potrebna revija

Ljetni mjeseci u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika tradicionalno su rezervirani za jednu od najnezanimljivijih, po nekima čak i najnepotrebnijih izložbi što ih spomenuta udruga već godinama organizira. Riječ je, dakako, o revijalnoj prezentaciji različitih likovnih uradaka što su ih u novije vrijeme proizveli neki od – ove godine približno ih je dvjestotinjak – njezinih članova. I tako, tijekom tzv. sezone kiselih krastavaca, kada najveći zagrebački izložbeni prostori ili zjape prazni (Klovićevi dvori, Umjetnički paviljon), ili pak nude atraktivne, ali već poodavno otvorene izložbe (Muzej suvremene umjetnosti, Muzej za umjetnost i obrt), Dom hrvatskih likovnih umjetnika pretvara se u pravu likovnu svaštaru, u svojevrstan umjetnički sajam strukturiran po principu za svakoga ponešto. Izložba je to koja ima svoje službeno, ali i ono neslužbeno obrazloženje.

Maroje Karadžole, B.A.N.D.A. d.o.o., 2009.

Službeno, uvijek se ističe potreba za godišnjim sažetkom, odnosno za koliko-toliko cjelovitom informacijom o onome što su doista više nego brojni članovi Društva u svojim atelijerima tijekom godine osmišljavali i radili. Neslužbeno pak svatko iz struke ili blizak njoj zna kako članarinu uredno i redovito plaćaju i oni umjetnici koji na natječajima za galerije u sastavu Hrvatskoga društva likovnih umjetnika gotovo nikada ne uspijevaju proći, pa se stoga organiziranje jedne ovakve izložbe nameće kao idealan način za ublažavanje njihovih možebitnih frustracija. Rezultat je nepisano pravilo po kojemu velika većina naših ponajboljih autora ovu izložbu uredno izbjegava, sudjelujući na njoj ili iz nekih trenutačnih osobnih hirova, ili – znatno prozaičniji motiv – ukoliko im ponestane pokoji bod za stjecanje odnosno potvrdu članstva. To članstvo pak ne odnosi se više na Hrvatsko društvo likovnih umjetnika! Odnosi se, dakako, na nešto znatno opipljivije. Na Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika, koja članovima osigurava uplatu doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske. I kakvi su onda početni potencijali jedne takve izložbe? Gotovo nikakvi. Pa ipak, prostor Džamije ni približno nije dovoljno prostran za sve zainteresirane izlagače. Određena selekcija, dakle, ipak mora postojati, a samim time omogućen je i svojevrstan izazov što si ga selektor samu sebi može postaviti. I doista, kako iz nepovoljnih i neatraktivnih početnih okolnosti sastaviti izložbu vrijednu gledanja?

Dragica Antolović, Kartoline, 2009-2010.

U posljednje dvije godine tom se zadaćom bavio član umjetničkog savjeta Hrvatskoga društva likovnih umjetnika Nikola Albaneže. Valja spomenuti kako se uz sve uobičajene nepovoljne okolnosti Albaneže bio prisiljen suočiti i s još jednom: izložba recentnih radova uslijedila je neposredno nakon Zagrebačkog salona i Salona mladih. Drugim riječima, na istom mjestu u kratku vremenu zaredale su se tri izrazito slične, a to znači revijalne izložbe. Zasićenost publike nešto je što se u takvim slučajevima podrazumijeva, a i prosječna kvaliteta zainteresiranih izlagača i njihovih radova za posljednju izložbu zacijelo je bila objektivno niža nego na prethodne dvije. Albanežeovu jedinu olakotnu okolnost predstavljala je neprijeporna činjenica da od njegove izložbe – barem kada je struka u pitanju – zapravo nitko nije ništa ni očekivao. Startna pozicija bila mu je, dakle, gubitnička; od tog trenutka nadalje mogao je samo dobivati. A ponešto je i dobio. Ponajprije, postav izložbe posjeduje određenu logiku što se oslanja na formalnu, a katkada i sadržajnu bliskost izložaka. Kružeći izložbenim prostorom doista ćemo nailaziti na svašta, ali nedvojbeno velike oscilacije ipak su donekle amortizirane postupnim međuautorskim poetskim gradacijama. Na taj način izrazito slabašni i neinventivni – da ne kažemo diletantski – radovi prigušeni su zahvaljujući prevladavajućem okruženju onih solidnijih, a tamo gdje to nikako nije bilo moguće Albaneže ih napadno grupira te na taj način iskreno i transparentno priznaje koncepcijski kompromis što su mu ih karakter i namjena same izložbe uvjetovali.

Alma Orlić, Rascvjetana, 2010.

Nadalje, izložbu se nastojalo prikazati kao završni dio tržišne tematike koju je problematizirao i Zagrebački salon i o Salon mladih. Time bi – u obliku svojevrsne izložbene trilogije – bila završena rasprava o tržištu što ju je iniciralo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. I opet, kao što je bio slučaj i na prethodnim dvjema izložbama, neki umjetnici tržištu su pristupili kao motivu odnosno inspiracijskom generatoru za svoje radove, dok se većina njih na takvo nešto posve oglušila. Bilo kako bilo, valja ustvrditi kako nakon tri velike izložbe i isto toliko kataloga o umjetničkom tržištu nismo doznali ništa što već prije nismo znali. Ambiciozni projekt kojim se Hrvatsko društvo likovnih umjetnika tijekom proteklih nekoliko mjeseci intenzivno bavio pokazao se, nažalost, neuspješnim. Nije ponudio nikakve odgovore, pa čak ni pitanja. Tek je konstatirao, ili bolje rečeno odrazio, postojeće otužno stanje na hrvatskom tržištu umjetnina. I što još reći o izložbi najnovijih radova? Ima li smisla nekoga posebno isticati? Zasigurno nema. Gotovo sve kvalitetne radove, naime, već smo imali prilike vidjeti na nekoj od već održanih samostalnih izložbi. A što je s onima najlošijima? Pa eto, vidjeli smo sada i njih. Možda se ipak valja složiti s Nikolom Albanežeom, koji je u predgovoru za katalog izložbe između ostalog zapisao: „S daleko izraženijim kritičkim pristupom – kad bih želio predstaviti ono najbolje što može ponuditi zagrebački HDLU – možda bi tek trećina prisutnih zadovoljila (ali zašto napokon i ostali – kao članovi Udruge – ne bi pokazali svoju produkciju).“ Ovim citatom, zapravo, sve je rečeno. Kratko i jasno. Stoga, do sljedeće godine! Bez tržišta, dakako.