Zagreb kao svjetska metropola

Koncertna sezona u Zagrebu ponajviše je vezana za Lisinski kao glavnu palaču klasične glazbene umjetnosti, mjesta gdje „stanuje glazba“, da parafraziramo od prošle godine novoga ravnatelja Dražena Siriščevića. U njoj se odvijaju priredbe koje stalno priređuju Dvorana Lisinski, Koncertna direkcija Zagreb, Glazbena proizvodnja HRT-a i Zagrebačka filharmonija. U Lisinskom je i sve više glazbenih zbivanja omiljenoga ciklusa izravnih prijenosa u HD-tehnici iz njujorškog Metropolitana na najvećem filmskom platnu u regiji.

Lisinski AZtheBEST

Sezonu je obilježila nezgoda s otkrićem azbesnih cijevi u stropu dvorane. Ljetni su mjeseci iskorišteni za uklanjanje štetnih tvari i obnovu prostora, što je zbog dodatnih neprilika s požarom i nedovoljno efikasnim radovima potrajalo dulje od najavljenoga, tako da je novi koncertni ciklus morao početi na drugim lokacijama. No nesretnu je okolnost ravnatelj Siriščević preokrenuo u novi marketinški trik igrom riječi: Lisinski AZtheBEST.

U to vrijeme pokazalo se da vrhunska klasična glazba ne mora nužno „živjeti u Lisinskom“: prvi i središnji događaj sezone bilo je gostovanje vrhunskoga nizozemskog orkestra, amsterdamskog kraljevskog Concertgebouwa, koji si u skladu s tradicijom ugleda nije mogao dopustiti iznenađenja. Kada je u direkciju ansambla javljeno da će umjesto u Lisinskom koncert u Zagrebu biti održan u sportskoj dvorani, Nizozemci su u izvidnicu poslali inženjere akustičare koji su dva tjedna mjerili akustiku prostora i odredili najbolje položaje za orkestralne dionice. Koliko god najava dolaska u Zagreb „najboljeg orkestra na svijetu, prema časopisu Grammophone“, zvučala kao još jedan reklamni trik, mitovi i legende o kraljevskom Concertgebouwu obistinile su se tako 6. listopada 2009. i hrvatskoj publici. Mala dvorana Doma sportova u Zagrebu, bez gotovo ikakve scene, s minimalnim dodacima božićne scenografije, poslužila je kao solidan akustički prostor vrhunskom muziciranju, dobro zamijenivši Lisinski. Jedan od najpoznatijih svjetskih dirigenata mlađe generacije, Daniel Harding, elegantnim je pokretima izvlačio najveće adute profinjene muzikalnosti, prozirne slojevitosti i lepršave lakoće Janačekovih Laških plesova i Mahlerove 1. simfonije u velikoj gradaciji energije do veličanstvenog finala, kojemu unatoč bučnim ovacijama svojstvenim sportskim događanjima dodatak nije bio potreban. Dodatni je adut koncerta u novom prostoru, uz svježinu akustičke slike, bilo i tisuću posjetitelja više nego što je to moguće u dvorani Lisinski.

Elina Garanča

Zagrebačka filharmonija i Simfonijski orkestar HRT-a imali su ipak više neprilika s privremenim stiskanjem na podij dvorane Kornati Hypo Centra na Aveniji Dubrovnik. Dva Filharmonijina koncerta (pod vodstvom Sir Nevillea Marrinera) i jedan Simfoničara HRT-a (maestro N. Bareza) tako su održani pred petstotinjak posjetitelja u suženoj, uglavnom suhoj akustici dvorane bez odjeka, koja je osobito 16. listopada išla na štetu bogatstvu boja kornista Radovana Vlatkovića, čiji se svaki nastup u njegovu rodnom Zagrebu dočekuje kao iznimna svečanost.

Pravo je veselje zato uslijedilo otvorenjem dvorane Lisinski samo dan poslije, 17. listopada, otkad je tamo „samo čista glazba“, da još jednom citiramo ravnatelja Siriščevića, koji je ujedno u foyeru otvorio i konceptualnu izložbu Lisinski AZtheBEST, u kojoj su skele, beton bez tapisona i ogoljeli lusteri-maslačci iskorišteni kao autentičan inventar.

Ispunjenost gledališta do posljednjega mjesta dokaz je da se otvaranje dvorane iščekivalo s nestrpljenjem i da je ipak nijedan prostor nije mogao dostojno zamijeniti. Publiku je dočekao svjež zrak i poboljšana akustika prostora, koja je do punoga sjaja došla u blistavoj svirci još jednoga legendarnog orkestra u sezoni ciklusa Lisinski subotom – Sankpeterburške filharmonije, najstarijeg orkestra u Rusiji s kojom su surađivala najveća imena ruske glazbe, i koji njeguje izvornu tradiciju sviranja svojega repertoara. U autentičnom smo zvuku čuli dva klasična evergreena: 2. koncert za klavir i orkestar Sergeja Rahmanjinova s Nikolajem Luganskim kao solistom te izbor stavaka iz baleta Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog, sve pod diskretnim kretnjama legendarnog i samozatajnog maestra Jurija Temirkanova, koji je na čelu orkestra već više od dvadeset godina. Elgarov Ljubavni pozdrav i Ruski ples iz baleta Ščelkunčik bile su velikodušne zahvale publici na srdačnom prijemu.

Intenzivni i visokokvalitetni početak obilježio je i cijelu sezonu: samo dan nakon Petrograđana podij su zauzeli Moskovljani u Zboru i Orkestru Moskovske državne kapele održavši nezaboravni ruski glazbeni vikend u Zagrebu. Na programe iz ponude Dvorane Lisinski nastavila se sezona Svijeta glazbe Koncertne direkcije Zagreb koja je na isti podij dovela Varšavsku filharmoniju pod vodstvom njezina šefa dirigenta maestra Antonija Wita. Koliko se god u prvi mah činilo da središnji poljski nacionalni orkestar nije na razini najboljih ruskih orkestralnih ansambala iz prethodnih večeri, kvaliteta i karakternost muziciranja očigledno su rasle od početka prema kraju slavenskog programa. Od uvodne simfonijske pjesme Zlatni kolovrat Antonina Dvořaka, preko Koncerta za violinu i orkestar u D-duru Petra Iljiča Čajkovskog s vrhunskim mladim ruskim violinistom Borisom Brovtsynom, koji je pokazao svu raskoš razbarušenoa ruskog temperamenta, sve do apsolutnog vrhunca večeri, Koncerta za orkestar poljskog skladatelja Witolda Lutoslawskog, orkestar je svirao sve bolje, završivši večer u punom sjaju. Zahvalni maestro Wit, ne krijući zadovoljstvo, pružio je ruku gotovo svakom orkestralnom glazbeniku posebno, i nadovezao dva dodatka: Gavottu iz Klasične simfonije Prokofjeva te folklorno intoniranu Polku Lutoslawskog.

Dobrim, ali manje razvikanim orkestrima i dalje su vrata Dvorane bila otvorena: Komorni orkestar Wien – Berlin s članovima Bečke i Berlinske filharmonije, Kaleidoskop iz Berlina s violončelistima Monikom Leskovar i Giovannijem Sollimom, Filharmonija iz Strassbourga, Filharmonija iz Mainza, Budimpeštanski festivalski orkestar, Austrijsko-mađarska filharmonija Joseph Haydn, Sinfonietta Cracovia, Moskovski virtuozi, orkestar Tonkünstler iz Donje Austrije te Nacionalni orkestar iz Lillea. Ali vrhunac sezone koji čini ravnotežu s početnim koncertom Concertgebouwa bilo je gostovanje talijanske mezzosopranistice Cecilije Bartoli, glazbenice zaslužne za popularizaciju slabije poznata baroknog repertoara, koja je u Zagreb prvi put stigla uz glazbenike Züriške opere, čije ime, La Scintilla, u talijanskom prijevodu znači krijesnica. Na njih je Bartoli prenijela svoj krijes oduševljenja i nemilosrdno vatren angažman u muziciranju te predstavila najnoviji diskografski projekt inače snimljen uz ansambl Il Giardino Armonico: album Sacrificium danas sasvim zaboravljena opernog repertoara napuljskih skladatelja 18. stoljeća pisanog za slavne kastrate onoga vremena. Da njezino istraživanje po europskim glazbenim arhivima nikada ne prestaje, dokazala je i nekim novim arijama izvan albumskoga sadržaja, kao i da u prostranoj dvorani Lisinski njezin užareni glas nezamisliva tonskog i dinamičkog raspona zvuči jednako svježe i čisto kao i na studijskim snimkama kojima se odgajaju mnogobrojni novi ljubitelji klasične glazbe. Glazbenoj je izvedbi dodala i scensku dimenziju, krećući se pozornicom galantno i energično u trima verzijama stiliziranih baroknih kostima, od crno-bijele kavalirske elegancije, do crveno-zlatne ekstravagantnosti krinoline i perjanice. Uz izgovoreno hvala publici koja je kraj koncerta dočekala ovacijama, na nogama, zahvalila je i dvama dodacima te izdržavanjem tona gotovo minutu u jednom dahu, na kraju dvoipolsatnog programa.

U očekivanju novih šefova dirigenata

Zagrebačka filharmonija, potresena gubitkom maestra Vjekoslava Šuteja 2. prosinca prošle godine, preživjela je još jednu sezonu bez stalnoga dirigenta koji bi njegovao ansambl. Plejada boljih i loših maestara u ovoj sezoni donijela je i neke potencijalne kandidate koji bi se mogli prijaviti na neki skorašnji natječaj za šefa dirigenta orkestra s velikim potencijalom. Iz mnoštva različitih umjetničkih profila iskristaliziralo se troje umjetnika sjevernoameričkog kontinenta – Kanađanka Keri-Lynn Wilson te Amerikanci Stefan Lano i Evan Christ. Nasuprot popularizaciji s pjevačima kao što su Denyce Graves i Oliver, orkestru se ipak najviše isplati angažman stručnjaka iz ovog podneblja kao što su Austrijanci Leopold Hager i Julian Rachlin, koji su kao gosti iz ansambla izvukli maksimum angažmana pojedinaca i skupina.

Simfonijski orkestar HRT-a ulazi u osamdesetu godinu djelovanja kao jedan od najstarijih europskih radijskih orkestara te u posljednju sezonu s dosadašnjim šefom dirigentom Nikšom Barezom. Njegov Majstorski ciklus bio je obilježen istaknutim solistima i tematski zaokruženim programima na kojima su uz Barezu najčešće ravnali Pavle Dešpalj i Mladen Tarbuk. Dok je Dešpalj bivši šef dirigent orkestra, Mladen se Tarbuk kao već dugogodišnji stalni dirigent ansambla ističe kao glavni kandidat za budućega, te indirektno najavljuje programske i koncepcijske inovacije kao što je npr. predavanje u stanci koncerta o djelu koje slijedi (o Mahleru 22. travnja). Premda je koji put znao pretjerati s količinom i zahtjevnošću programa, Tarbuk je zasad jedini ozbiljni kandidat za to mjesto, koji je strast i posvećenost poslu već višestruko dokazao.

Met u Lisinskom

U koncertnu se ponudu skladno uklopio ciklus izravnih prijenosa iz njujorškoga Metropolitana, koji je skromno krenuo u prethodnoj sezoni, da bi u ovoj od početka postao najugledniji događaj na kulturnoj sceni grada koji se ne smije propustiti. Tako su vrhunske izvedbe najveće svjetske operne kuće postale na neki način i ponuda dvorane Lisinski, gdje se za 90 kuna mogu vidjeti najveće zvijezde opernoga svijeta u holivudskoj glumi, inscenaciji i režiji predstave i prijenosa. Nakon uvodnih Aide, Tosce i Turandot, uslijedile su nezaboravne Hoffmannove priče s malteškim tenorom Josephom Calejom u naslovnoj ulozi, potom povijesni Kavalir s ružom sa sjajnim kreacijama američkih opernih diva Renée Fleming i Susan Graham, apsolutno karta više se tražila za Carmen s letonskom mezzosopranisticom Elinom Garanča, sa sumnjom se iščekivao debi Placida Dominga u baritonskoj ulozi Verdijeva Simona Boccanegre, i za kraj Metropolitan je u naše prilike uveo dvije kompletne repertoarne novosti – Thomasov Hamlet u kojemu smo upoznali odličnoga britanskog baritona Simona Keenlysidea i Rossinijevu Armidu u kojoj je uz već očekivano sjajnu Flemingovu nastupila plejada od čak šest rosinijevskih tenora. A da ne ostane sve samo na platnu, potrudio se ravnatelj dvorane Siriščević najavljujući senzacionalni početak nove sezone svojega ciklusa: dolazak Eline Garanča u Zagreb s repertoarom ciganskih arija. Tako počinju zvijezde Meta polako i silaziti s platna na podij Lisinskog. Sudeći po sezoni, Zagreb nimalo ne zaostaje za velikim svjetskim metropolama.