Izvan okvira

Godina 2007. djeluje ovdje tako davno te se čini da knjigu ovu vadimo iz paučinom obraslih zakutaka polica. No, doista, nije ovo ni toliko daleko od istine. Roman, izašao iz tiska (slučajno sam svjedok) zapravo početkom 2008. godine, kao da se odmah zapleo u paučine knjižara i knjižnica (ne bez melankolije) te gotovo da nije ni zapažen (za što krivicu dijelom snosi i ovo autorsko ja). No biti zapažen, čitatelju, ovaj roman zaista zaslužuje pa bi ti dostajalo samo ukloniti paučinu s njegovih korica i uplesti se u paučinu razgovora sa Spinozom. Kako književna djela ne mogu zastarjeti, možemo s ovakvim vremenskim razmakom učiniti presedan i izaći iz okvira očekivanog pisanja o novim knjigama te pokušati pobuditi interes među hrvatskim čitateljstvom. Drugi po redu roman mladoga makedonskog književnika Goce Smilevskog iz 2002, nakon prijevoda na slovenski, srpski, poljski, slovački i engleski jezik (u pripremi su i prijevodi na bugarski i na finski) ima važno mjesto i kao prvi koji nastavlja (umalo prekinut) niz romana makedonske književnosti u prijevodu na hrvatski jezik. Da do prekida u tom nizu nije došlo, zaslužno je prevoditeljsko pero Borislava Pavlovskog.

Riječ je o romanu koji bi se u našem svijetu terminoloških ladica mogao uvrstiti u red romana koje stručna literatura označuje kao historiografska metafikcija. Pokušaj biografije filozofa Barucha de Spinoze nastao je, svjedoči autor u autopoetičkom tekstu na kraju romana, nakon proučavanja literature o Spinozinu životu i njegovoj filozofiji. Uz to, u romanu se čitatelj susreće s citiranjem što povijesnih dokumenata, što konzultirane literature. Naravno, ovo je samo jedno viđenje istine o Spinozi, jedan lajbnicovski mogući svijet, a sjetimo li se razlike između povijesti i poezije u Aristotela, nećemo ovu književnu istinu odbaciti kao nemoguću i manje vjernu od one povijesne. Na svojim okvirima roman već postaje zanimljiv u autorovoj žanrovskoj odrednici roman paučina, što se ponajbolje oslikava u njegovoj strukturi. Paučinastost je kompozicije romana u tkanju mreže teksta iz središnje točke ka rubu, pa opet kružnom vraćanju prema središtu (upravo kao što i pauk plete mrežu), dok se kroz mrežu teksta otvaraju mjesta (prazne crte) na koja se hvata plijen – čitatelj (upisujući na njih svoje ime). Upisujući svoje ime na prazne crte u tekstu, čitatelj postaje Spinozin sugovornik, tj. preuzima ulogu jednog od pripovjedača (onog u drugom licu), no njegova sloboda nije apsolutna jer riječi, rečenice, misli i pitanja već su mu zadane te čitatelj doista postaje plijen romaneskne paučine, ali pomaže i pri tkanju romana pa se praznine mogu shvatiti i kao mjesta koja su ostavljena čitatelju da ih sam završi. Čin tkanja paučine može se prepoznati i u dubinskoj strukturi teksta. Sadržajno roman je podijeljen na dva dijela od kojih prvi i kraći pripovijeda portret mladoga Spinoze prekidan provokativnim pitanjima i smjelim mislima pripovjedača-sugovornika-čitatelja, a drugi dio portret staroga Spinoze, mutnih očiju. Strukturno pak roman je podijeljen na sedam poglavlja, tj. šest niti i središte paučine, što opet asocira na čin tkanja. Naime, kako pauk prvo oblikuje potku paučini, tako u prvom dijelu pripovijeda mladi Spinoza svoj život u osnovnim crtama. Pauk zatim paučinu nastavlja tkati u detalje, precizno, tako je drugi dio priča portreta s mutnim pogledom. Priča kao paučina počinje u trenutku smrti glavnoga lika, da bi se zatim vratila na početak Spinozina života i u detalje iz života približavala opet smrti. U skladu s time podijeljen je i lik Spinozin: prvi dio portret je mladoga Spinoze, oštra i odlučna pogleda, smion i imun na strasti, dok je drugi dio portret zrela čovjeka, mutnih očiju, svjesna svojih propusta, svojih strasti i, ponajviše, svoje samoće.

Roman je i kao vrsta obavijen velom samoće jer zahtijeva čitateljevu samoću, a počesto i samoću autora. U ovom slučaju samoća je i osnovno stanje u romanu. Spinoza je osamljen u svojoj različitosti od drugih, zbog iskoračivanja izvan okvira zadatih tradicijom, obitelji, društva itd. Lebdeći, umno i fizički, između dviju strasti, one normalne u liku Clare Marije van den Enden i one nastrane u liku Johannesa Caseariusa, romaneskni Spinoza, u svojoj neodlučnosti, u strahu od gubitka, od ograničenosti, u samoći dodiruje mrtva tijela, o njima mašta i prema njima gaji strast. Nastran! Dva spomenuta lika, a riječ je o osobama koje su zaista postojale, ključna su u Spinozinu romanesknom životu. I Clara Marija i Johannes Spinozine su strasti, ali i njegovi propusti. Oni su njegovi najvažniji sugovornici. Razgovor kao da se umnaža, osim onog između Spinoze i pripovjedača-čitatelja odvija se razgovor s tim likovima, ali i razgovor s drugim knjigama, tj. s književnom (i filozofskom) tradicijom. Česti su citati iz Ovidijevih Metamorfoza (mit o Narcisu), citira se i veliko djelo Roberta Burnsa Anatomija melankolije iz 1621, i to posredovanjem druge, suvremenije knjige o melankoliji, Crnog sunca Julije Kristeve, pri čemu se prepoznaju neka psihoanalitička tumačenja (napose ona o Narcisu). Ne izostaje doduše ni vješto utkan dijalog s makedonskom književnom tradicijom.

Obilno je, ali opet umjereno, korištenje metaforama i simbolima, od kojih se kroz roman proteže slika ruke. Na početku taj se simbol ujedinjuje sa slikom začeća, rođenja i smrti: u noći Spinozina začeća prikazuje se Rembrandt kako prinosi kist platnu i slika krv, od koje kreće da bi naslikao smrt, mrtvo tijelo, i u tom trenutku, trenutku smrti, rađa se umjetnina: slika i novi život, Spinoza. Rađa se i roman. Tekstom se stalno provlači i motiv okvira i to kao okvir slike (dva Spinozina portreta) zatim okvir prozora, zrcala, pa i sama teksta. Svaki od tih okvira poziva onoga koga uokviruje ili onoga tko promatra kroz njega da zakorači ili u svijet uokviren njime ili pak iskorači iz tog svijeta. Glavni lik romana kao dijete usuđuje se zaviriti kroz okvir svoga prozora prema zvijezdama u potrazi za drugim sobom, iza drugog okvira, promatra se u uokvirenom zrcalu i vidi drugoga sebe ili svoju prošlost. Iskorak iz okvira (društvenih, vlastitih) povlači za sobom i posljedice – izopćenje, herem, obilježenost, samoću. I ostali se motivi (pogled, tijelo...) međusobno prožimaju i ujedinjuju.

Razgovor sa Spinozom razgovor je s Drugim (ma tko i kakav on bio), s mogućnostima nas samih, dijalog na koji se poziva kako bi se prešao jaz između onoga što je normalno (svijet) i onoga što je nenormalno, izopačeno, Spinoza, svaki Ja koji se razlikuje od Mi (Oni). Spinoza tako razgovara sa svojim mogućnostima, portretima, odrazima u zrcalu, sa sobom projiciranim kroz prozor u neku drugu galaksiju, sa svojim dvojnikom, ma i trojnikom. Razgovara sa sobom aseksualnim, heteroseksualnim i homoseksualnim, a konačno i nekroseksualnim, kao krajnjom nastranošću, a opet, neutješnom težinom bivanja. On je konačno i naš odraz u zrcalu, tekstualni sugovornik u kojemu, s njim se poistovjećujući, prepoznajemo svoga dvojnika, svoju mogućnost, drugu, treću, mogućnost koja izlazi iz naših okvira i zapleće se u paučinu (na)stranog.

Na kraju, potrebno je prozboriti i o prijevodu jer bi ovaj mogao biti jedan od primjera kako zapravo prijevodom nastaje novi tekst. Prevoditelj je prevodeći u sam tekst utkao i svoju nit koja romanu daje dodatnu posebnost, ponajbolje se to vidi u pomno biranim riječima, koje na nekim mjestima u tekstu iskaču iz okvira očekivanosti i uskaču u dimenziju začudnosti te se izvornošću savršeno uklapaju u tijelo romana.

Roman Razgovor sa Spinozom, napokon, iskače i iz okvira vlastite (tj. nacionalne) književnosti, temom, motivima, spomenutim intertekstualnim i intermedijalnim poveznicama, ali i književnim postupkom, preciznim stilom i gotovo geometrijski preciznom (čak i isplaniranom) strukturom. Ulazi on u okvire šire, a i više te je zaslužio zakašnjelo upletanje u tkanje ovoga broja Vijenca, a zaslužuje i nekoliko sati vašeg zapletanja u paučine.