Umiljata i umorna

BIOGRAFIJA

Ružica Cindori rođena je u Ludbregu 1961.

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju, a potom pohađala poslijediplomski studij informacijskih znanosti, smjer bibliotekarstvo.

Pjesme, članke i oglede objavljuje u zbornicima i periodici te na Hrvatskom radiju. Dugo je radila kao knjižničarka, a sada je tajnica Društva hrvatskih književnika. Objavila je zbirke pjesama Lomače zelenila (1984), Rez, nezacijeljen (1989), Krugovi. Udaljenost (1997), Ludbreški listopad (2002), Strpljivost (2006), Grad, šuma, otok (2006), koja je kao najbolji pjesnički rukopis nagrađena nagradom Dobriša Cesarić. Pjesme su joj prevedene na više jezika.

rEDAKCIJA

UMILJATA I UMORNA

I.

Umiljata gospođa

čita jesenje lišće,

prebire krhkost

u kojoj prepoznaje

svoje prste.

„Trideseti listopada

uvijek je namijenjen

disanju poezije“,

govori,

striže oskudnu vunu

uvele raskoši,

struže sivi madež

koji se pretvara

u siromašan dan,

pa ga zaboravlja,

odmiče se od njega,

pušta kroz zavjese

razularenu vojsku Ilice,

čitavu oklopnu bojnu

autobusa i blindirane

pohlepe,

okrutno vučje leglo.

II.

Umorna gospođa

sanjari

u polumraku autobusa,

zeleno svjetlo

na semaforu

čekaju

i napeta stegna

mladog biciklista,

uski kotači

njegova bicikla

iscrtavaju asfalt

vodenim tragom koji vodi

pravo u sjećanje,

u mladost,

u krugove koje su opisali

muškarci

da bi u njima kraljevali

i sad je nemoguće zakočiti

škripavo čudovište

koje juri

kroz beskonačan tunel.

CENZURA

Vjetar riše spiralne tornjeve,

pustopašno odiže podsuknje,

cenzurira suvišne pokrete

i namjere,

a raspiruje oganj

koji ništi male stvari,

aranžiran kućni poredak

i sve suvišne ovojnice,

šuškavi celofan

uređenog građanskog življenja.

Pred njim zalud

zatvaram prozore,

branim mu ulaz

u jednolično zaprašen

svijet,

no on se ponizno uvlači

ispod vrata,

upuhuje mi u lice

sve što nastojim izbjeći.

Vjetar je onaj

koji me piše

i raznosi.

KASNO JE, KOSJENKA

Kasno je,

govorim,

Kosjenka, kasno je,

ti sada moraš

spavati,

ponijeti me u život

duge budnosti

svojim nejakim

rukama.

OLEG

(portret kipara)

Polegnut

među hrđavim

šipkama i pločama,

ironično osmjehnut

u šutnji koju nam zaviještaš

za nespokoj,

smišljeno nepokretan

na svojoj čeki

za visoku divljač,

ponovo omataš svijet

u neprozirnu maglu,

ali nije ti poklonjen

taj jezik,

već onaj drugi,

neuzvraćen.

Znaš da nema svrhe

govoriti, pa daješ

samo šture znakove

zagubljene u sladunjavom

raslinju,

u nespokojnim oblacima,

među nemirnim

ovčicama

koje uporno

izbjegavaju stado.

LJETNIKOVAC

Kad odemo,

oblaci će ispuniti kuću.

Negdje će neumorno

udarati takt

prozorski kapci,

narogušeni

poput puranova krila.

Svjetlost će se stanjiti

u crtu

ponad pučine.

Za njom bismo pošli,

nesmotreni kao jarad.

Naša posuda za mlijeko,

čaša, šalica za čaj

ostat će izvrnute

na stolu.

Na pragu mačka

zbunjeno žmirka,

pijana

od težine neizvjesnosti.

TRAGOVI, TIJELA

Na kojim sam sve stazama

ostavila tragove

tijela,

plitke udubine u glini,

kao posudice

iz kojih će nas blagovati

zvijezde,

dok je kiša rasla,

a mi se stanjivali

u peteljke,

u pupove, u vlati

koje su ostavile

tragove na tijelu...

TRAGAČ

I.

Skupljač prigodnih

tišina,

pradavni lovac

s otrovnom strijelom,

koji još ne poznaje

prisilu gramatike,

ni bockavu, ubitačnu

interpunkciju,

samo on može pokoriti

sirovo praktične riječi

koje nam slinavo

puze niz bradu.

II.

Podozrivo ga promatraju

pakleni navijači,

hodajuće reklame

s osobnim

identifikacijskim brojem

i oznakom

za međunarodni standard.

Njihove bolesti

odavno su opisane

i klasificirane,

imaju svoj kod

od latiničnih slova

i dvije znamenke.

On nema registraciju.

Ne plaća

televizijsku pretplatu.

Kad bi imao okućnicu,

na njoj bi uzgajao

rogač:

tamne mu sjemenke

kliju u džepovima.

III.

U našim je gradovima

previše svjetla.

Dobro osvijetljeni pothodnici

savršena su pozornica

za pažljive

forenzičare.

Kosti, krv, kosa,

nježne pruge

s jagodica nečijih prstiju,

slina, znoj, suze,

sperma.

Treba pomno

proučavati tragove,

kako među mikroskopskim

česticama

ne bismo uočili

ništa bitno.

IV.

Prošlo je vrijeme

laskanja.

Noć nije granica.

Nijedna ponoć,

nikakav ponor,

najraskošniji vatromet,

najveća dubina,

brzina svjetlosti,

milijarde, milijarde...

Nedjeljno popodne.

Neutješno.

Sam si,

a volio bi

hraniti fazane.

ODLAZAK LOVCA

I.

Rekao je:

„Vratit ću se

na jesen.

Bit će krušaka

i smokava,

dobra je ova kiša

što se na nas

milostivo izlijeva,

ništa nam neće

nedostajati,

na jesen,

u mekoj zemlji

dobro će se vidjeti

tragovi

neoprezna srndaća.“

Na odlasku

svijetlila mu

zvijezda jutarnja,

odbacio je stari štap

i kostobolju,

prvoj sunčevoj zraci

popeo se do vrhunca,

pomeo prag.

II.

Sa sobom je ponio

samo zanemareni bijes.

„Ljubav –

Kakav je to osjećaj?“

Možda je volio

pseto

koje ga je čekalo

pred vratima

s jednostavnom pohlepom

u očima.

Ili je ljubav bila

ona vrsta samilosti

kojom bridi dlan

kad se spusti

na drhtav zečji vrat.