Hrabrost u gluhoj sobi

Sam čovjek u sobi, pred ogledalom bijelog zida, suočen sa sobom i svojim istinama, ili barem istinama o sebi i svijetu na koje pristaje. Ne zvuči poticajno, i u svakom slučaju nimalo sretno. Istodobno zvuči poznato, čak i ako onaj kojemu to jest poznato, ujedno i bilo koji od onih koji su došli vidjeti kako to radi Rene Medvešek, s glazbom nema nikakve veze. Osim, vjerojatno, one običnog uživatelja.

Rene Medvešek

Ali Kontrabas i nije komad o glazbi. Kao što ni Rene Medvešek nije glazbenik. Publika ga, ne samo domaća nego i austrijska, poznaje najprije kao redatelja. Možda se još netko i sjeća da je riječ o glumcu, jednom od važnijih svoje generacije, koji je povijesnokazališnu sintagmu prvi glumac shvatio konkretno i ozbiljno. S pozornice je zato uspješno, zaista uspješno, sišao i, unatoč zastranjenjima i pogreškama, napravio karijeru kao redatelj, čak i predvodnik takozvanog vala glumaca redatelja u hrvatskom glumištu. O razlozima njegova odustajanja nagađalo se i nagađa se, ali oni i nisu važni uzme li se u obzir da nije riječ o ispisivanju iz kazališta, nego tek promjeni pozicije. Na bolje, ili na gore, pokušao je, između ostaloga, odgovoriti i sam za sebe vlastitim projektom po jednoj od najizvođenijih monodrama napisanih na njemačkom jeziku, Kontrabasom Patricka Süskinda.

U produkciji Teatra Exit, predstava je premijerno odigrana u sklopu pilot-projekta kojim je crveno-crno kazalište zauzelo srpanjske termine jednog od rijetkih izvedbenih prostora u Zagrebu aktivnih tek tijekom ljeta, Atrija Muzeja za umjetnost i obrt. Ljetne noći Teatra Exit zamišljene su kao smotra komornijih produkcija, ali i mjesto za nastanak novih, pa je Kontrabas najbolji mogući spoj nastojanja kakvim je istu pozornicu nekoliko godina punilo programsko vodstvo Scene Amadeo, svojedobnoga podstanara u MUO, i Exita, kao već profilitrane kuće ekstremnoga glumačkog kazališta. Različito od ostalih koji su prodefilirali tim prostorom, od Filipa Šovagovića i Ranka Zidarića, ili pak, u širem smislu, Vilija Matule i Zijaha Sokolovića, drukčiji senzibilitet, ne samo kazališni, odveo je Medvešekov povratak na pozornicu u drugom smjeru i on zaista radi s tekstom, u tekstu i po tekstu.

Sličnosti ipak ima, jer svaki je monodramski iskaz uvijek i otvorena vrsta introspekcije, u svakom slučaju otvorenija od svake solaže u kolektivnoj igri. Riječ je, prema još jednom domaćem zaslužniku tog žanra, Željku Vukmirici, o samurajskoj disciplini, jer monodramist sam i isključivo svojom zaslugom pri svakoj izvedbi odlazi u raj ili onamo drugamo. Autofokus je monodrami inherentan, neodvojiv dio zajedničkih napora, čak i kad su autor teksta, redatelj i izvođač različite osobe. U ovom konkretnom slučaju, protagonist je glazbenik, karijerni nekarijerist, službenik umjetnosti koji joj pristupa zanatski, a sličan odnos ima i prema životu. Slijedom neodluka, sredovječni muškarac uhvaćen je u klopku svojih misli i osjećaja na pragu pozne zrelosti, zatvoren u prosječnom stančiću i prosječnom samačkom životu što je uspio izgrebati čak i pozlatu koju mu je nekada možda davala glazba. Metaforika sama instrumenta, personificiranoga životnog suputnika u simbiozi gdje jedan drugoga hrani zato što ga ovaj u znoju lica svog nosi i svakodnevno se spotiče o njega u nevelikom dnevnom boravku, nipošto nije slučajna. Kontrabas, vjerojatno najteže od prijenosnih glazbala, život je sam, s kojim se neimenovani glazbenik nosi upravo onako kako se nosi i sa svim ostalim još težim od tog instrumenta – umjetnošću, ljubavlju, karijerom... Njegova ispovijed stoga je zbroj neuspjeha, hrabrosti koja nikad nije pronašla svoj glas osim u gluhoj sobi za vježbanje.

Rene Medvešek zadatka se prihvatio ozbiljno, kako introspekcija i zahtijeva, s poprilično jasnom namjerom da, prekrše li se pravila interpretacije, kontrabas i kazalište ne budu toliko različiti. Zapitanost je, međutim, barem na kišom ometenom i zajedničkim naporom izvođača, organizatora i publike Ljetnih noći Teatra Exit ipak održanoj premijeri, ostala u sjeni radosti igre. Zbog nje je glumac na trenutke postao zabavljač, igrajući na publiku, i na nasilnu aktualizaciju i kontekstualizaciju komada. Drugim riječima, Süskindov kontrabasist čak nije ni kontrabasist, stoga sigurno nije ni kontrabasist u orkestru Hrvatskoga narodnog kazališta, kojega brine što će biti s Varšavskom ulicom te kako svoj posao obavlja zagrebački gradonačelnik. Šteta, jer time poopćenje jedne možda i uzalud potrošene dramske egzistencije gubi smisao, a metaforika kontrabasa kao, između ostaloga, jednog od skladateljima najneprivlačnijih instrumenta nestaje u odveć jednostavnu transferu. Nešto snažniji premijerni pljesak toga nije vrijedan, pa se nadamo da će Medvešek na uzdignutoj pozornici zamračenoga Teatra Exit, jer predstava zaslužuje uvrštenje u redovni repertoar ne samo zbog činjenice jednoga glumačkog povratka glumi, imati nešto veći odmak. Kontrabas ionako nije instrument kojim se zarađuje pljesak.