Glasovi Mediterana

Grad Sčte na mediteranskoj obali Francuske poznat je kao lijep i živahan lučki grad, a nalazi se u neposrednoj blizini ovećega Montpelliera. Poznat je također po nekolicini slavnih koji su ovdje rođeni i zauvijek mu ostali privrženi, Paulu Valéryju, Georgesu Brassensu, slikaru Pierreu Soulagesu. Jedna od najslavnijih Valéryjevih pjesma Le Cimetičre marin (Groblje pokraj mora, 1920) opjevava upravo groblje u Sčteu, gdje je pjesnik i pokopan. Ovo ljeto, međutim, u Sčteu je prvi put održan veliki i iznimno zanimljiv pjesnički festival Voix vives – De Méditeranée en Méditeranée na kojemu je sudjelovalo više od stotinu i trideset pjesnika kojima je zajedničko mediteransko podrijetlo njihova jezika. Ovdje su bili i pjesnici iz Kanade i Luksemburga, jer im je materinski jezik s Mediterana. U bogatom programu koji se odvijao u cijelome gradu od jutra do kasno navečer pjesnici su čitali pjesme na svojem jeziku, dok su ih glumci publici čitali u francuskome prijevodu. Također, čitanje pjesama nije bio jedini sadržaj tih mahom jednosatnih programa koji su se istodobno odvijali na dvadesetak mjesta u gradu. Dobro pripremljeni moderatori razgovarali su s pjesnicima, postavljali im pitanja, a ona su stizala i od vrlo zainteresirane publike. Riječju, bila je to prava svečanost poezije. Jedan od najuglednijih francuskih književnih časopisa Le Magazine Littéraire u ljetnome broju, izašlu neposredno prije početka festivala, imao je tematsku cjelinu posvećenu poeziji: recepciji poezije danas, nakladama pjesničkih zbirki, uređivanju pjesničkih knjiga i životu od poezije. Dakako, posebno je tu bio apostrofiran i festival u Sčteu, a kao dar čitateljima ovoga tiražnoga časopisa izašao je i CD na kojemu je predstavljeno petnaestak najuglednijih pjesnika i gostiju festivala.

Groblje koje je Paul Valéry opjevao u glasovitoj pjesmi Groblje pokraj mora

Devet dana trajanja festivala Voix vives – De Méditeranée en Méditeranée, od petka 23. do subote 31. srpnja, podrazumijeva vrlo zahtjevnu, pa i skupu organizaciju. Iako se u Sčteu održava prvi put, formula festivala dobro je poznata pjesnicima koji su pozivani na druge ugledne svjetske festivale. Drugim riječima, direktorica i osnivačica manifestacije Maďthé Vallčs-Bled iza sebe ima bogato iskustvo. Od 1998. vodila je sličan festival u ljupkom gradiću Lodčve, koji se nalazi u istoj francuskoj regiji Languedoc-Roussillon departmana Hérault kao i Sčte. U istome je mjestu bila na čelu muzeja i priređivala izvanredne izložbe, kojima je bila i kustosica. Danas je ravnateljica muzeja Paul Valéry u Sčteu i upravo je organizirala izložbu Raula Dufyja. Maďthé Vallčs-Bled stoga ističe kako je ovo trinaesto izdanje istoga festivala. Bio sam prije pet godina u Lodčveu i ne bi se baš moglo reći da je sve isto, a glavna je razlika u tome što se direktorica sa svojim timom povodila osobinama mjesta gdje se festival održava. Drugim riječima, Lodčve je romantičan gradić, gotovo selo, bez ikakve kulturne tradicije, dok je Sčte s toga aspekta iznimno zanimljiv i ta se činjenica uvažavala.

Dvanaest godina provedenih u Lodčveu ostat će zapamćene kako po upravo fascinantnu izlagačkome programu, tako i festivalu poezije koji je organizirala Maďthé Vallčs-Bled. Ona je tako potvrdila da se i u provincijskim gradićima kakav je Lodčve može djelovati na svjetski način. Razlog zašto je napustila taj gradić, njegov muzej te organizaciju velikoga svjetskog pjesničkog festivala svodi se na jedno: radikalno kresanje budžeta. Gradska uprava nije imala sluha za zahtjevne projekte kojima je ta iznimna žena slikovito mjesto u dubokom i brdovitom zaleđu Montpelliera pretvorila u referentno mjesto kako u nacionalnome, tako i u europskome smislu. Umjesto kompromisa i natezanja s gradskom administracijom, Maďthé Vallčs-Bled našla je dobru alternativu – Sčte. Regionalnoj je upravi pokazala da je moguće relevantne svjetske projekte provoditi i drugdje. Dakako, s istim organizacijskim sposobnostima koje uprava festivala, pa i muzeja ima. Valja istaknuti da ravnateljica uvijek ističe timski rad, da svoje projekte realizira s grupom entuzijasta i da su svi, osim jednoga člana njezina ranijeg tima, prešli u Sčte.

Pjesnički festival Voix vives – De Méditeranée en Méditeranée funkcionira besprijekorno: tu ne gostuju samo pjesnici, nego i pjevači. Bila je ovdje tako i poznata makedonska pjevačica Esma Redžepova i održala izvanredan koncert. Nadalje, pozvani su i slavni glumci koji su čitali izabrane pjesme velikana iz povijesti, dok je petero mlađih glumaca čitalo pjesme gostiju. Izdvojena čitanja pjesnika iz antologija održavala su se navečer na otvorenome, u Théâtre de la Mer, a glumci koji su pozvani slavna su imena francuskog i europskoga filma i kazališta, tako Jean-Louis Trintignat, Charlotte Rampling, Anouk Aimée. Bilo je više nego uzbudljivo slušati par iz nekoć kultnoga filma Clauda Leloucha Jedan čovjek, jedna žena (1966) – Trintignanta i Aimée – kako čitaju svaki jednu večer poeziju u amfiteatru smještenu između mora i groblja koje je opjevao Paul Valéry. U spomenutome i najnovijem broju časopisa Le Magazine Littéraire, u tematskoj cjelini posvećenoj poeziji, može se vidjeti kako i u tako velikoj književnosti kao što je francuska ne cvatu ruže knjigama poezije. Dakako, u usporedbama s drugim književnostima, u Francuskoj poeziji se ipak daje veća pozornost. No kada se govori o prodaji knjiga, tada isključivo klasici postižu visoke naklade. To su oni iz serije Poésie/Gallimard, kao što su Apollinaire, Baudelaire, Rimbaud, Ponge, Aragon, Éluard, Verlaine, Saint-John Perse i Valéry. Napustivši Lodčve zbog smanjenja budžeta za 40 posto, Maďthé Vallčs-Bled organizirala je svoj festival u Sčteu. Onaj znatno skromniji i pod drugim vodstvom održao se nešto ranije u Lodčveu. „Ništa zato“, kazala je gospođa Vallčs-Bled, „možda će poezija izvući neku korist iz ove situacije jer će joj biti posvećen jedan prostor više u svijetu koji joj tako malo pruža.“ Francuska ima nekoliko velikih pjesničkih festivala. Pokrajina Languedoc-Roussillon ovo ljeto dala je dva. Moglo bi se zaključiti kako se toj, objektivno najugroženijoj književnoj vrsti, time odaje zaslužena počast, ali i upozorava kako je upravo poezija pokretač koji književnost čini relevantnim ne samo kulturnim nego i društvenim sadržajem.