Uspješan povratak domaćoj drami

Osječko kazalište nije samo Hrvatsko narodno kazalište (ono koje objedinjuje dramu i operu, a uz kazališnu ima i društvenu funkciju) nego i jedino kazalište za odrasle u Osijeku, što mu određuje repertoar koji mora biti za publiku tzv. glavne struje uključujući i srednjoškolce. U ovoj sezoni HNK je postavio samo tri dramske premijere, od toga jednu američku komediju, Apartman Neila Simona, na liniji obveznih repertoarnih komedija koje kazalište s pravom njeguje (na repertoaru su još iz prošle sezone i Pidžama za šestoro Marca Camolettija u režiji Roberta Raponje i Budala za večeru Francisa Vebera u režiji Joška Juvančića). Apartman je mozaička predstava raznolikih scena koje se odvijaju u istom hotelskom apartmanu i da je redateljica Olja Đorđević uspjela riješiti grupne scene kao što su glumci uspjeli riješiti duo scene (Darko Milas kao nevjerni muž u dvama različitim izdanjima s Mirom Katić i s Anom Stanojević), Osijek bi imao odličnu, dok ovako ima standardnu komediju na repertoaru.

Prizor iz predstave Apartman Neila Simona

Druge su dvije predstave drame hrvatskih autora – Fragile! Tene Štivičić i Paralelni svjetovi Mire Gavrana – što se pokazalo izvrsnim repertoarnim potezom. Sjećam se vremena kad sam bila izbornica Marulićevih dana i, na svoju veliku žalost, nisam imala što izabrati iz osječkog kazališta. Fragile!, oznaka na kartonskim kutijama, metafora krhkosti glavnih junaka, raseljenih osoba iz bivše Jugoslavije što bezuspješno traže sreću u velikom svijetu (Londonu), meni je najbolji tekst Tene Štivičić. Da je redateljica Snježana Banović riješila problem višejezičnoga govorenja (u slovenskoj praizvedbi dijelove teksta koji su u izvorniku na engleskom govorili su slovenski, a jezike bivše Jugoslavije izvorno – dok je ovdje hrvatska norma trebala biti engleski, što ni u slučaju Hrvatice Zagrepčanke, a ni Srbina, nije zvučalo razlikovno, nego kao glumačka pogreška), da nije drastično skratila kraj izgubivši dramaturšku liniju sudbine likova te da je dopustila još više topline u likovima, bila bi to antologijska predstava, ovako je vrlo dobra.

No zato su Paralelni svjetovi Mire Gavrana u režiji Roberta Raponje prava velika i temeljno repertoarna i festivalska predstava, razumljiva i odrasloj publici i srednjoškolcima (provjereno u gledanju s obje publike). Nevjerojatan je podatak da je Gavrana igrao cijeli svijet, a da mu je ovo prvo postavljanje u Slavoniji, kojoj rođenjem pripada. Ipak, ovom predstavom ispravljena je donekle ta nepravda. I zbog odlučnosti kazališta da se unatoč recesiji radi velika predstava i sretna izbora suradnika, koji su napravili odličnu predstavu promišljenu u svakom detalju vizualnoga (Jasmina Pacek) i redateljskog (Robert Raponja) spektakla. Paralelni svjetovi Gavranov su povratak velikim dramama suvremene tematike. Adam, nezadovoljan vlastitim životom, koji se pretvorio u trku za karijerom i propali brak, bježi u druge identitete (bolest tzv. disocijativne fuge!), a različite paralelne svjetove bijega pokušavaju pronaći i drugi likovi oko njega. Predstavu glumački nose Sanda Tankosić kao psihijatrica, Nela Kočiš kao supruga, Vjekoslav Janaković kao Adam, Tatjana Bertok u izvrsnoj epizodi žene koju Adam prvu susreće nakon bijega i muško osvježenje na osječkoj sceni – gost iz Vojvodine Aleksandar Bogdanović kao Adamov brat.

Jedini je problem predstave datum premijere: 29. siječnja 2010. Naime, za Marulićeve dane izabire se među predstavama koje su postavljene od 1. veljače jedne do 1. veljače druge godine. Staviti premijeru domaćeg teksta na kraj siječnja tako da ulazi u konkurenciju s drugom vlastitom predstavom, a onda je još i ne prijaviti na vrijeme – nebriga je za prezentaciju svojega kazališta i suradnika na festivalima i u javnosti.

U prošloj sezoni intenzivirala se suradnja osječkoga HNK s Umjetničkom akademijom u Osijeku. Uvođenje mladih glumaca u predstave (Paralelni svjetovi) pokazalo se punim pogotkom. Osim što su se pojavila nova lica (klasa treće godine Akademije koja je upravo diplomirala, i to s predstavom Pravo na rad!), studenti su omogućili redatelju razigranost i slojevitost predstave! Ma kako teška recesija bila, naporno je neprestano na sceni gledati tri osobe na istom kauču! Glumci akademci i asistenti sudjeluju i u Apartmanu i u Brechtovoj Operi za tri groša (predstava koja će osim u kazalištu igrati i na Osječkom ljetu u režiji Željka Vukmirice), ali time veze HNK i Akademije ne prestaju. Na Akademiji glumu predaju Tatjana Bertok i Vjekoslav Janković kao i Robert Raponja, koji je odnedavno imenovan ravnateljem drame, a osječka povratnica iz Amerike Jasmina Pacek (scenografkinja Apartmana kostimografkinja i scenografkinja Paralelnih svjetova) donosi svježinu pogleda i vrhunsku profesionalnost i u nastavu i u umjetnički rad.

Poznato je da je ansambl HNK specifičan – izvrstan brojni ženski ansambl koji predvode Tatjana Bertok, Sanda Lončarić i Nela Kočiša s tek dvojicom glavnih glumaca (Velimir Čokljat i Vjekoslav Janković), ali uvijek me čudi kako se u hrvatskim kazalištima repertoar ne radi prema ansamblu. Sjećam se da je jedna od velikih uspješnica osječkoga HNK bila predstava Žetveni ples Briana Friela u režiji Želimira Mesarića iz 1999, pa Desdemona Paule Vogel u režiji Renea Maurina iz 2005, a i Sjećanje vode Shelagh Stephenson u režiji Ivice Šimića iz 2007, koja je još na repertoaru. Sve su to tzv. ženske predstave, odnosno predstave s dominantnim ženskim ulogama, koje su omogućile ansamblu da se razmaše. Moram priznati da su čak i Kurve Feđe Šehovića u režiji Ivana Lea Lema iz 2006. (unatoč brojnim zamjerkama koje bodu oči) ostale na repertoaru i postale neka vrst uspješnice isključivo zbog kreacija ženskog ansambla, koji je u predstavu uključen gotovo u potpunosti. No ta se linija ne nastavlja – iako se još prošle sezone spominjalo postavljanje Čeličnih magnolija Roberta Harlinga, idealnoga teksta zbog šest raznolikih ženskih uloga, taj se naslov više ne spominje. Da ne govorimo o Top djevojkama Caryl Churchill, Slamnatoj stolici ili Kmeticama Sue Glower, djelima Marije Irene Fornes, Marshe Norman, Suzan-Lori Parks, pa i Tennesseeju Williamsu, Udovicama Ariela Dorfmana ili klasicima od Trahinjanki i Hekube do Čehova! Tekstova, dakle, ima!

Jedino veliko kazalište u gradu i jedno od četiri nacionalna kazališta u zemlji moralo bi više pozornosti posvetiti vlastitoj web-stranici. Ne samo da nema fotografija predstava ili medijskog odjeka predstave nego nedostaju osnovni podaci o pojedinim predstavama, primjerice datumi premijera ili umjetnički suradnici! I to kako za Brechtovu Operu za tri groša, koja će imati premijeru za dva tjedna, tako i za Paralelne svjetove ili Budalu za večeru! Da ne govorim o tome da nema dodanih tekstova o predstavi, sudionicima… Stranica o „plesnoj skupini“ nesuvisla je i nerazumljiva (tko je komu tko u toj skupini i što su oni uopće HNK-u?), a nužno je i umrežavanje podataka (da bi se dobili podaci o predstavi, mora se ići na stranicu „mjesečnog programa“ ili „drame“, a ne možete je otvoriti na stranici „repertoara“, gdje se također navodi naslov predstave, što je razina početničkog umrežavanja!). Podaci na stranici su samo iz ovoga trenutka, kao da to kazalište nema ni prošlosti (nema apsolutno nikakvog arhiva – ni podataka o prošlim sezonama, ni starih predstava) ni planirane budućnosti (barem najave iduće sezone, što u ovo doba godine svako ozbiljno kazalište mora imati!). Na webu nema ni Krležinih dana, ugledne teatrološke manifestacije koju kazalište inače zdušno i godinama organizira… Očito je da se to kazalište ne zna predstaviti ni na razini američkih sveučilišnih kazališta, a kamoli u najboljem svjetlu!