Grube neistine o profesorici Luciani Borsetto

Mirko Tomasović

Ovaj je članak poslan uredniku Obzora Večernjeg lista 31. srpnja 2010, koji ga nije objavio, iako sam u popratnom pismu g. uredniku rekao da ga šaljem kao „ispravak pogrješnog navoda“. Unatoč tomu, unatoč dobrim običajima i činjenici da sam devedesetih godina bio čest, razmjerno, suradnik Večernjeg lista. Ne samo čest nego i poželjan, jer su urednici kulturne rubrike i kulturnog dodatka „naručivali“ od mene tekstove. To je već drugi put, jer mi je prije godine Večernji list odbio objaviti isto tako „ispravak pogrješnog navoda“ o krivotvorbi Danteova apostrofiranja Hrvata u Raju, i to bez obrazložbe, kao i sada.

U tekstu gospođe Ivane Rimac Lesički, Profesorica iz Zagreba osuđena na zatvor zbog plagijata (Obzor Večernjeg lista, Zagreb, 31. srpnja 2010, str. 17), pojavio se niz nezamislivih neistina o uglednoj talijanskoj sveučilišnoj profesorici i znanstvenici, Luciani Borsetto, k tome zauzetoj promicateljici hrvatske književne kulture u matičnoj zemlji. Sveučilište u Padovi, napomenimo, na kojem kolegica Borsetto predaje, ima dugogodišnju vrlo razvijenu suradnju sa Sveučilištem u Zagrebu. Te neistine zapanjile su njezine kolege s ove obale Jadrana. Nemam nikakvu namjeru baviti se presudom mjerodavnoga suda u Trstu, niti mi se to čini dopustivim, dok u vjerojatnomu žalbenom postupku presuda ne bude potvrđena, ublažena ili odbačena. Suđenje o plagijatu prijevoda Šenoine pripovijesti Karanfil s pjesnikova groba, uostalom, nisam pratio. No prema navedenom članku na suđenju je svjedok obrane (dr. Predrag Matvejević) izjavio kako slijedi: „Osoba koja je tužila nema nikakve kompetencije! Nije uopće slavist ni kroatist, u prijevodima se ničim nije proslavila, već je u zrelijim godinama i nema sveučilišni rang!“ Ništa od tih tvrdnja nije vjerodostojno, naprotiv riječ je o izvrtanju činjenica! Tužiteljica, tj. Madame Borsetto, dugogodišnja je profesorica talijanistike na najstarijemu talijanskom sveučilištu (nakon Bolonjskoga), predavala je i na najznamenitijem europskom sveučilištu (Sorbonne u Parizu!), te imade vrlo „visok sveučilišni rang“. Sada na matičnom sveučilištu vodi komparatističke kolegije. Njezin prijevod Marulićeve Judite doživio je velik odjek u talijanskomu znanstvenom časopisju (poznate su mi četiri afirmativne recenzije te peta iz Francuske). Povoljan odjek zabilježila je i njezina talijanske verzije Nemira Ive Andrića, uskoro će joj biti tiskan i suprijevod Gundulićevih Suza sina razmetnoga, kojom se poemom i znanstveno bavi. Delikatno je ulaziti u dob osobâ u postupku (poglavito kad je riječ o damama), ali kad je to već učinio svjedok obrane, treba ga opovrgnuti: milostiva Borsetto mlađa je dvadesetak (a možda i koju više) godina od njega. Tužiteljica je, nastavimo dalje, od 1985. do 2010. objavila najmanje dvanaest djela iz svojih znanstvenih grana, koja su tiskana kod uglednih nakladnika specijaliziranih za znanstvenu literaturu renesanse, baroka i humanizma. U onima novijih nadnevaka uspješno se bavi kroatističkim istraživanjima, primjerice, u nedavnoj knjizi Temi, miti, generi nel Rinascimento (Longo editore, Ravenna, 2009) dva su opsežita i inovativna rada posvećena poeziji Ivana Gundulića i Dinka Ranjine. Tko iole prati književnoslovnu znanstvenu produkciju u susjednoj nam zemlji, dobro će znati da je Luciana Borsetto prva stručnjakinja za epiku humanističko-renesansnog razdoblja, napose biblijske i religiozne tematike. Tim usmjerenjem naišla je i na Marulićevu Juditu, zbog koje je fakultativno, premda već nastavnica na talijanistici, pohađala studij „serbokroatistike“ na Sveučilištu u Padovi. Višekratno je „specijalizirala“ hrvatski jezik na tečajevima u našoj zemlji. Posjeduje, dakle, i tu strukovnu kompetenciju.

Od 1995. Borsettica, kako je hrvatski kolege kolokvijalno i sa simpatijama zovu, gost je nerijetko na znanstvenim skupovima u Hrvatskoj, na Danima Frane Petrića u Cresu redovito. Autorica je desetak stručnih i znanstvenih radova o hrvatskim književnicima, od kojih bi se mogla složiti podebela knjiga, pa je svjedok obrane u dobrom položaju da njezin kroatistički opus omjeri sa svojim. Pokraj toga držala je predavanja na Zagrebačkomu i Zadarskom sveučilištu, zavrijedila 2001. nagradu Davidias Društva hrvatskih književnika, voditeljica je višegodišnjeg projekta Sveučilišta u Padovi (u suradnji s Književnim krugom iz Splita) istraživanja autografa i rukopisa Marka Marulića u Italiji, a projekt financiraju fondovi talijanske vlade, itd. Naši su joj marulolozi zahvalni na nekoliko sjajnih studija o Juditi i na zborniku radova o „ocu hrvatske književnosti“ sa simpozija na Padovanskom sveučilištu, koji je ona potaknula i organizirala. Temeljem takvih djelatnih prinosa kroatistici dobila je i natuknicu u Hrvatskoj književnoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže.

Međutim, umjesto priznanja s naše strane, Luciana se Borsetto, u „najutjecajnijem“ hrvatskom tjedniku spominje u uvredljivom tonu i s potpuno iskrivljenim navodima, koje je trebalo barem malo provjeriti, ali na sreću lako ih je opovrgnuti, što podastrtim podacima i činim kao akademski kolega prof. Borsetto te kao kroatist i komparatist.