Tragom Svetog Jerolima u špilji

Kada sam početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća doselila u London, sa sobom sam ponijela literaturu koja bi mi mogla koristiti u istraživanju umjetničkih veza između Hrvatske i Velike Britanije. Među inima bio je i separat iz Peristila s tekstom Cvite Fiskovića pod naslovom Alešijev reljef u Londonu. Bez naznake gdje se to u Londonu nalazi reljef s prikazom sv. Jerolima, nije mi bilo moguće zadovoljiti znatiželju. Nekoliko godina poslije, pri posjetu Walker Art Gallery u Liverpoolu, ugodno sam se iznenadila kada sam na zidu galerije ugledala upravo tog sv. Jerolima.

Na to me podsjetio nedavni susret s još jednim reljefom iz te serije, za koji sam znala samo iz literature.

Sv. Jerolim, vjerojatno majstor Nikola Firentinac, Dalmacija, oko 1470–80.

Temu mramornih ili kamenih reljefa s prikazom sv. Jerolima u svojim su znanstvenim radovima obradili brojni povjesničari umjetnosti i pravi je užitak čitati kako se atribucije mijenjaju, vrte u krugu ili međusobno potvrđuju: I. Babić, J. Belamarić, C. Fisković, I. Fisković, I. Petricioli, K. Prijatelj, S. Štefanac, L. Planiscig, A. Markham Schulz, F. de la Moureyre-Gavoty, da spomenem samo neke od autora čiji su mi tekstovi bili dostupni.

Danas nam digitalna fotografija pruža neusporedivo bolje mogućnosti za atribucije od onih koje su na raspolaganju imali naši prethodnici, ali ipak ništa ne može nadomjestiti neposredan susret s umjetničkim djelom. Upravo zbog toga važno je ući u trag umjetninama i pronaći gdje se nalaze, što me i potaknulo na objavljivanje teksta o reljefu sv. Jerolima koji je poznat u literaturi, ali se nije znalo gdje se može vidjeti.

Nije čudno da reljefi s prikazima svetaca ili prizorima iz njihova života mijenjaju vlasnike i mjesta boravka, jer to implicira i njihov naziv: pokretni oltarići. Pokretni oltarić o kojemu je riječ nalazio se u Rimu u zbirci Ferroni, zatim ga je oko 1909. kupio rimski kolekcionar Ludwig Pollak (1868–1943). Reljef su nakon smrti Pollaka prodali njegovi nasljednici 1950/51, a sada se nalazi u zbirci povjesničara umjetnosti i trgovca umjetninama Sasche Merhingera u Münchenu. Gospodin Mehringer me potražio po preporuci uglednoga povjesničara umjetnosti dr. Eikea Schmidta, ravnatelja zbirke skulpture i primijenjene umjetnosti u Minneapolis Institute of Arts. Moje druženje s dr. Schmidtom počelo je zbog jednoga drugog djela vezana uz hrvatsku umjetnost, dok sam za Ministarstvo kulture RH pripremala prijedlog za kupnju reljefa Bogorodica s djetetom Ivana Duknovića, koji se, zahvaljujući otkupu Hrvatske vlade, sada nalazi u Gradskom muzeju u Trogiru. Pošto sam se zatekla kod obitelji u Beču, Mehringer je, kako i priliči pokretnim oltarićima, donio Sv. Jerolima iz Münchena u Beč, da ga mogu pogledati i pomoliti se dalmatinskom svecu da ponovno ne nestane u nekoj nedostupnoj zbirci. To je posljednji reljef od desetak sličnih djela koji se nalazi u privatnim rukama i vlasnik je nedavno objavio da bi ponajprije želio da ga otkupi muzej ili javna zbirka. Nedvojbeno je riječ o djelu visoke kvalitete, vrlo zanimljive ikonografije i kompozicije. Rađen je najvjerojatnije u Dalmaciji oko 1470–80. Svetac, isposnik u špilji, prikazan je sa svim poznatim atributima. Grčevito drži otvorenu knjigu, a molećivim se pogledom obraća Kristu na križu. Prizor je uokviren profiliranim okvirom, kao da je riječ o slici, a u podnožju se sa svake strane propinju krilati putti koji razvlače svitak. Majstor je vrlo vješto manipulirao prostorom špilje stvorivši dojam dubine u malom prostoru. Špilja je građena od fino obrađena, geometrijski pravilna kamenja, poput kubističke arhitekture. Kontrasno je tretirana tkanina svečeve oskudne odjeće koja se ovija uz tijelo u teškim, ali mekim, vijugavim naborima karakterističnim za oblikovanje Nikole Firentinca (1418–1506). Na majstora Nikolu ukazuju i oblikovanje prstiju, putti i tipologija lava. Dakle, priključujući se raspravi je li taj reljef djelo Pietra Lombarda, Andrije Alešija ili Nikole Firentinca, sa sigurnošću odbacujem Planiscigovu atribuciju Lombardu, vidim argumente za Alešija, ali sklona sam stati uz one koji ga smještaju u krug Nikole Firentinca, ne isključujući mogućnost da je sam majstor u tome imao prste.