Tužna glazba kazališne tragedije

Mala scena HNK u Mostaru

Konačno je zatoplilo, ali da hoće i ova vlaga proći, na vrh mi je glave. Miriše trava, miriše cvijeće, to je dobro, samo da mi ne udara u glavu ovo nepotkresano granje i da usred grada ne zapinjem za kupinu, bilo bi još i bolje – razmišljam u sebi dok koračam prema zgradi HNK Mostar na Španjolskome trgu. Tužna, nikada dovršena. Tek Mala scena otkriva svrhu betonskih blokova koji sada, nakon desetljeća mirovanja, više nalikuju ratnoj razvalini negoli velebnoj kulturnoj ustanovi u nastanku.

Ama što li ne otvaraju – pitam se dok, već umornim zglobom, lupkam po vratima kazališne kuće. Nigdje nikoga, u nevjerici se odmičem i pitam je li uistinu radni dan ili sam pomiješao kruške i jabuke. Ma srijeda je, uostalom i ja sam istrčao s posla kupiti ulaznice za neku predstavu. Da budem iskren, za bilo koju, obljetnica je braka pa bih počastio suprugu, a ona je luda za kazalištem.

Razočaran odmičem Zvonimirovom ulicom, kad u hladovini, pokraj Zrinjevca, na kavici, Miro (Barnjak) i Velči (Njirić-Pšeničnik), nešto zločesto besjede o Zločestoj predstavi.

– Pa, bolan Miro, što nema nikoga u HNK? Daj mi neki broj, da uzmem ulaznice – komentiram bez kurtoaznoga pozdrava, a on me gleda, kao u čudu.

– Jesi pobenavio? – gotovo uvrijeđen okrenu se Velčiju i nastavi raspru o komadu koji, ni manje ni više, uvježbavaju u nekome unajmljenom prostoru. Ništa mi nije jasno, ona tužna zgrada zaključana, a glumci glume drugdje. Skrenem u park i naiđem na Robija (Robert Pehar) i Tatjanu (Feher), sav radostan, očekujući pojašnjenje, ali me prođoše u svojoj odlutaloj šetnji, gledaju u pod i spominju neimaštinu, razočaranje…

Prestravljen sam. Ljudi koji su puni ushita izvodili predstave i onda kada su nas Srbi i Muslimani tukli granatama, ljudi s plaketama, priznanjima, nagradama i bisevima, s godinama kazališnoga staža, danas s tako turobnim temama. A ja, opet, u brizi, obljetnica je, i to prva, trebam nešto posebno učiniti. Od kazališta odustajem, neću valjda ići na lutkarsku predstavu, bit će za to vremena kad, akobogda, dođu djeca. Dotad, valjda, i Lutkarsko kazalište napusti onaj zapećak, s izvana velebne, a iznutra trule, Kosače – hrvatskoga doma kulture grada na Neretvi, i uđe u svoje prostorije.

Bit će prigode za kazalište, ovoga ću puta počastiti svoju krasnu damu velikim platnom – nasmijah se radosno sebi u njedra, spreman zaputiti se u gradsko kino, u nadi kako nisu baš sve ulaznice već rezervirane.

Ali… gdje je kino. Bože moj, gubim razum, da me sada netko puškom prisiljava, ne bih znao kojom ulicom poći. Kako sam mogao zaboraviti gdje je zgrada kina? Još gore, kako bih od sramote u svojemu rodnom gradu nekoga mogao pitati za valjani smjer? Bolje zadržati stid za sebe… – pomislih i pljusnuh se po čelu kada mi sinu – Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne mora imati neku dobru književnu večer ili, ako sam te sreće, predstavljanje neke nove knjige.

Odoh ipak u Kosaču – razmišljam prelazeći granicu dva svijeta.

Okovana bijelim kamenom, blistava i prekrasna Kosača iznutra mi opali pljusku mirisom vlage, a na tek opranu kosu mi pade žbuka sa stropa.

U tri lijepe… umalo izustih, prolazeći pokraj gospodina Živka Ključe. Ne stigoh ga ni upitati kada ću čuti zvuke Simfonijskoga orkestra, on me preduhitri viješću da im je njihova prostorija u Kosači sinoć prokapala, smočila i ono malo glazbala što imaju pa ih izvlače napolje, bijesni i beznadni.

Baš kako je zborio, tako je i djelovao. Kao da je svaka nada isparila s toga nježnog lica, odana glazbi, odgoju mladih umjetnika, stvaranju. No njegovo lice, ma kako me zabrinulo, nije bilo ni približno mučna izgleda kao u drage dame, ravnateljice Narodne knjižnice Mire Pehar. Pomislih, kao da su svi kulturnjaci Mostara odlučili snuždeni izići u hodnik Kosače ovoga trena.

– Draga Miro, što je bilo?

– Ne pitajte, prijatelju! Izvlačimo knjige. One u gornjim prostorijama smočene, a one u podrumu napali miševi – zasuzi, a ja se, već izbezumljen, odmaknuh i zapitah: Ma koji se to vrag događa, je li cijeli svijet pomahnitao?

Jučer je bilo tako divno, a danas smak duha. Gdje se, pobogu, može dogoditi da sve te velebne ustanove zvučnih naziva (Simfonijski orkestar Mostar, Hrvatska glazba Mostar, Narodna knjižnica, Glazbena škola Ivana pl. Zajca, DHK HB…) mogu biti podstanarima jednoga jedinog, a opet zapostavljenog doma i obitavati na mukama trošnosti i zaboravljenosti. Ovim dragim ljudima već su trošna i odijela na njima. Muko moja, opet ona sramota, već se crvenilo iščitati može s mojih obraza.

Od jada sasma zaboravih svratiti do svojih književnika, ali na izlazu, gotovo bježeći, zamalo se sudarih s prof. (Antunom) Lučićem i poštovanom Marinom (Kljajo-Radić).

– Cijenjeni profesore – kimnuh glavom.

– Predsjednice, baš do vas krenuh i naletjeh u nezgodan trenutak. Nisam siguran smijem li pitati za raspored događanja, ovdje se sve urušava?

– Kojih događanja, dragi Darko? Tražimo, molimo, nešto uspijemo organizirati pa nas posjeti pet osoba. Čemu sve to? – ne nastavi dalje.

Okrenuh se i spazih sama za stolom Marina (Topića), ne slika, za drugim stolom Dragana (Marijanovića), ne piše, za trećim stolom Ljupka (Antunovića) i Florijana (Mićkovića), ne klešu. Svi oni sada, tješim se, u glavama stvaraju. Cigareta, kava ili žestica, ne vide me, ni ruku koju sam, njima u čast, digao u zrak.

Izišao sam van, napustio kavanu na Kosačinu trijemu, sjeo kod zapuštenoga spomenika poginulim hrvatskih braniteljima čiji autor Slavomir Drinković gotovo petnaest godina čeka na dovršenje svojega djela. Gledam u one reljefe, u ponosne umrle Hrvate-Hercegovce, koji dižu ruke k nebu, uklesani u vječnost. Gledam i pitam i njih i sebe: Zašto im potomci gledaju u pod?

Sjetim se pokojnoga Neše (Nenada Valentina Borozana), njegove brade i njegove lule, s upitom bi li prepoznao ovaj dom, ovaj trg, ovo sivilo. Sjetim se pokojnoga Vlade (Puljića) i, sada naglas, zavapim:

– Što ode, prijatelju, a da ti se ne stigoh ispričati? Komu ću sada povjeriti ove jade?

– Komu? Meni, bolan, isprika se ne mora uvijek izreći da bi se čula. Do vas je, sve je do vas. Niti vam je tko uzeo duh niti će vam ga tko dati. Sami ćete odlučiti hoće li Kosača prokišnjavati ili blistati, hoćete li se trgnuti ili iščeznuti, sami ćete odlučiti hoće li vam Rondo razvaljivati betonske krstarice ili ćete obnoviti ove trošne austrijske kuće, sami ćete odlučiti hoće li ovi reljefi vapiti nebu ili podu – u maglici, presvučenoj preko plovećega križa između mramornih blokova, smiješio mi se Vladec, upozoravajući me da mu pripazim na Bunu, na njegove pjesme, šipke, slike njegove.

Najednom, snažan stisak za rame, gotovo bolan:

– I ovo će proći… – prenu me smirujući glas iz sna. Ama, u redu je, zadrijemao sam gledajući golubove u Zrinjevcu, a u zbilju me odlučio vratiti dragi gospodin Ante (Vican), koji ne da svojemu štapu da mu bude nedostatak, nego pomagalo upravo da uvijek kroči i nikada ne staje.

– Kakav strašan san. Nego, Ante, kako ste znali o čemu sanjam? – upitah pa se i sam tada sjetih kako je san zapravo java, a java ružan san. Sve je kako sam i ostavio prije negoli sam otplovio, u snu se pokušao odmaknuti, možda kukavički pobjeći. Bože moj.

I ovo će proći… bio je odgovor koji sam od Ante tražio. Otišao je od mene, lagano. Gledao sam za njim i shvatio: I ovo će proći! Valjda!