Filmovi i fešta u pravom omjeru

piše Oliver Sertić

Jedan od dugovječnijih hrvatskih festivala ušetao se u dvanaestu godinu i, kako sami vole reći, predstavio “brdo filmova na brdu”. Iako nikad nije bio koncepcijski određen, uvijek je nudio dobro uravnotežen presjek mahom europskih festivalskih pobjednika, art-house-filmova, nezavisnih produkcija, distributerskih naslova, a u posljednje vrijeme u glavnom programu našlo se mjesta i za dokumentarce. Dobar program uvijek je bio i najvažnija odrednica motovunskoga festivala, bez obzira s kojega je platna film upravo došao, radi li se o festivalskim laureatima, poput kanskoga pobjednika, tajlandskog filma Ujak Bonamee koji se sjeća prošlih života Apichatponga Weerasethakula, ili malim izvrsnim niskobudžetnim filmovima poput La Pivellina, talijansko-austrijskoga kreativnog i bračnog para Tizze Covi i Rainera Frimmela. Dosadašnji umjetnički direktor Rajko Grlić na vlastitu se molbu uputio u “zasluženu umjetničku penziju”, pa je većina selekcije pala na leđa filmskoga kritičara Jurice Pavičića. Dakle, kao i svake godine, program je bio – raznovrstan, a ni publike nije nedostajalo. Tek prolom oblaka četvrtog dana festivala stisnuo je vanjske projekcije u kino Bauer za svega stotinjak sretnika, no ni to nije posebno pokvarilo jedinstvenu motovunsku atmosferu sastavljenu od dobrih filmova i veselih druženja.

Na četiri festivalske lokacije, dvije dnevne, zatvorene, u kinima Bauer i Još manjem kinu, te večernje, otvorene, kinu Barbacan i kinu Trg, prikazano je ukupno 94 dugometražna i kratkometražna filma, od toga se njih 27 borilo za Propeler Motovuna, glavnu nagradu festivala, među kojima i hrvatski 72 dana Danila Šerbedžije, a jednu od priča u ženskom omnibusu Neke druge priče režirala je Ivona Juka. Prije nekoliko godina uspješno ustanovljena suradnja sa zemljama partnerima ove je godine pala na našega prvog zapadnog susjeda, Sloveniju, što je osim radosti filmofila da će na jednom mjestu moći pogledati neke stare, ali i novije naslove iz te zemlje, imalo i stanovitu političku notu, a opet u inat politici i medijskom prepucavanju sa susjedima s kojima smo zapravo po mnogočemu bliski. Filmsko se približavanje osim putem filmskih traka debelo ostvarivalo i putem gastronomskih delicija, koje su zajednički predstavljali slovenski i hrvatski proizvođači vina, sira, tartufa i inih dobrota, a svi znamo, kad je želudac pun, nikomu nije do politike. Posebno dobro organiziran gastronomski dio pretvorio je dosadašnje klopanje u gastrokulturno događanje, a motovunski festival za to je sjajno mjesto. Ne samo zbog glasovitih delicija, poput tartufa ili malvazije, nego i zbog toga što je baš Istra hrvatska regija koja je upravo gastroturizam postavila u svoj identitetski okvir i u tome otišla najdalje.

Ekskluzivni rječiti gosti

Osim projekcija, ove godine posebnu su pozornost izazvali gosti. Prije svega, jedan od začetnika legendarne britanske humoristične družine Monty Python, Terry Jones, koji je osobno došao primiti prije dvije godine uvedenu nagradu Motovun Maverick, kojom se “slavi neukalupljenost, originalnost i inat”. “Za to nema bolje osobe od redatelja većine Pythonovih filmova, koji su svojim humorom uvelike utjecali na buduće generacije komičara”, kažu organizatori.

Prikazana su i dva iz serije pajtonovskih filmova, Monty Python i Sveti gral i Brianov život, koji su na hrvatskim kinoplatnima, prikazani – premijerno! Iako se čini nevjerojatno, s obzirom da su tri od četiri filma u kojima je svoje prste imao Terry Jones, prošla britanske cenzorske komisije, moguće je da je i tadašnja posebno aktivna jugoslavenska mašinerija za zabranu zaključila kako bi takav humor mogao negativno utjecati na razvoj socijalističke omladine. Sam Terry Jones ostavljen je i kao šećer na kraju jutarnjih Doručaka s autorom, održavanih svakog dana na terasi hotela Kaštel, organiziranih u suradnji s pulskim Sajmom knjiga, čiji su razgovori svojevrsna uspješna franšiza. Ni ostali gosti jutarnjih razgovora nisu bili manje važni. Utorak je otvorio Julien Temple, britanski punk-redatelj, koji je opus temeljio isključivo na glazbenim filmovima (Joe Strummer, Dr. Feelgood…), a svojevrstan status muza u njegovu redateljskom opusu imaju upravo britanske perjanice punka – Sex Pistols, o kojima je dosad, u raznim redateljskim fazama, snimio čak četiri dokumentarca. Najpopularniji, Prljavština i bijes (Filth and Fury) mogli smo pogledati i ovdje. Osim Pistolsa, vidjeli smo (a i slušali) Dr. Feelgood u dokumentarcu Oil City Confidential iz 2009. koji, sjajno arhiviran, niže uspjehe i neuspjehe toga popularnog pub-rock-benda za koji sam autor kaže da je “nepravedno zapostavljen i da je tu nepravdu morao ispraviti”. Treći film prikazan u programu, U čast Julienu Templeu, bavi se Detroitom i s glazbom, osim snažna soundtracka, nema nikakve veze. Propast nekadašnjega giganta autoindustrije General Motorsa odrazio se i na živote njegovih stanovnika, pa je lokomotiva američke ekonomije danas ruševina dodatno produbljenih klasnih razlika, siromaštva i nezaposlenosti. Njegovi protagonisti prisjećaju se sjajnih dana toga vibrantnoga grada, kojemu su danas ostali samo stara slava i nada da će im federalna vlast jednom “uletjeti s pomoći”.

Publike ni ove godine nije nedostajalo u Motovunu

Plodni rumunjski scenarist, a odnedavno i redatelj Razvan Radulescu (scenarist filmova Smrt gospodina Lazarescua, Papir će biti plav…) i njegova profesionalna i životna partnerica, Nizozemka Melisa de Raaf, na Motovunu su predstavili i svoj redateljski prvenac Prije svega, Felicia (First of all, Felicia), čiju koprodukciju potpisuje i hrvatska kuća Kinorama Ankice Jurić Tilić, čime smo barem malo ugrabili od kolača trenutno festivalski najuspješnije europske kinematografije. Iako, po njegovim riječima, i oni doma muku muče s publikom, dvadesetmilijunska Rumunjska na svoje filmove privlači između pet i dvadeset tisuća gledatelja, svjetski ih festivali obožavaju. Zemlja koja je nedostatak novca pretvorila u dobitak, stasanjem novih generacija nakon pada Ceausescua 1989, počela je mijenjati ustaljene filmske obrasce i od sredine 2000-ih uspela se na sam vrh europske kinematografije, prije svega sjajnim hiperrealističnim dramama poput 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana, Policijski, pridjev, Katalin Varga, Ako mi se fućka, fućkam... Raskoš rumunjskih filmova ne leži u preuzetnoj masovnoj produkciji i hrpi statista nego u do detalja razrađenim dijalozima, sjajnu gradiranju odnosa među likovima, a čak su i pokreti kamere te montaža svedeni na minimum, čime je težina radnje ostavljena isključivo redateljskoj i scenarističkoj vještini. Takav je i film Prije svega, Felicia, sastavljena isključivo od totala i srednjih planova, bez pretjeranih švenkova i fotografske kićenosti, a radnja se događa na samo trima lokacijama – u stanu, autu i zračnoj luci, s kojega naturalizirana Nizozemka Felicia pokušava poletjeti, no na let su zakasnili, a iz Rumunjske dobrih veza nema. Alegorija nedostižnosti one prave Europe za Rumunje sjajno je ocrtana kreativnom igrom s filmskim vremenom, gdje je sve prikazano gotovo realno. Razgovori i čekanja na šalterima opipljivi su i dugi, a pušenje cigarete zaista traje sedam minuta. Prožeto iznimnim vrckavim dijalozima i situacijama, čiji je noseći lik opsesivna, vrhunski odigrana i svima prepoznatljiva naša/svačija majka. Felicia je vrhunski kreativni ispit za sve koji se filmom požele baviti. Jednako je scenaristički bravurozan i Radulescuov koscenaristički uradak Utorak nakon Božića, Radua Munteana (Boogie, Papir će biti plav…), minimalistički film o preljubu i priznanju s fenomenalnim dramskim okretom, još jedan prepoznatljiv rukopis na granici s dokumentarizmom s kojim se lako poistovjetiti.

Još jednom posebnom gostu dodijeljena je malena retrospektiva, crnovalnom slovenskom snimatelju i redatelju Karpu Godini, umirovljenom profesoru ljubljanske filmske akademije, još jednom koji je naletio na cenzorske škare bivšega režima. Neki od njegovih filmova čak i nisu mišljeni kao kontroverzni, poput dokumentarca Zdravi ljudi za razonodu, portreta vojvođanskoga sela u kojemu, bez obzira na tradicionalnu snošljivost, svaka nacija ipak boji kuću u svoje specifične boje, da se zna kod koga dolazite, ili eksperimentalni Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk, u kojemu likovi na kraju uzimaju LSD.

Nagrade, nagrade

Uz spomenutoga Mavericka, koji se dodjeljuje, po riječima organizatora, “samo kad se ima komu dodijeliti”, a koji je prije dvije godine osvojio redatelj Ken Russel, jedna je nagrada tradicionalna i dodjeljuje se našem autoru za pedeset godina rada na filmu. Ove godine odnio ju je Ivo Krištof, kaskader posebno specijaliziran za padove s konja i koji je u svojoj karijeri ispopadao u svemu u čemu se padati dalo u jugoslavenskoj kinematografiji, od Neretve i Winnetooa, pa sve do Oscarom nagrađena Gladijatora Russela Crowea. Novouvedena je Nepotkupljiva nagrada, koju festival u suradnji s Transparency Internationalom dodjeljuje filmu koji se na najbolji način bavi temom korupcije, a prvodobitnik je francuski film U početku (In the Beginning), Xaviera Giannolija, kojim je “uz plave kuverte” i otvoren festival.

Nekadašnja nagrada Od A do A (od Austrije do Albanije), svojevrsno priznanje za najbolji regionalni film, pretvoreno je u nagradu Bauer, a lista zemalja svedena je na noviju produkciju bivše Jugoslavije. S obzirom da Sarajevski filmski festival predstavlja, žirira i nagrađuje isključivo regionalne naslove (od Turske do Austrije), Motovun se okrenuo formi prosudbe, izbora, pa tek onda žiriranja. Naime po jedna osoba iz svijeta filma u svakoj od zemalja predlaže dva nacionalna filma koji su premijeru imali između 1. lipnja prošle i ove godine, što bi u praksi trebalo značiti da je u bubnju četrnaest naslova, no s obzirom da u Makedoniji i Crnoj Gori u tom razdoblju nije premijerno prikazan nijedan domaći film, a da je predloženi kandidat za BiH Na putu Jasmile Žbanić, na molbu producenta, izuzet iz prosudbe, govorimo o svega devet naslova. Zajedno sa još sedam dodanih članova žirija prvotni izbornici biraju tri finalista, a ove su godine to bili Technotise – Edit i ja Alekse Gajića, prvi srpski dugometražni animirani film za odrasle u povijesti, te nama dobro poznati Kenjac Antonija Nuića i Crnci Zvonimira Jurića i Gorana Devića. Posljednji je i odnio Bauera i pribrojio je pobjedama na festivalima u Ljubljani (LIFF), Beogradu (Festival autorskog filma), Cottbusu, Linzu i Puli (Arene za režiju, ton i sporednu mušku ulogu) i osvojio većinu regionalnih nagrada koje su se mogle osvojiti. Ratna realistična drama s jakim odnosom prema stvarnim događanjima u Osijeku (glasoviti slučaj Garaža) može se pohvaliti izvrsnim glumačkim postavom i sjajnom dramaturgijom.

Ove godine nažalost nije bilo nagrade filmu koji tematizira ljudska prava, tzv. Amnesty International Award, a Motovun Online pretvoren je u offline, što znači da kratke filmove niste mogli gledati na Internetu, nego svakodnevno u Još manjem kinu, a nagradu je odnio švicarski film Bowl Chrisa Niemeyera, koji je nesretno preveden kao Jaja s obzirom da se zapravo radilo o kuglama.

Talijanskom filmu Četiri lica Michelangela Frammartina pripala je nagrada kritike (FIPRESCI) i posebno priznanje žirija. Napravljen u maniri doku-drame, film je jednostavan i vizualno prekrasan, a objašnjenje žirija da je i “okoliš u njemu sličan motovunskom” pojačalo je dojam o tom iznimnom uratku. Ipak, Propeler Motovuna odletio je u Peru redateljima Danielu i Diegu Vegi za film Listopad. Sjajno razigrana crnohumorna drama o šutljivom kamataru iz Lime u potrazi za prostitukom, majkom svog djeteta, koje mu je ostavljeno na kućnom pragu, vizualno iznimno podsjeća na radove meksičkog redatelja Carlosa Reygadasa, a dramaturški potvrđuje sve prepoznatljiviji jezik južnoameričkih redatelja (Mlijeko tuge Claudije Llosa, The Maid / La Nana Sebastiana Silve…).

Što još spomenuti

Uz mnoštvo naslova prikazanih ove godi-ne festivalu, valja izdvojiti duhoviti dokumen-ta-rac Crvena kapelica danskoga novinara Madsa Brüggera o umjetničkoj turneji u Sjevernoj Koreji i La Pivellinu, snimljenu isključivo s naturščicima u gotovo obiteljskoj režiji.

Razvikani Srpski film Srđana Spasojevića jest morbidan, brutalan i sjajno ukalupljen uvjerljivim efektima, a zapravo je tek površna i banalna epizoda o srpskom društvu prikazanu kroz nasilje, snuff i pornografiju. Iako otvara neka društvena pitanja na vrlo radikalan način, doslovno je i pretenciozno djelo. Više me veselilo što sam na istom mjestu mogao vidjeti noviju regionalnu produkciju, povratnički film Srđana Karanovića Besa, prvi film snimljen u Banjoj Luci 32. Decembar Saše Hajdukovića ili pak noviju slovensku produkciju poput Slovenke Damjana Kozolea ili 9:06 Igora Šterka.

U svakom slučaju, dobra kombinacija regionalne i svjetske produkcije, moćnih zabava i dobra druženja na festivalu koji iako uz poteškoće i dalje nudi prepoznatljivu sliku festivala uz tulume i tjera nas da svake godine ponovno pohodimo prekrasni gradić u Istri.