Duhoviti ples oko prevrtljive istine

„Vjeruješ li ti svojim očima ili meni?“ – upita Ambroz pl. Rapšic u vrhuncima stvaranja lažnih istina i korak prije kapitulacije svoju mladu suprugu Leoninu, u ovoljetnoj histrionskoj predstavi Lovački rog. Upravo u tom prostoru istine naslonjene na riječi, ne i činjenice, kreće se najpoznatiji tekst, ali i velik dio opusa slavnoga francuskog dramatičara Georgesa Feydeaua.

Nela Kocsis i Adam Končić

Majstor vodvilja i komedija temeljenih na silnim obratima, prikrivanjima i razotkrivanjima, Feydeau je u razdoblju fin de sičclea stvorio nekoliko remek-djela žanra, obnovivši ga i smjestivši u prostore čvrsto strukturirane farse prepune bučne komike i stalnih zapleta koji dotiču točke apsurda.

Po toj formuli nastala je 1892. komedija Monsieur Chasse, kojom je pod naslovom Gospon lovac, a u odličnom kajkavskom prijevodu Vladimira Gerića, Teatar u gostima u zvjezdanom postavu (Ljubica Jović, Relja Bašić i Vanja Drach) potkraj 1970-ih i početkom 80-ih godina oduševljavao publiku. Priča ispunjena strastima, prijevarama, šarmerima bez pokrića i rogatom gospodom bez rogova, vrti se oko spomenutih fiškala Rapšica i njegove mlađahne supruge Leonine te Marcela kao trećeg u ljubavnom trokutu na koji se nadovezuju novi trokuti strasti i prijevara, usput ga mijenjajući i obrćući pozicije glavnih likova u plesu oko prevrtljive istine.

Novo scensko buđenje živopisnih likova Glumačka družina Histrion odlučila je prirediti u čast šezdeset godina umjetničkoga djelovanja redatelja, scenarista i prevoditelja Vladimira Gerića, preuzevši njegov odličan prijevod, tek ga mjestimice aktualiziravši. Preimenovavši komad u Lovački rog vrlo su zgodno povezali dva aspekta predstave – fejdoovsku komiku koja priziva dekadenciju fin de sičclea i starozagrebački ugođaj naslonjen na urbanu kajkavštinu i kultni restoran Jägerhorn, odnosno Lovački rog. Tom (sve)vremenskom mišungu idu u prilog referencija na rasplet Gospode Glembajevih, potom šlageri Mansarda, mali stan, Dimnjačar i standardi Ive Robića koji prizivaju 50-e i 60-e godine prošloga stoljeća, ali i aluzije na aktualnosti poput Piranskog zaljeva, aktualnog predsjednika i citiranje Irene Grobnik iz serije Bitange i princeze.

Sadržajno i vremenski slojevit tekst Dražen Ferenčina mudro je postavio na scenu bez pretjeranih redateljskih intervencija, prepustivši vodstvo Feydeauu i Geriću i na taj način sačuvavši čvrstoću strukture i jasnoću sadržaja. Na tragu odmjerenosti, glumačku igru diskretno je otvorio publici, dovoljno da stvori vrlo dobru komunikaciju, a opet ne razvukavši strukturne niti.

Ritmički, odlično je postavio prvi dio predstave, dok je u središnjem dijelu ritam ponešto pao. Sam rasplet oblikovao je pomalo površno, odveć ga ubrzavši, čime je propustio priliku završnoga poentiranja, pokvarivši konačni dojam. No tomu je dijelom kriv sam autor, kojemu nije bilo druge nego silne scenske zaplete presjeći što jednostavnije. Također, nekoliko je puta pao u šabloniziranje, posebice kod likova policajca srpske nacionalnosti, koji je progovarao kroz buku, šaku i sasvim nepotrebno naglašavanje riječce bre, te namagarčenog Mazga Rogine, čiji je slovenski jezik prečesto bio predmet ismijavanja.

U predstavi koja se temelji na strasti i preljubu, Ferenčina je prizore ispunio vrlo duhovitim seksualnim aluzijama koje su od trivijalnosti i vulgarnosti vješto i elegantno bježale u komiku, čineći ponajbolje scenske minijature.

Vid Balog odlično je oblikovao Ambroza pl. Rapšica koji skriva preljub iza naizgledne naivnosti i stalnih odlazaka u lov. Ta tajna tjera ga da se upleće u nove laži, što je Balog odlično radio zadržavajući scensku hladnoću i zbunjenost koja se tijekom predstave razotkrila lukavom maskom. Adam Končić bio je u ulozi Marcela vrlo duhovit, siguran u pjesmi i šarmantan u komunikaciji s publikom, no pomalo šabloniziran. To se posebice osjetilo u središnjem dijelu, gdje je prenaglašeno plesao u pokretu, pomalo pretjeravši u pokušaju parodizacije, te je na trenutke djelovao poput lošije verzije Bašićeva gospona Fulira. Leonina Nele Kocsis, iako duhovita i zavodljiva, u nekim je dijelovima također iskakala iz tračnica parodije. Tako je u trenucima alkoholne opijenosti zvučala odveć sporo te joj je kajkavski izgovor zvučao umjetno, dok su joj geste i pokreti bili pretjerani. Također, nije se prilagodila preseljenju iz Opatovine u Histrionski dom, unutar četiri kazališna zida aludirajući na nepostojeće komarce.

Sigismunda pl. Szmuklera Goran Koši je oblikovao, protivno prezimenu, s govornom manom i odveć nazalno, što je na trenutke bilo u sukobu s likom i djelom žmuklera. Nada Abrus promašila je u oblikovanju grofice Zsuzsi, izgovorno se naslonivši na mađarski jezik s elementima lošega hrvatskog, čija je temeljna dosjetka zamjena rodova na kojoj je neuspješno pokušavala stvarati komiku. Također, bila je preglasna u riječi i pretjerana u pokretu. Željko Duvnjak bio je tek solidan u liku Mazga Rogine, a djelomični problem leži u slovenskom jeziku, kojim je bio pretjerano određen. Žrtva plošnosti bio je i Slobodan Milovanović, koji nije mogao previše napraviti od lika policijskog inspektora Delikaramamlaza, određena već imenom. Tara Rosandić bila je šarmantna u ulozi Cilike, dok lik policajca nije pružio previše prilika za dokazivanje Tomislavu Paliću Čoši.

Slavljenik Vladimir Gerić, osim teksta, zaslužan je i za scenu, koju je vrlo dobro uklopio u prostor na Opatovini. Završetak sezone Lovački rog dočekao je u Histrionskom domu, gdje je Gerićeva zelena scena djelovala pomalo umjetno, ali je bila vrlo funkcionalna i pogodna igri diskretnoga scenskog skrivača.

Bez obzira na propuste koji se kriju u ponekim glumačkim oblikovanjima, djelomičnom padu ritma i površno provedenom kraju, Lovački rog vrlo je dobra predstava ispunjena stalnim scenskim i sadržajnim obratima, duhovitim minijaturama i odlično odmjerenim seksualnim aluzijama, koje su u vrhunskom kajkavskom prijevodu uveseljavale vjernu publiku na otvorenoj (i zatvorenoj) ljetnoj sceni.