Ulrich Schiller ili Jugoslawien, Jugoslawien über alles

piše Gojko Borić

Nevelika Schillerova knjiga provokativna je naslovom i naslovnicom. Autor odmah na početku sugerira čitateljima da između Pavelićeva „fašizma“, koji nije posve dokaziv, i Tuđmanova „nacionalizma“, koji je izmišljotina stranih i domaćih hrvatoždera, postoji čvrsta povezanost. Na naslovnici knjige vidi se Bogdanovićev „kameni cvijet“ u bivšem koncentracijskom logoru Jasenovac, što je simbolička poruka da Njemačku i „njezine“ Hrvate povezuju ustaški zločini namjesto stoljetnih civilizacijskih, kulturnih i međuljudskih veza koje autor posve ignorira, kao što je potpuno prešutio veliko hrvatsko sudjelovanje u antifašističkoj borbi protiv njegovih nacističkih sunarodnjaka.

Predgovor knjizi napisao je bivši bremenski gradonačelnik Hans Koschnick, koji je nepune dvije godine bio neuspješan administrator Europske Unije u Mostaru. U samo nekoliko rečenica Koschnick otkriva svoje veliko neznanje o prostorima nad kojima je vladao. On se sasvim slaže sa Schillerom, ponavlja njegove teze i tvrdnje, tako je predgovor posve suvišan.

U iskrivljenu zrcalu

Upoznao sam se sa Schillerom preko svoje veze u RTV postaji Deutsche Welle kad je njemački novinar tražio podatke o „nestanku“ prof. Krunoslava Draganovića u Trstu, a on se držao službene jugoslavenske verzije da se taj vrli svećenik, humanitarac i povjesničar „dragovoljno“ vratio u Titovu satrapiju. Schiller je moj podatak da su Draganovića oteli udbaši prenio u knjizi Macht außer Kontrolle (Vlast izvan kontrole), naklada Aufbau-Verlag, Berlin, 2003. Nažalost nije me upoznao s ostalim poglavljima svoje knjige u kojima je naveliko skrenuo s istine koja mu je bila dostupna da se posavjetovao s boljim poznavateljima prilika. Schillerovu sam knjigu recenzirao u Hrvatskoj reviji br. 3, god. IV, 2004, pod naslovom Jugoslavija u iskrivljenom zrcalu njemačkog dopisnika. Gotovo sve pogreške i krive prosudbe koje sam pronašao u toj knjizi Schiller ponavlja u svome posljednjem pamfletu, djelomično na još gori način, primjerice ne iznosi istinsku verziju o Draganovićevoj otmici, vrativši se na jugoslavensku. Premda je bio svjetovni svećenik, Draganovića proglašava franjevcem jer bez toga ne ide, budući da su, kako tvrdi Schiller, hercegovački franjevci „najgori hrvatski nacionalisti“. U međuvremenu je izašla knjiga Miroslava Akmadže Krunoslav Draganović. Iskazi komunističkim istražiteljima, Zagreb, 2010, u kojoj je taj povjesničar objavio dokumente do kojih je mogao doći i Schiller sa svojim srbijanskim vezama, ali ga očito nisu zanimali jer iz njih se vidi posve drukčiji Draganović od onoga kakav je „potreban“ njemačkom novinaru da bi „dokazao“ kako je Katolička crkva spašavala najveće ratne zločince od zahvata komunističke Jugoslavije gdje bi, kako sugerira preko jednog citata, mogli imati pravične procese.

Franjo Tuđman

Našla krpa zakrpu

Najveći Schillerov svjedok i informator bio je njegov prvi prijatelj iz Hercegovine, u međuvremenu preminuli Novica Vojinović, koji je radio za UDBA-u, što mu je omogućilo da postane važnim društvenim djelatnikom i profesorom Pravnog fakulteta u Podgorici. U knjizi Schiller opširno opisuje tragediju obitelji Vojinović koju su decimirali ustaše, na što je preživjeli Novica „odgovorio“ nizom pamfleta neznanstvena sadržaja u kojima strahovito izmišlja i uveličava zlodjela Hrvata i Katoličke crkve, ali i Tita zbog njegove „izdaje“ srpskoga naroda. Novica Vojinović pretvorio se od jugoslavenskog komunista u srpskoga nacionalista najgore vrste, što je razvidno već iz naslova nekih njegovih knjiga: Genocid hrvatskih kleroustaša nad Srbima u Hercegovini 1941–1945. godine, Srbi i Šiptari od VII–XX vijeka, Srbi i hrvatska inteligencija, Srbi i Vatikan i Hiljadugodišnji zločini Vatikana protiv pravoslavlja. Posebno upozoravam na njegov članak Zločini komunista nad srpskim narodom u 20. vijeku. Ovdje nema dovoljno prostora za citate iz kojih se vidi neka vrsta „intelektualnog bjesnila“ koje je teško „probavljivo“ i za one koji bi se eventualno mogli složiti s njim. Članak dr. Vojinovića objavljen je na portalu Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću. Naš njemački novinar našao se u dobru društvu.

Tu maniju gonjenja uočili su i neki pametniji u Crnoj Gori, primjerice autor Draško Đuranović (www. Aimpress.org ), koji navodi ove Vojinovićeve bisere. Hrvati su na sva srpska dobročinstva „Srbima ... vratili sa tri genocida u XX vijeku i ubijanjem tri miliona Srba, djece, žena i staraca“. Najveća srpska zabluda bio je komunizam: „Srbi su komunizam prihvatili od Rusa, a Rusi od njemačkih Jevreja Karla Marksa i Fridriha Engelsa i ruskog teoretičara Vladimira Iljiča Lenjina, po majci Jevreja, iz poljske porodice Bank, i oca Kalmika.“ Antisemitizam njegova prijatelja Novice ne smeta Schilleru, pripadniku njemačkoga Tätervolka, „naroda počinitelja“! Osim toga, dr. Vojinović je „suptilnom“ analizom otkrio da je komunizam, zapravo, bio „vatikanska podvala Slovenima“ te da je osnovni cilj Kominterne bio “da sve slovenske narode, u prvom redu pravoslavnu Rusiju, baci na koljena, da je politički, ekonomski i vojnički sruši i unazadi“. Ide još dalje: „Srbi, zaslijepljeni jugoslovenskom idejom, nijesu ni primjećivali kako ih katolički Hrvati i Slovenci mrze, kako ih smatraju Ciganima, primitivcima, zločincima, ubicama i razbojnicima koji žive samo od pljačke, ratova i ubijanja drugih naroda.“ Tvrdi dalje kako su se u Drugom svjetskom ratu samo Srbi i Crnogorci borili protiv okupatora, dok „ustanak u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji i Bosni i Hercegovini nije nikad ni počeo“. U međuvremenu, piše Vojinović, Tito je „izdejstvovao“ da se Srbi međusobno ubijaju, jer su građanski rat „izazvali komunisti predvođeni Brozom“, a četnici su samo pod pritiskom komunista bili prisiljeni surađivati s okupatorima. Dr. Vojinović spominje i jednu „senzaciju“ iz Drugoga svjetskog rata. Premda ne navodi izvore, piše je da je Tito sredinom 1943. „boraveći tajno u Rimu kod pape“ sklopio sporazum da „ustaše prevede u partizane“!

Crnogorski autor Đuranović zaključuje: “Za poraz ideje o svesrpskoj državi dr. Vojinović optužuje komuniste, Vatikan i američke vojnike: Brozovi ustaško-komunistički generali pomoću NATO pakta okupirali su Republiku Srpsku Krajinu, zapadni dio Republike Srpske i mirnim putem istočnu Slavoniju.“ Prema Vojinoviću, avioni NATO-a „nuklearnim bombama bombardovali (su) srpske škole i bolnice, dječje klinike i obdaništa“. Nuklearnim bombama, a da to nitko nije opazio!

Hans-Dietrich Genscher

Evo taj srpski „naučnik“ jedan je od najvažnijih informatora njemačkoga novinara, što i ne začuđuje jer Schiller se od sama početka svojih razmatranja nalazi na toj crti ili kako bi se hrvatski reklo: našla krpa zakrpu.

Ustaše gori od nacista i fašista

Prema Schilleru hrvatski holokaust nad Židovima počeo je prije (!) Hitlerova programa o Endlösungu, konačnom rješenju židovskog pitanja, što se može shvatiti kao pokušaj rasterećenja nacističkog ubijanja šest milijuna Židova u Europi. On prešućuje da su progoni Židova u Trećem Reichu počeli davno prije osnivanja NDH. Pronalazi velike sličnosti čak i u godini rođenja između Pavelića i Hitlera, ali, kako tvrdi, za Hitlera je Katolička crkva bila oporba, dok je za Pavelića bila temelj njegove države. To je besmislica već i zbog toga što je Ustaštvo prigrlilo muslimane kao „cvijet naroda hrvatskoga“ pa katolištvo nije moglo biti ugrađeno u ideologiju ustaške države koja se, kako dalje piše Schiller, zasnivala na misli Ante Starčevića, a on je pak, što Nijemac ne zna, bio liberal i protivnik „popova“ u najboljem smislu francuske prosvijećenosti. Schiller nije ni slovca pročitao od onoga što je Starčević napisao, tražeći od svih stanovnika Hrvatske da budu „politički Hrvati“, nešto supermoderno u današnjem europskom smislu, gdje se „nacionalnost“ i „državljanstvo“ potpuno poklapaju.

Pridajući ustašama najgore terorističke osebine Schiller ih proglašava većim naci-fašistima od Mussolinijevih i Hitlerovih pristaša. O „fašističnosti“ ustaštva može se imati mišljenje drukčije od onoga kojega su proklamirali jugokomunisti i četnici, a s njima i Ulrich Schiller. Prema njemačkom povjesničaru Ernstu Nolteu: „...nije razvidno da se Ustaštvo na prvi pogled označi fašističkim... ono kao srpska Crna ruka i makedonski VMRO... duhovno spada u ranije razdoblje kao Mazzinijeva Giovine Italia“, ali „...stvoreni su u europskoj epohi koja u to doba nije bila demokratska“ (E. Nolte, Die faschistische Bewegungen, dtv, München, 1966).

Nitko normalan u Hrvatskoj ne brani ustaški režim, ali svima kojima je do povijesne istine mora biti jasno da jugokomunističke i četničke tvrdnje o NDH nisu bile istinite, pa su stoga hrvatski radovi o tome tragičnom razdoblju hrvatske povijesti danas diferenciraniji i bliže istini nego oni obavljivani za vrijeme Jugoslavije i stalno u Srbiji, a upravo njih uzima Schiller kao glavni izvor za svoje teze. Jasenovac su komunisti zloupotrebljavali za svoju antifašističku propagandu, pridajući veću važnost krvnicima nego žrtvama!

Tko ne poznaje povijest, ne može shvatiti današnjicu

Hrvatsko-srpske odnose Schiller tumači isključivo prema srpskim izvorima. Njegova je priča o nastanku „Krajine“ kriva. Za njega je ona samo „Srpska Krajina“. Ne zna da se uvijek nazivala Vojnom krajinom (Militärgrenze ili Konfin) i bila je pozajmica Hrvatskoga sabora austro-ugarskoj vojsci u svrhu organiziranja borbe protiv Osmanlija. Apsolutnu većinu stanovnika Militärgrenze nisu sačinjavali pravoslavni Srbi (Vlasi) nego pripadnici svih ostalih naroda dvojne Monarhije; pravoslavci su imali samo relativnu većinu, a zapovjednici su bili uglavnom Austrijanci. Prigodom razvojačenja Vojne krajine pravoslavci, koji su u međuvremenu postali Srbi, bili su protiv njezina pripojenja civilnoj Hrvatskoj. Isto su se tako pokušali separirati i pri osnivanju Banovine Hrvatske. Teritorijalnu autonomiju nikad nisu imali. Ne stoji Schillerova tvrdnja da je u novom hrvatskom ustavu Srbima „oduzeta autonomija“ u stilu Miloševićeva ukidanja kosovske i vojvođanske autonomije koju su imali prema Ustavu od 1974. To je čista laž! U božićnom ustavu iz 1990. Republika Hrvatska definirana je kao“nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika inih naroda i manjina koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Mađara, Talijana, Židva i drugih“. Srbi su sudjelovali i u prvim višestranačkim izborima dobivši pet zastupnika u Saboru, a dopredsjednik Sabora i jedan ministar bili su srpske nacionalnosti. Čak su dobili pravo na samoupravu na područjima s većinskim srpskim pučanstvom. Sve su to izgubili zbog Miloševića i njegovih kvislinga u Hrvatskoj.

Preživjeli Bleiburga i ostali emigranti, odreda teroristi

Njemački novinar spominje i bleiburšku tragediju, ali joj posvećuje vrlo malo pozornosti. Sigurno je među onima koji su pobjegli u Austriju bilo i ratnih zločinaca, ali nijedan od njih nije mogao očekivati pošten proces u komunističkoj Jugoslaviji. Dok je pobjednički general Charles de Gaulle pomilovao na smrt osuđena francuskog „Pavelića“, maršala Phillipea Petaina, u Titovoj Jugoslaviji bili su likvidirani i nevini pripadnici rodbine antikomunističkih civila i vojnika, što u Njemačkoj nisu činili ni nacisti. Katolička crkva smatrala je da je komunizam za nju opasniji od fašizma, i za to je imala dovoljno konkretnih dokaza. Samo u Hrvatskoj komunisti su u ratu i poraću smaknuli oko 600 svećenika, redovnika i redovnica, kako se kaže u narodu, bez suda i pravde. To Schiller ne uzima u obzir.

S posebnim užitkom Schiller piše o Protokolu između Vatikana i Beograda, u kojemu se od Crkve u Hrvata tražilo distanciranje od terorizma, što je naišlo na revolt crkvenih ljudi u Hrvatskoj i izbjeglištvu, ali taj je papir bio na crti vatikanske Realpolitike kojom se služila kad je sklopila Lateranski ugovor s fašističkom Italijom, temeljem kojega je stvorena vatikanska država, kao i konkordat s nacističkom Njemačkoj koji vrijedi i danas. Protokol je imao prednost što je nakon njega naša crkva mogla slobodnije djelovati u javnosti te poslati u gastarbajtersku populaciju na stotine redovnika i redovnica, uglavnom franjevaca, koji su čuvali ne samo vjersku nego i nacionalnu opstojnost Hrvata u iseljeništvu, a Schiller to ne spominje. Da je Drina bila razlučnica između Katolištva i Pravoslavlja, to je poznato svakom srednjoškolcu u Hrvatskoj, da je to bila granica između Hrvatske i Srbije u srednjem vijeku, također pripada u samorazumljivi fundus znanja, ali njemačkom novinaru to zaudara na „ustaštvo“. Kad je Austro-Ugarska dobila upravu nad BiH, Hrvatski je sabor zatražio od cara Franje Josipa da tu zemlju, temeljem hrvatskoga državnog prava, priključi Trojednici. Za njega se i granice Banovine Hrvatske nalaze na Drini, što znači da nikad nije pogledao zemljovid Jugoslavije iz 1939.

Ni komunistički vođa Andrija Hebrang ne prolazi dobro kod „Jugoslavena“ Schillera, koji ga proglašava hrvatskim nacionalistom i „bliskim Katoličkoj crkvi“ (?). Navodno se gubi njegov trag, što znači da nije pročitao ni jednu knjigu o tragičnom završetku tog hrabrog komunista i Hrvata kojega je jugoslavenska Partija optuživala za „staljinizam“ i dala usmrtiti, a i danas mu se ne zna za grob. On se očešao i o Hebrangova sina Andriju koji je u intervjuu NIN-u rekao kako je general Vjekoslav Luburić imao nekakve „ideale“ premda ga je označio zločincem. Schilleru to nije dosta, pa žestoko kritizira hadezeovca Hebranga, ali da je malo provirio u arhive, morao je saznati da je Luburić, za razliku od nacističkih zločinaca, koji su bili samo to i ništa drugo, bio žrtva i zločinac istodobno (oca su mu ubili srpski žandari ) pa ga se može ocijeniti diferenciranije no što su činili jugoslavenski i srpski autori. Unatoč tome, vjerojatno bi svaki demokratski sud Luburića osudio na najtežu kaznu. Luburićevo djelovanje u emigraciji bilo je više u sferi političkog fantaziranja nego konkretnih poteza, u svakom slučaju štetno.

Priče njemačkog novinara o uspješnim „šezdesetim godinama u Jugoslaviji“ pripadaju u legende.Tvrdnja da su većina „Jugoslavena“ tada tu državu smatrali šansom, a ne „tamnicom naroda“ jeftina je beogradska propaganda jer Jugoslavija nikad nije bila ni onoliko demokratska koliko su to bile neke višestranačke zemlje Trećega svijeta. Bio je to staljinizam bez Staljina, dakako s nekim olakšicama koje su proglašavane, ali i ukidane već prema potrebama svemoćne Partije i njezine tajne policije UDBA-e. Za Ulricha Schillera Jugoslavija je bila jedina moguća država, pa možemo u tu svrhu izmijeniti početak prve kitice njemačke himne koja je u Njemačkoj zabranjena, u korist njegove Jugoslavije: Jugoslawien, Jugoslawien über alles... (Jugoslavija, Jugoslavija, iznad svega...).

Kao ideloškom „Jugoslavenu“ Schilleru je zasmetalo i Hrvatsko proljeće. Po njemu, Proljeće je propalo i zbog „nedovoljne podrške naroda“ (?) . Iz toga se vidi da njemački neznalica nije ništa shvatio. Jer proljećari nisu bili protiv Jugoslavije nego za jednu drukčiju, demokratskiju i pravedniju Jugoslaviju. Da su Tito i njegovi hrvatski podrepaši dopustili ostvarenje proljećarskih zahtjeva, možda bi SFRJ opstao, ali možda bi se i raspao, ali vjerojatno bez krvi.

Schillera neizmjerno mnogo smeta sve što je bilo protivno jugoslavenskom imidžu u inozemstvu. Zasigurno politički i promidžbeno potpuno promašen napad hrvatskih gastarbajtera na jugoslavensko predstavništvo u okviru Švedske ambasade (tada Jugoslavija nije zbog Hallsteinove doktrine imala diplomatske odnose s Njemačkom) u Mehlemu kraj Bonna strahovito je uzbudio njemačkog novinara, kojom prilikom je poginuo pazikuća Momčilo Popović, ubijen iz pištolja koji nije pronađen. Autor ovog osvrta bio je sudski izvjestitelj radija Deutsche Welle (DW) na procesu napadačima u Bonnu i zna da se pucalo s obje strane, s hrvatske i jugoslavenske, pa je Popović mogao biti ubijen i od svojih. Schiller tvrdi da su neki njemački mediji pokazivali stanovito „razumijevanje za hrvatsku stvar“. Bile su to iznimke, bilo je baš obratno. Promidžbeno je taj napad bio strahovito štetan za ugled hrvatske zajednice u Njemačkoj. Svakako je za Hrvate bilo katastrofalno što se na optuženičkoj klupi našao i neki hrvatski svećenik, koji je, što Schiller ne spominje, kao jedini bio njemački državljanin. Sudac Quirini nije dopustio ni jednu rečenicu obrane kojom bi se mogla osvijetliti politička pozadina atentata. Jugoslavija je bila potpuno zadovoljna ishodom procesa. Meni je za Radio DW šef jugoslavenske promatračke delegacije prof. Bogdan Zlatarić (Zagreb) rekao: „Gospodin sudac Quirini vodio je ovaj proces izvanredno vješto i u okviru njemačkoga zakonodavstva. I državno odvjetništvo, mislim na gospodu Horna i Pfrohma, pripremilo je ovaj proces vrlo temeljito, objektivno i savjesno, postupivši isto tako i u glavnom pretresu. Što se tiče pledoajea obrane, mogu reći da je, što se mene tiče, bio uglavnom korektan i dapače spretno izveden, ali neki dijelovi nisu mogli naići na moje odobravanje jer su se, primjerice, zasnivali na nedokazanim tvrdnjama optuženih o navodnim progonima njihovih obitelji u Jugoslaviji.“ (Osteuropa, br. 9/1965). Kako vidimo, jugoslavenski komunist Zlatarić bio je mnogo objektivniji i prema obrani osuđenih Hrvata u Bonnu od, navodno, demokratskog njemačkog novinara Schillera.

Bez razlike između uzroka i posljedica

Schiller dalje navodi niz atentata hrvatskih emigranata u Njemačkoj na jugoslavenske ustanove i predstavnike, pri čemu su trojica izgubili život, ali samo za jednoga, vicekonzula u Stuttgartu, sa sigurnošću se znalo da ga je ubio Hrvat, za ostalu dvojicu, posebice konzula Zdovca u Frankfurtu, počinitelji su nepoznati. S druge strane spominje samo sedam od UDBA-e ubijenih Hrvata od 1967. do 1970, dok ostalo razdoblje ignorira. Ukupno ih je bilo mnogo više. Ako ne vjeruje hrvatskim izvorima, zašto Nijemac Schiller nije posegnuo za njemačkim podacima? Viši zemaljski sud (Oberlandesgericht) u Münchenu u presudi Krunoslavu Pratesu od 16. srpnja 2008. ustvrdio je da je UDBA usmrtila u Njemačkoj od 1970. do 1989. još 22 Hrvata u egzilu, a među njima je bila i cijela jedna obitelj, otac, majka i djevojčica, za kojima Schiller nije pustio ni jednu suzu kao za bivšim partizanom Popovićem. Može se reći da je jugoslavenski Stasi likvidirao u Njemačkoj u razdoblju od oko pola stoljeća po prilici šezdeset Hrvata, od kojih većina uopće nisu bili aktivni u emigrantskim društvima. Za Beograd je bilo važno prikazivati ove atentate kao „međusobne obračune emigracije“ pa i onda kad su se Hrvati distancirali od njih, primjerice u slučaju ubojstva jugoambasadora u Stockholmu, udbaša Vladimira Rolovića, a to Schiller ne spominje.

Posve je zlonamjerno kad Schiller pronalazi, premda neizravnu, povezanost između hrvatskih desničarskih „ekstremista“ i njemačkih ljevičarskih terorista „Frakcije Crvene Armije“ (RAF). Riječ je o pokušaju Beograda da u razmjenu za u Zagrebu uhićenih četvero njemačkih terorista RAF-a dobije sedam „Jugoslavena“, od kojih su petorica bili Hrvati s dozvolom boravka u Njemačkoj. Među njima je bio poznati Stjepan Bilandžić koji, međutim, nikad nije dobio politički azil u Njemačkoj! Shvatljivo je da vlada u Bonnu nije mogla ući u tu nečasnu „trampu“ jer Njemačka je ipak pravna država, što naš autor žali, jer da su pušteni njemački teroristi kasnije počinili zlodjela. Schiller prihvaća tvrdnje srpskog udbaša Božidara Spasića kako je dugogodišnji ministar unutarnjih poslova u komunističkoj Hrvatskoj Ivan Krajačić Stevo bio „hrvatski rodoljub“, koji je u dosluhu s njemačkom inozemnom obavještajnom službom Bundesnachrichtendienstom rušio Jugoslaviju. A Krajačić je bio Titov intimus, dakle čovjek najvećega povjerenja jugoslavenskog diktatora, koji je rekao da će „Sava prije poteči uzvodno nego Hrvati dobiti svoju državu“. Zar su Krajačić i Broz bili rušitelji Schillerove Jugoslavije?

Vrlo je znakovito da Schiller uopće ne želi prihvatiti ni jedno mišljenje svojih hrvatskih i nekih srpskih sugovornika o neizbježnosti raspada Jugoslavije, pa ni jednoga liberala Vlade Gotovca, proglašavajući ga „katoličkim piscem“ (?), koje je kontaktirao za vrijeme rata u Hrvatskoj i pred rat u Bosni i Hercegovini. On naprosto ne želi priznati stvarnost jer bi u tom slučaju morao odustati od „svoje“ Jugoslavije. Stalno upire prstom u navodni Tuđman – Miloševićev „sporazum“ o podjeli BiH, o kojemu nema ni jednog dokumenta, ali što je još važnije, uopće ne uzima u obzir da je Dayton ukinuo Herceg-Bosnu, ali sačuvao i ojačao Republiku Srpsku. Više je nego znakovitio da mnogo govori o posljedicama, a malo o uzrocima ratova u zapadnom dijelu Jugoslavije. Stoga u popisu izvora ne nalazimo knjige i članke najvažnijih poznavatelja jugoistočne Europe u to vrijeme kao što su bili njemački analitički novinari Reissmüller, Ströhm, Maier i Rullmann. On potpuno ignorira sve moguće inozemne planove o podjeli Bosne, prešućujući i Izetbegovićev prijedlog da Hrvatska preuzme Zapadnu Hercegovinu, što je hrvatski predsjednik odbio. Dakako, Tuđman je izjavama o BiH često bio više povjesničar nego političar pa je time nanosio štetu hrvatskoj stvari, ali to nije bitno utjecalo na prilike u toj zemlji, koja se do danas nije stabilizirala. Bonn je također znao da Srbi u Hrvatskoj kao nacionalna manjina ne mogu imati pravo na samoodređenje jer bi u tom slučaju bila otvorena Pandorina kutija preinačavanja svih republičkih granica u Jugoslaviji, odnosno ratova svih protiv svih. Odluka Badinterove komisije da republičke granice postanu međudržavne bio je najpametniji potez svjetske zajednice.

Svrha knjige: dezavuirati Kohl-Genscherovu vladu

Kohl-Genscherova vlada apsolutno je mudro i odgovorno postupila kad je priznala republike koje su se htjele osamostaliti, jer su time one mogle tražiti povlačenje „JNA“ kao strane vojske sa svoga teritorija, a to je onda za Sloveniju značilo sve, a za Hrvatsku mnogo manje, ali ipak dosta u borbi za samostalnost i uspostavljanje ustavnopravnog poretka na cijelom svom teritoriju. To je dovelo i do internacionaliziranja sukoba (plave kacige), što je donekle smirilo situaciju. Schiller kao i manji broj njemačkih autora smatraju da Njemačka i EU nisu smjeli priznati barem Hrvatsku dok ona ne riješi sve svoje probleme s pobunjenim Srbima i Miloševićevom Srbijom, a da se u to upustila, rat bi se produljio u nedogled s golemim povećanjem ljudskih i materijalnih žrtava. Šef njemačke diplomacije Genascher je u svojim Erinnerungen (Sjećanjima) pravilno ustvrdio da su Njemačka i EU zapravo „kasno“ priznale Hrvatsku jer prije toga srpski su pobunjenici okupirali oko trećine njezina teritorija, srušili Vukovar i uništavali ostale hrvatske gradove, sa stotinama tisuća izbjeglica, s paralizom gospodarstva itd. Pobijedilo je pravo na samoodređenje naroda, koje po mišljenju Schillera ipak ne bi trebalo provesti svuda i u svim slučajevima, a tko bi određivao gdje treba ili ne treba, to ne kaže. Uostalom Nijemci ga nisu mogli primijeniti za ujedinjenje zapadne i istočne Njemačke, a osporiti ga drugim nacijama.

Katolička crkva i franjevci – izvori svih hrvatskih zala

Pri kraju knjige Schiller opisuje Bobetkovu avanturu u Bosni, „slučaj Međugorje“, Tuđmanovu smrt i nekakva povijesna razmatranja u kojima, ne znamo po koji put, optužuje Tuđmana i Katoličku crkvu za sve nevolje koje su se zbile u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Citira Carlu del Ponte da je Tuđman skupa s Miloševićem trebao biti optužen pred Tribunalom u Haagu, i uživa u toj predodžbi kao pubertetlija. Ta „vizija“ poklapa se s njegovom tvdnjom kako Jugoslavija možda ne bi propala da su saveznici izveli Pavelića pred sud njemačkim (!) ratnim zločincima u Nürnbergu. Ta ideja nije pala na pamet ni tadašnjim organizatorima suđenja iz antifašističke koalicije.

O Katoličkoj crkvi u Hrvata svatko može imati svoje mišljenje, pa i negativno, no ona je važan dio identiteta hrvatske nacije, pa tko je generalno napada kao Schiller, isto čini i hrvatskom narodu kao cjelini. Hrvati su se sačuvali na vjetrometini svojih prostora prije svega zahvaljujući svojoj vjeri i kulturi te svojom upornošću da budu ono što jesu Schiller je posebno okrutan u ocjeni djelovanja franjevaca u Bosni i Hercegovini.

S užitkom navodi sukobe svjetovnoga svećenstva i franjevaca oko međugorskog fenomena, spominje odluke Vatikana o nekim suspenzijama franjevaca, ali je skočio pred rudo jer Sveta Stolica je napokon obrazovala komisiju koja će ispitati ukazanje Gospe u Međugorju, gdje se prvenstveno moli za mir, što ovom ratobornom Nijemcu očito smeta. Po njemu Međugorje su „izmislili“ franjevci samo da bi odvratili pozornost od stravičnih ustaških zločina nad Srbima kod susjednih Šurmanaca. Isto tvrde i četnički propagandisti kao primjerice dr. Milan Bulajić u svojim knjigama s astronomskim brojkama srpskih žrtava u NDH. Njega Schiller ne spominje jer bi ga to dodatno kompromitiralo.

Na nišanu mu je najviše Široki Brijeg, gdje pronalazi najgore hrvatske nacionaliste kad piše: „Franjevački redovnici skupa s ustaškim postrojbama i SS-ovcima branili su samostan Širki Brijeg 1945. protiv napadačkih partizana do posljednjeg metka.“ To je prepisao iz izvješća komunističkih partizana od 7. veljače 1945, ali ponovno prešućuje svoj izvor. Stvarnost je bila posve drukčija. Bazilije S. Pandžić opisuje, između ostalog, i tragediju širokobrijeških franjevaca u knjizi Hercegovački franjevci. Sedam stoljeća s narodom, Ziral, Mostar-Zagreb, 2001, iz koje možemo saznati da su komunisti ubili u Hercegovini u Drugom svjetskom ratu i poraću 64 fratra, svakoga trećeg u Provinciji, dok su mnogi preživjeli izvedeni pred sudove i osuđivani na drastične kazne. Sve to njemački novinar uopće ne spominje.

Schiller na kraju tvrdi da je „Tuđman mogao postići rastavu od Jugoslavije i Srbije bez rata da se nije podao svome cilju stvaranja Velike Hrvatske putem podjele Bosne. Uz to je spadao njegov strategijski cilj postignuti etničku čistoću i jedinstvo Hrvatske. Uspio je samo potonje i to sredstvima koja su izazvala međunarodnu javnost i Internacionalni kazneni sud za zločine u Jugoslaviji.“ To je izrazita zamjena teza, odnosno pretvaranje uzroka u posljedice, što je nedostojno svakog istinoljubiva čovjeka.

Možemo se pitati: što je s ovim pamfletom htio postići njemački novinar Ulrich Schiller? Ukratko rečeno ovo. Prvo: ustaški režim i NDH proglasiti gorim od njemačkog nacionalsocijalizam i talijanskoga fašizma kako bi sebe i svoje sunarodnjake rasteretio od njihove povijesne krivnje. Drugo: pohvaliti Titovu Jugoslaviju kao dobar model koji su srušile uglavnom zapadne republike Hrvatska i Slovenija. Treće: iskonstruirati čvrstu povezanost između Pavelićeva „fašizma“ i Tuđmanova „nacionalizma“, iako je Republika Hrvatska po svome ustavu „antifašistička država“ kao nijedna druga u Europi, kako bi delegitimirao hrvatsku borbu za nacionalnu samostalnost. Četvrto: optužiti Tuđmanovu Hrvatsku da je razbijala Bosnu i Hercegovinu kako bi stvorila „Veliku Hrvatsku“ premda, da je obnovljena Banovina, to ne bi bila „Velika Hrvatska“, a nije ostvarena uviđavnošću čak i Tuđmana. Peto: optužiti Katoličku crkvu u Hrvata kao rasadnicu najgoreg nacionalizma i fašizma, kao zločinačku organizaciju. Šesto: podmetnuti hrvatskom narodu „kompleks krivnje“ za sve strahote koje su se desile za vrijeme Drugog svjetskog i Domovinskog rata, proglasiti ga „genocidnim narodom“, onako kako su to prije njega učinili srbijanski intelektualni šovinisti. Sedmo: osramotiti Kohl-Genscherovu vladu da je bila neupućena i nesposobna u politici spram bivše Jugoslavije.

U pretposljednjoj knjizi Macht außer Kontrolle Schiller je zastupao opravdano mišljenje da strani dopisnici, ne samo u totalitarnim nego ponekad i u demokratskim zemljama, često nisu bili kadri dobiti točne informacije i donositi pravilne zaključke o životu društva i pojedinaca, a to spoznaju posve je iznevjerio u knjizi o kojoj je riječ, naime potvrdio je tu svoju prvotnu istinu na samu sebi, ili kako bi se narodski reklo, skočio je sam sebi u usta.