Glumci u prvom planu

piše Vladimir Šeput

Zaštitni znak hrvatskoga filma te najdugovječniji i najposjećeniji hrvatski filmski festival ove se godine održao po 57. put i donio najnovije naslove iz domaće i svjetske filmske produkcije. Jedinstvenost festivala i njegova prepoznatljivost u svjetskim okvirima upravo je mjesto filmskih premijera, čuveni Vespazijanov amfiteatar koji je od svoje izgradnje prije gotovo dvije tisuće godina poprište zabave, od borbi gladijatora u rimsko vrijeme do srednjovjekovnih viteških turnira i sajmova, a u srpnju je na dva tjedna postao hrvatsko filmsko središte, tradicionalno privukavši velik broj autora, novinara i ljubitelja filma koji su svaku večer gotovo do posljednjega mjesta ispunili popularnu Arenu.

Festival je ponajprije obilježila brojčano slabija, ali kakvoćom ujednačenija konkurencija od prošlogodišnje (prošle se godine u nacionalnom programu natjecalo deset ostvarenja od kojih su se neki bili izvrsni). U lipnju je stoga na sjednici Vijeća promijenjen statut festivala i donesena je odluka o uvođenju dodatne sekcije manjinskih koprodukcija. Nacionalni je program na taj način dobio dvije programske sekcije: glavnu i onu manjinskih koprodukcija. U prvoj, dakako i važnijoj, natjecalo se sedam filmova, dok su cjelokupan program manjinskih koprodukcija popunila samo tri filma, koja su među sobom podijelila tek nekoliko Arena.

Do posljednjeg mjesta ispunjena Arena

Crni humor i svjetske katastrofe

Film otvaranja The Show Must Go On, dobitnik nagrade Hrvatskoga društva filmskih kritičara Oktavijan i triju Zlatnih Arena (od kojih je ona za scenarij najvažnija) djelo je jednoga od trojice ovogodišnjih debitanata Nevija Marasovića. Nastao za samo dvjesto tisuća kuna film je žanrovska mješavina znanstvene fantastike i filma katastrofe smješten u hrvatsku bližu budućnost u kojoj zapadne sile ulaze u nuklearni rat s neimenovanim istočnim savezom. S obzirom da je Hrvatska u tom trenutku već u Europskoj Uniji, rat zahvaća i nas. Priča filma prati producenta reality showa slična Big Brotheru Filipa Dogana (Sven Medvešek), koji stanarima kuće odluči zatajiti činjenicu da vani bjesni rat, što će enormno povećati gledanost šoua. Film je vizualno vrlo dojmljiv, s mnoštvom dobro napravljenih i pametno iskorištenih specijalnih efekata. Međutim, Marasović likove stanara nije dovoljno okarakterizirao, tako da su oni samo plošne figure. Prema autorovim riječima, to nije slučajno, jer sudionici reality showova uistinu su takvi, površni i nezanimljivi. To bi se moglo prihvatiti kao argument jedino kad bi Marasovićev film bio dokumentaristički prikaz reality showa i kao takav zapis stvarnosti, a ne izmišljena filmska priča koja treba biti dovršena. U filmu koji želi biti umjetničko djelo likovi bi morali biti jasnije profilirani bez obzira što su njihovi stvarnosni ekvivalenti bezlični. Osobito to vrijedi za filmove koji prate skupinu likova, pri čemu sam okvir zajednice pruža mnoštvo mogućnosti za stvaranje složenih odnosa. Nasuprot njima, liku beskrupuloznoga producenta kojega glumi Sven Medvešek posvećeno je znatno više pozornosti te je on ujedno jedini cjelovito okarakteriziran lik u filmu.

Druga večer u Areni bila je rezervirana za filmove iz programa manjinskih koprodukcija. Prikazan je omnibus Neke druge priče, film pet redateljica s prostora bivše Jugoslavije (Slovenka Hanna Slak, Bosanka Ines Tanović, Srpkinja Ana Maria Rossi, Makedonka Marija Džidževa i Hrvatica Ivona Juka, koja je domaćoj publici najpoznatija po nagrađivanom dokumentarcu Što sa sobom preko dana) te Na putu Jasmile Žbanić, o kojem je u Vijencu već pisano i koji je u novoj kategoriji nagrađen za glavnu žensku ulogu (Zrinka Cvitešić) i režiju, a dobio je i Oktavijana.

Nagrada publike pripala je debitantu Danilu Šerbedžiji za film Sedamdeset i dva dana. Film je uspjela crna komedija o patrijarhalnoj ličkoj obitelji Paripović, koja nakon smrti babe koja je dobivala američku mirovinu pokojnoga muža odluči nabaviti novu kako ne bi ostala bez prihoda. Glava obitelji Mane (glumi ga redateljev otac Rade Šerbedžija) oportunist je koji ne preže ni od čega kako bi novac zaradio bez imalo rada. Njegov sin Todor (izvrsni Živko Anočić) i brat Joja (Bogdan Diklić, nagrađen za najbolju mušku sporednu ulogu) slušaju ga u svemu, dok Jojin sin Branko (Krešimir Mikić) pokušava naći način kako pobjeći od njih u grad. Vrlo dobro karakterizirani likovi i razrađeni odnosi među njima zajedno s nekoliko inteligentnih dosjetki najveća su prednost filma. Nakon gledanja film ipak ostavlja mlak dojam jer premda je dramaturški zaokružena cjelina djeluje poput epizode koja bi mogla biti tek dio neke veće cjeline, primjerice televizijske serije. Ne čudi ipak što je film osvojio upravo nagradu publike jer poznato je da komedije u Areni dobro prolaze, a može se pretpostaviti da će film imati i dobru gledanost u hrvatskim kinima.

Splitski videoumjetnik Dan Oki predstavio se drugim cjelovečernjim ostvarenjem, koje zbog tehničkih uvjeta jedino nije bilo prikazano u Areni. Riječ je o igrano-dokumentarnom filmu čiju okosnicu čine dokumentarne snimke koje je autor napravio 11. rujna 2001. u New Yorku za vrijeme terorističkog napada na tornjeve WTC-a. Film prati skupinu mladih kazališnih umjetnika koji u New York dolaze kako bi održali predstavu, no baš u trenutku njihova boravka dolazi do napada. Strah i šok koji ljudi u Sjedinjenim Državama u tim trenucima proživljavaju odražava se i na njihove međusobne odnose. Dominantan autorov postupak podijeljenog ekrana u kojem se u jednom dijelu kadra prikazuje dokumentarni, a u drugom igrani dio filma na trenutke je potpuno nesvrhovit za priču, a s obzirom da je i glumački dio filma poprilično slab, Predstava se pokazala kao najlošije ostvarenje ovogodišnje konkurencije.

Jedno od najzanimljivih ovogodišnjih ostvarenja film je Šuma summarum Ivana Gorana Viteza, u nas najpoznatijeg po kontroverznom srednjometražnom filmu Posljednja pričest iz 2005. Njegov cjelovečernji prvenac iznenadio je stilskom izvornošću i spretnošću u miješanju žanrova. Domišljata je to kombinacija psihološkoga trilera, groteske i horora o skupini zaposlenika koja pod vodstvom novoga šefa odlazi u šumu na team building koji uključuje igru paintballa. Podijeljeni u dvije skupine, ubrzo upadaju u probleme zbog lokalnih gorštaka koji zaposlenike vide kao prijetnju, tako da će bezazlena igra završiti s brojnim žrtvama. Premda pregledne naracije, film sadrži previše usporednih priča od kojih je jedna u dramaturškom smislu potpuno suvišna te usporava ritam. Bilo bi učinkovitije da je Vitez taj dio izbacio, što bi skratilo film za dvadesetak minuta (sada mu je duljina trajanja puna dva sata) te ga učinilo koherentnijom i smislenijom cjelinom. Ipak, brojna glumačka postava (predvode je Vilim Matula, Hana Hegedušić i Goran Navojec), sjajna montaža i vizualna atraktivnost učinila je ovu satiru suvremenoga društva osvježenjem ovogodišnjeg festivala.

Žiri na čelu s Bogdanom Žižićem sedam je Zlatnih Arena (uključujući i one za najbolji film i režiju) dodijelio osrednjem filmu Rajka Grlića Neka ostane među nama, ujedno i jedinom filmu iz nacionalnoga programa koji je već igrao u zagrebačkim kinima i o kojem se u Vijencu također već pisalo. Grlić se iz nedavno završenih Karlovih Vara vratio s nagradom za režiju, a i ovogodišnji je pulski najnagrađivaniji autor. Grlićeva melodrama smještena je u suvremeni Zagreb i tematizira preljub, muškarca i žene. Film je vizualno atraktivan, s dobrom glumačkom postavom predvođenom Mikijem Manojlovićem, Bojanom Navojcem i Ksenijom Marinković (nagrađena za najbolju žensku sporednu ulogu). Dramaturgija pak filma prilično je banalna i podsjeća na onu meksičkih sapunica, što je i glavni nedostatak filma. Istu večer u Areni je prikazana i bosansko-hrvatska koprodukcija Ostavljeni Adisa Bakrača, film koji se bavi posljedicama rata u Bosni na osnovi priče o trinaestogodišnjem Alenu koji odluči potražiti majku i saznati istinu o sebi. Najveća je vrlina filma upravo glavni glumac, mladi Tony Grga, koji je za ulogu nagrađen u sekciji manjinskih koprodukcija.

Posljednje dvije večeri donijele su dva slaba ostvarenja. Riječ je o filmovima Dalibora Matanića Majka asfalta i 2 sunčana dana Ognjena Sviličića. Premda su oba filma korektno režirana, ipak su se pokazala kao razočaranja u prvom redu zato što je riječ o dvama našim najpoznatijim autorima srednje generacije, od kojih se možda najviše i očekivalo. Filmovi su to koje ni publika nije dobro prihvatila, tako da su po njihovim glasovima dobili najniže ocjene. Matanićevo ostvarenje priča je o Mari (Marija Škaričić, nagrađena za najbolju žensku ulogu) koja nezadovoljna brakom s nasilnim mužem Jankom (prva filmska uloga Janka Popovića Volarića) na badnju večer odluči napustiti obiteljski dom sa sedmogodišnjim sinom Brunom. Film prati tjedan dana u njihovim životima tijekom kojih oni pokušavaju preživjeti na pustim i hladnim zagrebačkim ulicama. Priča se usmjerava na odnos majke i sina, prožet međusobnom ljubavlju i brigom. Dijalozi između njih na trenutke su izrazito doslovni, što stvara osjećaj neprirodnosti i potkopava solidno postavljene temelje. Minimalistička režija i iznimna realističnost prikazanog iskorak je u karijeri Dalibora Matanića, dosad sklona bizarnom i blago pomaknutom, ali ovaj pokušaj kritike potrošačkog društva i blagdanskog licemjerja gledatelja ostavlja ravnodušnim. Najveća je prednost filma Marija Škaričić, koja uspješno dočarava hrabrost očajne mlade žene te i ovom ulogom potvrđuje da je jedna od naših najdarovitijih glumica.

Ognjen Sviličić prvi se put predstavio filmom gotovo u potpunosti snimljenu na engleskom jeziku. Priča je to o paru stranih turista, Martini (Maya Sansa) i Peteru (Bristol Pomeroy), koji dolaze na ljetovanje u Hrvatsku. Njihova je veza u krizi, a nakon što se sa skupinom turista pod vodstvom Stipe (Leon Lučev) nađu izgubljeni na planini Martina će pristati na Stipino udvaranje, što će razljutiti Petera i znatno pogoršati njihov odnos. Sviličić ujedno stvara kontrast između ljepote prirode i njezine okrutnosti, koja se za protagoniste koji dolaze iz urbane sredine pokazuje fatalnom. Film je dobro zaokružena cjelina s naglaskom na odnosima među likovima. Ipak, neki dijelovi filma nedovršeni su, tako, recimo, lik Leona Lučeva koji u trenutku potpuno nestaje iz filma i ne saznajemo više ništa o njemu premda je bio iznimno važan element u priči. Najbolji je dio i u ovome ostvarenju glumačka postava koju, uz spomenute, čini i Sylvia Kristel, popularna Emmanuelle iz kultnog erotskog serijala.

U očekivanju iduće godine

Međunarodna konkurencija ovogodišnje Pule donijela je nekoliko izvrsnih ostvarenja, od kojih treba izdvojiti Ondine Neila Jordana, Početak Christophera Nolana, Samac Toma Forda i nagrađene Pisac iz sjene Romana Polanskog (najbolji film), Princeza Montpensier Bertranda Taverniera (najbolja režija) i film Lourdes Jessice Hausner (najbolje glumačko ostvarenje). Ostaje vječno pitanje treba li dodjeljivati nagrade stranim filmovima jer, budimo iskreni, nagrada Pulskog festivala Polanskom ili Tavernieru ne znači gotovo ništa.

Odluka o uvođenju dodatne sekcije manjinskih koprodukcija na ovogodišnjem festivalu u konačnici se nije pokazala kao dobar potez. Filmovi Ostavljeni i Neke druge priče slaba su ostvarenja koja su narušila ujednačenost ovogodišnje konkurencije, dok je film Na putu Jasmile Žbanić već prikazivan u hrvatskim kinima. Kada bi se smanjio broj natjecateljskih kategorija, i završna bi večer dodjele nagrada dobila više smisla. Ovako posljednju večer na pozornici stoji nekoliko desetaka laureata (a dobar ih se dio i ne pojavi) koji predstavljaju filmove potpuno nejednake kvalitete. S druge strane treba se složiti s umjetničkim ravnateljem festivala Zlatkom Vidačkovićem, koji je netom po završetku festivala u Vjesniku reagirao na izjave koje tvrde da Pulu treba pretvoriti u regionalni festival. Ta se ideja čini potpuno besmislenom jer je nepotrebno od Pule raditi festival filmova bivše Jugoslavije. Razumljivo, samim time bi i hrvatski filmovi prikazani na festivalu takva karaktera izgubili mogućnost premijera i sudjelovanja u konkurencijama svjetskih festivala.

Na kraju, hrvatska je kinematografija nakon ovogodišnje Pule obogaćena nekolicinom dobrih žanrovskih i stilski raznovrsnih filmova, nijedan film nije katastrofalan, ali nijedan nije ni iznadprosječan. Tri su debitanta ugodno iznenadila. Ostaje nam pričekati iduću godinu s nadom da će se pojaviti više izvrsnih filmova koji mogu računati na nagrade na vodećim svjetskim festivalima.