Interpretacija bolja od teksta

Za 34 godine katolici će dobiti papisu umjesto pape, imenom Ivana Druga. Bit će to druga žena na Petrovu tronu poslije Ivana, odnosno Ivane Prve, koja se, kako legenda govori, 855. preodjevena u muškarca domogla trona. Ali nakratko, jer je navodno morala abdicirati nakon što se kroz otvor stolca otkrilo da je riječ o ženi, a ne muškarcu. Novu nevjerojatnu mogućnost nudi argentinska književnica Esther Vilar u dramskom tekstu Američka papisa, koja je premijerno izvedena 31. srpnja na Zadarskom ljetu u interpretaciji prvakinje zadarskoga kazališta Jasne Ančić i režiji Ozrena Prohića.

Jasna Ančić

Naime, Vilarova je napisala, a Andrija Seifrid preveo, monodramu o ženi koja postaje papisa nakon što se smanjio broj katolika s oko milijarde na svega pet milijuna, a njihovo mjesto zauzeli su muslimani i razne sekte. U 2044. godini, iako se po Vilarovoj sve događa deset godina ranije, 2034, ne samo da je izabrana papisa umjesto pape, nego saznajemo i da je rasprodano sve blago Katoličke crkve. Rasprodao ga je jedan od prethodnih papa, a novac razdijelio siromasima misleći da će ih tako privoljeti katoličkoj vjeri. Novi vlasnici postale su velike korporacije, koje su papama ostavile tek neznatan dio vatikanske palače, a originalnu papinsku tijaru iznajmljuju samo za okrunjenje novoga pape.

U takvoj situaciji, u nesnalaženju i mlakosti muških papa, na Petrov tron zasjela je napokon žena koja je rođena kao nekatolkinja i nekrštena, ali je stjecajem okolnosti, nakon što ju je od sigurne smrti spasio katolički svećenik, postala vjernica, zatim svećenica i na kraju papisa. Inauguaracija papise organizirana je u duhu suvremene tehnologije, odvija se putem televizije.

Sve teče po protokolu dok papisa ne stavi tijaru, a onda počinje obrat, papisa prvo kao gorljiva feministkinja obračunava s časnim sestrama, spočitava im i ne oprašta što se nisu borile za ženska prava i ranije nisu glas dale ženi nego su za papu dotad birale muškarca, zatim osuđuje modernizam, koji je po njezinu sudu i doveo da opadanja interesa za katoličanstvo te najavljuje vraćanje nekadašnjih, drevnih običaja; papa se više ne bira na četiri godine nego doživotno, postaje bezgrešan, uzima svu vlast.

Tekst nema velike literarne vrijednosti, ali je aktualan jer se bavi „futurističkim upadom u kršćanske predrasude“ i stupanjem žene u muški posjed, a ponajviše jer na vidjelo iznosi probleme današnjega svijeta, koji se često ne želi suočiti s očitim istinama. Ne pridržavajući se diplomatskih manira otvoreno progovara o mnogočemu o čemu se šapće ili govori tek u izabranim krugovima, a to je pitanje ekspanzije muslimanstva, sve ustrajnijeg ustoličenja čovjeka na mjesto Boga i svođenja vjere u formalne okvire.

Slabosti teksta, budući da je riječ o monodrami, redatelj Prohić spašava unterpretacijom Jasne Ančić, koja je suverenom glumom na više-manje praznoj pozornici ponudila izvrsnu kreaciju.

Superiorno je izbjegla svim zamkama monodramske forme, izazova, ali i stupice za glumce koji ne uspiju naći pravu mjeru odnosa prema tekstu i interpretaciji. Takvi ne uspijevaju nadvladati tekst pa izostane lik.

No to se nije dogodilo Jasni Ančić. U njezinoj interpretaciji papise bilo je krhkosti i kaprica žene, drskosti muškarca, ali i neke djetinje naivnosti prožete strahom od neizvjesnosti u koju se dovela odlučnošću vođe. Najviše je bilo zabrinutosti za stanje u kojem se papisa našla, u što ju je dovelo vrijeme u kojem prošlost nije riješila probleme ljudske savjesti koja stalno proizvodi nove mitove i nove žrtve.