Devidiana, posvajanje beskraja

Profesor Vladimir Devidé jedan je od onih rijetkih, renesansnih duhova koji je spajao naizgled nespojivo i širio granice razumijevanju, slažući na neponovljiv način razrokost vlastite znatiželje u stablo potpunijega viđenja. Zalijevao je i poticao veći dio života svoje idiosinkratično hibridno stablo, istinsku Devidianu. Premda sazdan iz miješane strukovne krvi – bi punokrvni oznak, danas bi kazali: brand. Stoga kad izgovaramo Devidé – svatko asocira prvo Japan i haiku, a onda i matematiku. Pred nama, kao u snovidu, izrasta nesvakidašnja diploidna institucija, djelo jedna čovjeka.

Matematika i haiku. Lijepe li i očuđujuće konkretno-apstraktne kombinacije. Broj i riječ. Što bje prvo, broj ili riječ? Pismoznanci i religiozni ljudi mahom bi odgovorili – riječ, logos, a matematičke duše navele bi – broj. Što bi odgovorio profesor Devidé da smo ga stavili pred zid i cijev racija pritisnuli mu na čelo? Predmnijevam da ne bi ni tada bio u stanju odlučiti se, jer i broj i riječ jednako vrijedno, zasebno i distinktno, stoje u njegovu djelu; poput oka Sunca i oka Mjesečeva u egipatskih božanstava, koja tek s oba oka dobro, danonoćno, vide. A viđenje je i za njegovu matematiku kao i za njegovu poeziju bilo prevladavajuće.

Rođen 1925. u Zagrebu, studirao je na Tehničkom fakultetu u rodnome gradu, a doktorirao na PMF-u. Radio je kao profesor matematike na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sve do umirovljenja, a od 1990. redoviti je član HAZU.

Bio je u nizu književnih i znanstvenih udruga, te primatelj brojnih odlikovanja, na obama poljima svojega djelovanja. Od 1961. do 1963. boravio je u Japanu na sudbinskom matematičkom usavršavanju, no što povrati sa sobom bila je nevjerojatna ljubav za japansku poeziju i uljudbu. Od tada kroči dvjema stazama, matematičkom i japansko-poetskom, malo jednom, malo drugom, dovoljno za barem dva života. I tako krenu njegova paralelna karijera haiku-pjesnika i promicatelja japanske kulture. Počeo je pisati haiku: po obrascu 5, 7, 5 – slogovne trostihe, oblika koji malo kaže, ali otvara veliki metafizički prostor navodeći čitatelja na razmišljanje i nadopunu blistave praznine.

U jednom je intervju naveo kako je u Japan Timesu dok je boravio u Japanu nabasao na haiku-rubriku u kojoj je pročitao Sodov trostih koji je otprilike glasio: „Koliba u proljeće, / ničeg u njoj / a opet sve“. Toliko ga se dojmila spomenuta pjesma da otada, od srpnja 1961, nije prošao ni dan a da nije ili pisao ili razmišljao o haiku-poeziji.

Bje to njegov satori, svojevrsno prosvjetljenje. I, od tada, nije više odustajao. Prvu knjigu iz njegova japanskoga iskustva i ljubavi: Japansku haiku poeziju i njen kulturno-povijesni okvir, objavio je 1970. Slijedio je niz od desetak knjiga – od kojih i mnoga ponovljena izdanja, a očekuju se uskoro i prošireni Antidnevnik prisjećanja koji uključuje i posljednje refleksije na nedavnu tragičnu smrt jedinca sina. Prvospomenuta knjiga bila je biblija za generacije haiku-pjesnika i na njoj su se učili, oštrili čula i odmjeravali svoj kreativni nerv, u načinu orijentalno-japanskom. I ja sam iz iste knjige potpunije spoznavao što je haiku, iako tada nisam imao potrebu za njegovim pisanjem. No kratke forme bile su mi bliske i konačno su se rascvale u Miruli, mojoj zen-knjizi 2005, a nedavno, koncem 2009. i u Pognutoj riži. Proslijedio sam mu tu zbirku, no već je bio teško bolestan, tako da nikada neću saznati što mislio bi, da ih je proštio, o mojim japanskim trostisima.

U travnju ove godine na 5. kongresu WHA (Svjetske haiku-asocijacije) u Tokiju zamoljen sam da nakon izgovora (dvostrukoga; tako se čita haiku, dvaput, u Japanu) vlastitih haiku-pjesama na hrvatskom i engleskom – dok je predsjednik asocijacije Ban’ya Natsuishi čitao na japanskom – pročitam i tri haiku-pjesme profesora Devidéa. Osjećao sam se počašćen i nikada mu bliže. Pjesma o gavranu čija sjena dok leti presijeca most iznimno me se dojmila, također i ona o paru golubova koji na vrućini nemaju volje za parenjem. Predstavljajući ga prije čitanja s nekoliko uvodnih rečenica namijenjenih japanskoj publici, nazvao sam ga „papom hrvatske haiku-poezije“. I koliko god ta trenutna usporedba zvučala pretjeranom, ona je pretjerivala na putu k istini o izdvojenom Devidéovu statusu koji je nedvojbeno posjedovao. Saznajem iz medija da mu je pogreb na Mirogoju 26. kolovoza bio vrlo posjećen, veličanstven – piše mi znanica koja mu je pribivala. Govori to i o statusu haiku-poezije u Hrvatskoj, njezinoj popularnosti, za koju je profesor nemalo zaslužan. Dirnula me opservacija o tome kako je Devidéova japanska supruga i družica Yasuyo Honda nad otvorenim grobom za posljednji zbogom spustila mu na lijes malu čokoladu.

Činjenica da na međunarodnim haiku-natjecanjima hrvatski pjesnici danas osvajaju, uz Japance i Amerikance, najveći broj nagrada – i tako godinama – zasluga je i njegova pionirskog djelovanja, koliko i hrvatske sklonosti toj formi. Jer uvriježenost dvostiha (gange, ojkalice, rere) u hrvatskoj pučkoj književnosti plodna je podloga za relativno lako preskakanje i iskorak u trostih. Iz dvostiha do trostiha nije dalek put. Japanska opsjednutost prirodom i godišnjim dobima u haiku-formi ponavlja i hrvatsku opčinjenost ljepotom naše domovine i Lijepom našom, prvom svjetskom zelenom himnom koja nabraja samo ljepote prirode kao svoju eminentnu temu, za razliku od drugih nacionalnih pjesama koje zbore o prolijevanju krvi, marširanju, revolucijama. Kada je uoči Svjetske izložbe EXPO u japanskom Aichiju 2005. grad Hekinan odlučivao za koju će zemlju dati organizacijsku potporu, njegov se gradonačelnik, i sam haiku-pjesnik, odlučio za malu Hrvatsku i to samo zbog rečene činjenice da je Hrvatska svjetskom velesilom u pisanju haiku-poezije. Tako se, evo, pokazuje kako svaka ljudska djelatnost, ma koliko u datom trenu izgledala irelevantnom i nevažnom, ima svoje ramifikacije koje vode putovima neočekivane providnosti i ne može se, a i da se hoće, izgubiti plemenitost ljudskog iskrenog napora i bljesak njegove ostvarenosti. Kada nam se čini da uzvišeni napor ide utaman, kao što to nekima izgleda kod pisanja haiku-pjesama, onda nas i prethodna priča poučava kako ništa što plemenito jest nije uzaludno. Jer doći će trenutak kada će otmjeni ulog uskrisiti, pa i do korisne svrhovitosti. Zbog svega navedenoga, otkada sam više od četiri godine u Japanu kao veleposlanik, tri puta sam predložio Vladimira Devidéa za najugledniju nagradu za promicanje japanske kulture i uljudbe, onu Japanske zaklade (Japan Foundation). To što mu nije dodijeljena nimalo ne umanjuje njegove zasluge za zemlju u kojoj trenutno službujem, štoviše – sada se otvara prostor dodatnoj valorizaciji profesorova djela i njegova priloga japansko-hrvatskim kulturnim vezama, pa predlažem da se osnuje međunarodna Nagrada Vladimira Devidéa koja bi se davala za najbolji haiku i bila spomen na velikoga haiku-proponenta i zaljubljenika; prvosvećenika, pontifex maximus – kako ga okrstih na 5. konferenciji WHA u Tokiju.

E da se vratim na kombinaciju matematika – haiku, navest mi je istovjetnost pozicije geometrizma i askeze, gdje je u redukcijskom nagnuću: manje – više. Nije slučajno da u Devidéovim pjesmama često jedna linija presijeca drugu. Kod njega sjecišta postaju stjecišta i iskrišta smisla, kao i u već spomenutom haiku o gavranu. U potrazi za metafizičkom beskonačnošću, a kojoj i haiku teži, paralelni pravci koji simboliziraju beskraj otajno traju u Devidéovoj poeziji poput zapretene iskre spremne na proplamsaj izazvan uduhnućem čitatelja koji se upušta u duhovnu avanturu. Iako mu nije formalno blizak, Nikola Šop mogao bi se nazvati Devidéovim starijim bratom po sličnosti nagnuća posvajanju beskraja. Jer haiku kreće, pa tako i Devidéov, od konkretnoga i malog, a nastavljajući se, postupno, kadšto stiže do svemirskog i beskrajnog. Devidéov bumbar koji riše krivulju, beskrajan nadomišlja put, kao i infinitezimalni račun njegove prvotne vokacije.

Kada ljudi odu, stižu Bogovi. Ovdje vrijedi i obrat, kano u iskonskom orijentalnom paradoksu. A publika brojna i vjerna, sljedbenička – jer složio je vojsku pjesnika i sljedbenika – znak je da je ostavio traga i da mu život nije bio uzaludan. U sažetoj asimetričnosti maloga živi prolegomena za čitav novi svijet, za način života dostojniji čovjeka od onoga koji nam se nadaje i pritišće nas danas. Hvala profesoru Devidéu što je odškrinuo, ma kako malen, za nas i našu domovinu, prozorčić u taj i takav, ini i različit, a jedini pažnje vrijedan, obranjivi svijet.