Za kršćanski etos društvenoga života

Gospodarsko-socijalno djelovanje hrvatskih katolika, osobito onih organiziranih u sklopu Hrvatskoga katoličkog pokreta (HKP) tijekom prve polovice 20. stoljeća gotovo je nepoznato i stručnoj javnosti, kamoli općoj. Stoga je izdanje knjige odabranih radova Milana Ivšića Socijalni duh i narodna kultura, koju je priredio diplomirani filozof i pravnik Ivan Čulo, trinaesta u nizu Hrvatska katolička baština XX. st., koja izlazi pod uredništvom Božidara Petrača, a u čijem se sklopu želi prikazati i afirmirati kršćanski udjel u hrvatskoj kulturi prošlog stoljeća, dobitak i za stručnu i za širu javnost.

Nakon što se i u nas potkraj 19. stoljeća znatnije počela razvijati katolička ekonomsko-socijalna misao (Fran Milobar, Vilko Anderlić, Urban Talija), a zatim i praksa, pa je, primjerice, 1901, na poticaj Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka, osnovana Hrvatska poljodjeljska banka, ta je misao i praksa dobila organiziran izričaj u sklopu Hrvatskoga katoličkog pokreta, u čemu su se uz njegova pokretača biskupa Antuna Mahnića, osobito istaknuli Juraj Šćetinec i Milan Ivšić.

Milan Ivšić (1887–1972), rođen u Orahovici u obitelji iz koje potječe i poznati filolog Stjepan Ivšić, poduzevši uoči Prvoga svjetskog rata, nakon završene teologije, studijsko putovanje po Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj i Švicarskoj, usmjerava zanimanje i na područje ekonomije, prava i politike. Nakon rata nastavlja studij u Münchenu te u Parizu na Sorboni zajedno s tadašnjom elitom katoličke inteligencije Dragom Ćepulićem, Ivanom Merzom, Jurjem Šćetincem, Bonifacijem Perovićem, Krstom Spalatinom, Marijem Matulićem i drugima, stekavši doktorat prava, ekonomije i političkih znanosti. Uza svoje osnovno svećeničko zvanje niz je godina bio sveučilišni profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi, gdje je triput obnašao dekansku službu, i na Pravnom fakultetu u Zagrebu, predajući sociologiju, socijalnu ekonomiju i političku ekonomiju. Uz to, bio je član Upravnog odbora Hrvatske poljodjeljske banke, glavni urednik radničkog lista Glas naroda, osnivač Zavoda za narodno gospodarstvo te Hrvatskoga društva sveučilišnih profesora. Nakon rata, već 10. svibnja 1945, uklonjen je sa Sveučilišta, a 1947. osuđen na dvije godine robije i zabranu javnog djelovanja, preminuvši u Zagrebu godine 1972, shrvan tragičnim krajem Hrvatskoga proljeća.

Nema sumnje da je Ivšić, ne zanemarujući doprinos drugih katoličkih ekonomskih mislioca toga vremena (don Nedjeljko Subotić, fra Bonifacije Perović, don Joso Felicinović, Augustin Juretić, Stanko Deželić, Josip Gunčević, Nikola Jagatić, Đuro Gračanin, o. Stjepan Tomislav Poglajen), ostavio baštinu vrijednu proučavanja. Objavivši do godine 1945. dvadesetak knjiga te više stotina različitih stručnih radova, od kojih je za ovu knjigu izabrano petnaest članaka i studija objavljenih između 1933. i 1942, on je posebice, s obzirom na gospodarske i političke prilike hrvatskoga naroda, bio posvećen agrarnom pitanju. Osobito se bavio proučavanjem i promicanjem zadružne ideje. Za razliku od ideologije onih ekonomista koji su u čovjeku vidjeli samo mehanički stroj, samo biće u njegovoj ekonomskoj dimenziji (homo oeconomicus) i socijalista, koji pretpostavljaju prirođenu jednakost među ljudima te na temelju toga traže ekonomsku jednakost, „zadružna ideja“, smatrao je, „mora i po svojoj bitnosti kao i po svojoj praksi biti realna sinteza duha i materije, sinteza individualnoga i socijalnoga principa, sinteza misli i rada sviju staleža udruženih u jedno vrhovno socijalno i ekonomsko tijelo, nazvano bilo imenom narod, bilo imenom država“.

Osim toga Ivšić je, kako ustvrđuje u izvrsnom predgovoru Ivan Čulo, razvio „nove ideje za kritiku individualizma, liberalizma, kapitalizma, i marksizma, kao i formalne demokracije te totalitarističkih diktatura, pretpostavljajući tim sustavima i doktrinama izgradnju novoga duhovnog čovjeka, ukorijenjena u svom narodu“. Razmatrajući političku i socijalnu svijest i potrebe hrvatskog naroda, Ivšić je ekonomiju stavio u kontekst opće narodne kulture, pa je velik dio svojih razmatranja povezivao i s književnošću (Kranjčević, Josip Kozarac, Leskovar, Novak, Gjalski, Čehov, Gorki).

Osim što dakle zajedno sa sumišljenicima razrađuje katolički odgovor tadašnjim opasnim pretjerivanjima totalitarnih diktatura, koje su za podlogu imale (nacional)socijalističke ideje o nužnosti nasilna mijenjanja društvenih odnosa, zauzima se za ozbiljne reforme unutar sustava građanske demokracije, razvijajući žestoku kritiku liberalnoga kapitalizma, koji je smatrao sinonimom za „samoživost“ pojedinaca, koji ne vode brigu za „kulturni, duševni, biološki i etički napredak cijeloga naroda kao sociološko-kulturne jedinice“. Kapitalizam „nema u svojoj biti ništa socijalnog, ni altruističkog, ni etičkog, ni religioznog, ni nacionalnog, ni državnog“, a radništvo nemilice iskorištava i dehumanizira, piše u jednome od svojih najvažnijih tekstova, Posljedice gospodarskog liberalizma i kapitalizma u hrvatskom društvu (1939). Stoga se zauzima za nov način života, koji će biti sinteza interesa cjeline i interesa pojedinca, pri čemu se cjelina ne smije shvatiti centralistički ni materijalistički (u čemu komunizam i liberalni kapitalizam konvergiraju), nego kao kongregacija autonomnih staleških jedinica i međusobno povezanih pojedinaca. Slijedom toga država ne smije biti instrument bezobzirna nametanja zakonskih propisa u korist kapitala. Ona mora biti ne samo hijerarhijski organizirano društvo sa svim aparatima discipline i prisile koji joj pripadaju nego i zajednica, koja svoje članove povezuje solidarnošću interesa i simpatija te čini da svi njezini članovi tvore jednu veliku obitelj.

U svemu se dakle nazire kršćanski etos, koji je osnova izgradnje i gospodarskog sustava. Crkva stoga također, budući da je Kristova ljubav eminentno socijalne naravi jer njeguje solidarnost s bližnjima, i to iz ljubavi prema njima, a ne iz dužnosti, te budući da je socijalno i ekonomsko pitanje najuže povezano s vjerskim, moralnim i kulturnim pitanjem, mora biti uključena u gospodarsku i socijalnu politiku. Karitativni rad nije dovoljan, jer samo vida rane koje društvenom tkivu zadaje liberalni kapitalizam. Zadaća je dakle i akcijski, a ne samo reakcijski, praktično, a ne samo teorijski, unositi Kristov duh u socijalni život. Rješenje socijalnog pitanja nalazi stoga u osnivanju zadruga, staleških i strukovnih organizacija, koje će umanjiti napetosti između ekstrema, krotiti individualni egoizam kao i državni intervencionizam.

S obzirom na duboku duhovnu i moralnu krizu našeg vremena, ova knjiga Ivšićevih misli svježinom, aktualnošću i proročkim nabojem bit će dobrodošao izazov našoj intelektualnoj javnosti.