Jedan dan slobode

piše Ružica Šimunović

Oho!? – s takvim uzvikom čuđenja pa i uzbuđenja dočekana je vijest da se, četrdeset godina od prestanka zajedničkoga djelovanja, članovi najvažnijega slovenskog neoavangardnog pokreta, grupe OHO, opet okupljaju. I to u Zagrebu. Doduše na jedan dan, ali spiritus movens te zamisli kolekcionar Marinko Sudac, koji njihove otkupljene radove predstavlja u svom Virtualnom muzeju (www.avantgarde-museum.com) dogovorio je s Muzejom suvremene umjetnosti i retrospektivu OHO-a (Marka Pogačnika, Milenka Matanovića, Tomaža i Andraža Šalamuna, Drage Dellabernardina, Marjana Cigliča, Iztoka Plamena, Davida Neza) s tristotinjak objekata, fotografija, crteža, pop-artikala, eksperimentalnih filmova, instalacija, mail arta te konkretne i/ili vizualne poezije, a povrh svega privolio je ohoovce na ponovno izvođenje nekih od njihovih performansa i hepeninga, među kojima je i kultna Planina Triglav iz 1968.

S izložbe grupe OHO - Snimio: Dejan Habich

Dežurni krivci

Članovi OHO-a nastavili su se i nakon pet godina rada u grupi, okvirno od 1965. do 1970, baviti umjetnošću, a sudeći po onom što smo imali prigode vidjeti i čuti, dobrim dijelom u duhu OHO-a. Primjerice, jedan od svojih novijih radova Marko Pogačnik, koji se nekoliko desetljeća bavi ezoterijskim metodama iscjeljivanja zemlje i prostora (litopunktura) ostvario je upravo za Zagreb. Nalazi se ispred Muzeja suvremene umjetnosti, a riječ je o golemu megalitu iz 2004. koji se referira na tri povijesne lokacije grada, Meštrovićevu skulpturu Zdenac života, spomenik J. J. Strossmayeru i Paviljon. Megalit je dio Pogačnikova većeg projekta koji je prvo prihvatio pa, nakon što je dio ostvaren, uništio sam naručilac, Grad Zagreb. No, ne vraćajući se na detalje te priče koja je svojevremeno izazvala veliku medijsku pozornost, Pogačnik je samo istaknuo da je slična iskustva imao i u vrijeme OHO-a. Zabrane i zatvaranja izložbi nisu bile rijetkost pa, primjerice, kod Tomaža Brejca čitamo kako Pogačnik 1966. objavljuje manifest o osnutku Sintgalerije, „jednostavne konstrukcije koja može biti postavljena na bilo koje mjesto gdje se ljudi okupljaju, prenoseći time umjetnost iz galerije u svakodnevno okruženje. Takva je konstrukcija postavljena na ulazu Akademije 5. siječnja. Pogačnik je izložio svoje Dajla serije, ali je izložba skinuta nakon dva dana.“

Umjetnost života

Ipak, kako je istaknuo David Nez, „u duhu OHO-a bila je zapravo želja za iskorakom iz konvencionalnih granica društva i umjetnosti kako bismo mogli postati individue. OHO je velikim dijelom bio odraz duha vremena, kasnih šezdesetih i početka sedamdesetih godina. Za nas je to značilo neopterećen život, osobnu slobodu izražavanja ali i suradnju i raspravu unutar grupe. Također, nismo istraživali jedino ‘studijsku’ umjetnosti nego nas je zanimala i umjetnost života, život kao umjetnost. OHO je za mene bio eksperimentiranje sa životom, pokušali smo kreativno živjeti i doživjeti svaki trenutak bez mnogo razmišljanja o budućnosti i sudbini svog djelovanja.“ Slično će zaključiti i Milenko Matanović, danas nešto udaljeniji od misticizma i transcendentalne meditacije na kojima, vidjeli smo Pogačnik, a i Nez, što je demonstrirao ponovnom izvedbom nekoliko performansa iz razdoblja OHO-a, nastavljaju raditi. Zagovornik izlaska umjetnosti iz galerije na otvoreno, u grad pa u prirodu, što je uostalom bila jedna od osobitosti djelovanja OHO-a, Matanović se u Sjedinjenim Državama bavi radom u zajednici, a o svom djelovanju unutar OHO-a ističe: „Kad sam radio s OHO-om, bilo je to najviše zato da budem svoj. Oko nas svi su imali jake teorije o životu, o tomu tko smo. Odupirao sam se tomu, osjećao sam da sam drukčiji, da imam pravo na samosvojnost. OHO je u tom smislu bio prirodan put da se bavim onim što želim, oslobođen od očekivanja drugih. Dakle, OHO vrlo mnogo ima veze sa slobodom, neovisnošću i načinom izražavanja.“

I pjesnik Tomaž Šalamun podsjetio je kako je upravo sloboda izražavanja i njega ponukala da se unutar OHO-a posveti konceptualnoj umjetnosti. U Zagrebu je ponovno izveo performans Morje (More), to jest pet statista u plavom ležalo je na tlu, a umjetnik je na njih nabujalim tijestom ispisao „Morje“. Izvorno, performans je predstavljen 1969. na izložbi koja je zabranjena šest sati nakon otvaranja. S obzirom da je upravo on 1969. posredovao da OHO gostuje u zagrebačkoj Gradskoj galeriji, današnjem MSU, istaknut će da je ondje ostvarena izložba Pradjedovi bila odskočna daska za međunarodnu afirmaciju grupe: „Naprosto sam upao u grupu u kojoj su tada bili moj mlađi brat Andraž, David Nez i Matanović, a Pogačnika nije bilo jer je bio u vojsci. Smatrao sam da su momci ‘top svijeta’ i da za njihov proboj najviše može napraviti tada najbolja jugoslavenska galerija. Pisao sam gospodinu Kelemenu i objasnio da je OHO nešto najbolje što se dogodilo na ovim prostorima.“ Uslijedio je poziv. Godinu poslije OHO je pozvan na izložbu Information u njujorški Muzej moderne umjetnosti.

Dogovorno ukidanje grupe

Sloboda stvaranja, a možda i preciznije sloboda življenja na kojoj OHO ustrajava, podrazumijevala je i dogovorno ukidanje grupe u trenutku kad uspjeh na toj izložbi može značiti samo jedno; OHO postaje dio umjetničkog i kulturnog establišmenta. Dakako, razlozi razilaska vjerojatno su i dublji jer pokušaj da napuste Ljubljanu i nastave zajednički djelovati u napuštenom Šempasu kao Obitelj iz Šempasa nije bila duga vijeka. Povremeno su još zajednički izlagali, a na koncu u Šempasu ostaje samo Marko Pogačnik.

Povijest je grupe OHO napisana (posebno izdvajamo tekst Igora Zabela u East Art Map, izdanje Irwin), no postavlja se pitanje zašto okupiti članove nakon četrdeset godina, to jest je li i koliko njihovo djelovanje unutar OHO-a zadržalo relevantnost. O tom pitanju na izložbi OHO nakon OHO-a također se raspravljalo, i to, prema želji ohoovaca s mlađim umjetnicima i povjesničarima umjetnosti. Zanimljivo je ipak bilo čuti Želimira Koščevića, negdašnjega voditelja zagrebačkog Studentskog centra, u koji ohoovce dovodi 1967. Kako ističe, poziv treba gledati u kontekstu pokušaja da se u SC-u ustanovi prostor za istraživačku i alternativnu umjetnost, a pokazalo se, kaže Koščević, da upravo takva umjetnost danas doživljava novu kritičku valorizaciju, pa konačno u drugi plan baca imena koja su desetljećima držana vodećim svjetskim umjetnicima. I Jerko Denegri ističe, ne ulazeći doduše u razloge tek podsjećajući na ohoovsku slobodoumnost i svijest o ekologiji, da OHO kao alternativa ili druga linija (kako naziva umjetnost koja crpe iz povijesnih avangardi, dadaizma, zenitizma, bauhaovskih postavki) do danas uspijeva sačuvati vitalnost i energiju. Doduše, ako bi se trebalo govoriti o utjecaju praksi kakve su promicane, nastajale i na koncu i življene unutar grupe/pokreta OHO-a na mladi naraštaj, možda se treba složiti s Jerkom Denegrijem, koji smatra da je danas nezamislivo da umjetnici trenutak najvećeg uspjeha odaberu za povlačenje kako je to učinio OHO.

A možda ćemo tomu ipak sve više svjedočiti, no ne tako brzo sudeći prema zanimanju koje je izazvalo jednodnevno okupljanje OHO-a. Iako je bila riječ o jedinstvenu događaju, publike nije bilo onoliko koliko takav događaj zaslužuje. Šteta!