(Tele)vizija drive-in sadašnjice

piše Neva Lukić

Vrlo često veće izložbe zauzmu mjesta manjih, kako u galerijama tako i u novinskim rubrikama, no te manje izložbe znaju biti pravi biseri koji ostaju skriveni od očiju javnosti. Stoga ćemo ovim napisom pokušati ispraviti barem dio te nepravde koja se neminovno događa.

Budući da čovjek osjetilom vida usvaja devedeset posto svih informacija iz okoline, vizualna je umjetnost s jedne strane u velikoj prednosti naspram ostalih, jer sve što je potrebno za početak jest vidjeti. No, s druge je strane, taj je čimbenik velika Ahilova peta vizualnih umjetnosti jer su promatrači vrlo često površni, zastanu pred radom na nekoliko trenutaka i krenu dalje, kao da ga nikada nisu niti vidjeli. Slike prolaze kroz njih poput vode.

Rad Drugi svijet (crtež tušem) izrazito to dobro ocrtava. Umjetnica Ana Sladetić devet je mjeseci neprekidno tušem crtala, a moglo bi se reći i pripovijedala događaje, doživljaje i probleme svojeg unutarnjeg, ali i vanjskog svijeta, te je tu priču prenijela na dvadeset komada papira dimenzija 105x75 cm, koji spojeni prikazuju kartu svijeta u čije su geografske širine i dužine ucrtani svjetski i autoričini problemi ili veselja. Autorica je minuciozno izvezla kartu svijeta i u taj je vez utkano privatno i javno, ali i autohtone vrijednosti određenoga područja svijeta. Crtež je Ane Sladetić sitan, pomalo može podsjetiti na čipku, što je reakcija na suvremenu instantnu kulturu, u kojoj strpljenje izumire. Njegovim velikim dimenzijama (375x420) autorica ironično aludira na plakate koji se izmjenjuju na cestama i autocestama iz dana u dan, potrošni kao i roba koju reklamiraju. Nadalje, uz rad su izloženi i objekti (papirnate vrećice, konzerve, staklene teglice, kutije) unutar kojih se nalaze uvećani dijelovi crteža fotokopirani na izrezane dijelove platna. Na svakom od tih objekata napisana je neka od temeljnih, ali zanemarivanih vrijednosti (ljubav, vjera, mudrost, mir, društveni okoliš, priroda i moral), čije se koordinate mogu prikazati na karti.

Igor Ruf, One of a kind and five others, 2010.

Samim time što je za istinski doživljaj rada potrebno mnogo vremena jer je verbalno predstavljeno putem vizualnog, umjetnica je već uvelike uspjela u borbi protiv potrošaštva. U ovome slučaju samo vidjeti nikako nije dovoljno. Valja spomenuti i da je rad osvojio prvu nagradu na ovogodišnjem, jubilarnom 30. salonu mladih u Domu hrvatskih likovnih umjetnika.

Igor Ruf: One of a kind and five others

U svibnju ove godine u galeriji SC kipar Igor Ruf je stvorio začudan svjetlosni ambijent. U središtu je galerije bila postavljena ljudska figura nadljudske veličine, izvedena u sintetskom materijalu Acrystalu. Umjesto glave na to je monumentalno tijelo bio postavljen svjetlosni objekt kvadratnog oblika, koji dakako može asocirati na televizor. U ostatku prostora bilo je izloženo još pet takvih svjetlosnih objekata, koji su se nalazili na metalnim šipkama. Unutar tih kvadratnih objekata elektromotori su uzrokovali pokrete svjetlosti i sjene. Izmjene te ljubičastoblijede svjetlosti mogu podsjetiti na promjene na nebu prije oluje, ali i na bljeskanje televizora u noći na kojemu je program već odavno završio. Dakle, zanimljivost je ovog rada u tome što je on dvoznačan, istovremeno meditativan, ali i nelagodan. Istodobno se može shvatiti kao kritika medija, njihove agresivnosti, ali i panegerik tehnologiji, odnosno divljenje njezinoj poetici. Dakle, baš poput Nam June Paika, Igor Ruf u tehnologiji zapaža ono poetično, istodobno povezano s prirodom i s čovjekom. Njegov rad u doslovnom smislu pokazuje da tehnologija proizlazi iz prirode, a to je ono što današnji čovjek, sve udaljeniji od prirode, zaboravlja. Nadalje, ta takozvana grmljavina koju možemo osjetiti u tom ambijentu prijeteća je i pogibeljna kao što su pogibeljna i sva tehnološka pomagala kojima suvremeni čovjek raspolaže. No, s druge strane, čovjek je onaj stvaran (one of a kind) i stoji čvrsto, nadljudski na zemlji već tisućljećima. Zanimljivo je i to da su ti kvadratni objekti postavljeni baš na mjesto čovjekove glave te simboliziraju snagu njegovih ideja iz kojih sve proizlazi i koje se mijenjaju iz trenutka u trenutak baš poput prirode.

Kristina Leko / David Smithson, Snoring In The USA, Veliko hrkanje, 2010. (isječak iz videa)

Nagrada Radoslav Putar 2010.

Nagrada Radoslav Putar utemeljena je 2002. Prva je i jedina godišnja nagrada za mlade likovne umjetnike u Hrvatskoj. Dodijeljuje se jednom umjetniku godišnje i sastoji se od dvomjesečnog boravka u profesionalnoj instituciji u SAD-u i samostalne izložbe u Galeriji Miroslav Kraljević Zagrebu. Ove ju je godine profesionalni žiri u sastavu Lorenzo Fusi (kustos, International Biennial Liverpool), Ivana Meštrov (kustosica, Slobodne veze, Zagreb), Dalibor Prančević (povjesničar umjetnosti, Filozofski fakultet, Split), Sabina Salamon (kustos, MMSU, Rijeka), Goran Škofić (dobitnik Putara 2009) te Zlatan Vehabović (finalist 2009) jednoglasno dodijelio Davoru Sanvincentiju, videoumjetniku iz Poreča za čiji je rad iznimno važna i auditivna komponenta, odnosno audio-vizualno prožimanje. Sanvincenti je na zid galerije Galženica u Velikoj Gorici projicirao audio-vizualnu instalaciju Udaljena intimnost (2010). U kutu galerije na zatamnjenom zidu izložio je bijelu siluetu u sjedećem položaju. Postavljanjem sjene u kut prostorije postigao je privid njezine trodimenzionalnosti. Bridovi prostora, ono nešto najistančanije što prelazi u druge plohe i prostore, odnosno u opreku od koje je svaka cjelovitost (npr. čovjeka i prostora) sastavljena, odredili su njezino postojanje. Sjena je na pomalo kubistički način rastrzana na nekoliko dijelova – jedna joj je noga plošno skupljena na podu, druga noga i ruka nalaze se na jednoj plohi zida, a trup, glava i druga ruka na drugoj. Time Sanvincenti ukazuje na nepotpunost različitih odnosa i postojanja. Sjena može simbolizirati ezoteričnost identiteta promatrača u prostoriji, ali i identitet nekoga tko se ondje s njim hipotetski može nalaziti. Svi smo mi prisutni, a nismo prisutni, i zapravo nemamo lica, kao ni ta silueta, jer se nedovoljno promatramo. Nadalje, auditivni je dio instalacije konglomerat kombinacije zvukova – unutarnjih zvukova na koje obično ne obraćamo pozornost (poput lupanja srca) i frekvencija iz vanjskoga svijeta. I sam zvuk balansira na međi unutrašnjeg i vanjskog svijeta, sasvim usklađen s vizualnim dijelom, i zapravo nam ukazuje na ono što se metaforički rečeno događa izvan zgrade, u njezinim izbočenim kutovima. Jer i to je ono što se u ovom radu događa – unutarnje postaje vanjsko i vanjsko unutarnje. Unutarnja je granica tako daleko od vanjske, a istovremeno je srasla s njom. I u tom se skrivenom, iznimno taktilnom prostoru međi događa svemir.

Izložba Davora Sanvincentija i ostalih troje finalista (Tonke Maleković, Livija Rajha i Dragane Sapanjoš) mogla se pogledati u galeriji Galženica do 4. srpnja 2010.

Snoring In The USA, Veliko hrkanje, Kristina Leko / David Smithson

Videoinstalacija Snoring in the USA jedna je od onih koje dokazuju kako je eksperimentalno i osobno, bila riječ o dokumentiranju s pomoću slike, kamere ili pisaljke, vrlo često uspješna forma baš stoga što proizlazi iz dubinske potrebe umjetnika te odiše nepreuzetnošću. Na sedam projekcija velikih dimenzija (zauzimale su cijele zidove Umjetničkog paviljona) prikazivani su različiti otisci Sjedinjenih Država koje je par Smithson – Leko snimio iz automobila na svojem jednotjednom proputovanju Amerikom. Kako su sami naveli u katalogu izložbe: “to je vizualni esej o slikama-klišejima koji preuzima elemente filmova ceste. Instalacija pokazuje neke od najvažnijih lokacija iz povijesti filma (Grand Canyon, Monument Valley, Las Vegas itd.), ali i bezimene gradiće, benzinske crpke, drive-in groblja”. Dakle, te su slike svojevrsne kulise vizualnog eseja, no ključni faktori koji ga

Davor Sanvincenti, Udaljena intimnost, 2010.

nadopunjuju auditivni su elementi, primjerice različiti zvukovi koji dopiru iz radioprijemnika te dodatno oslikavaju duhovno i političko stanje u Americi. I možda su baš zbog te stalne izloženosti, zbog tog svijeta Big Brothera, infracrvenom kamerom na još sedam videoprojekcija, umjetnici odlučili snimiti sami sebe dok spavaju, dok hrču u Americi! Pred promatrača oni rasprostiru svoju intimu koje niti sami, zbog toga što spavaju, nisu svjesni. Noćna zvučna kulisa u kontrastu je s onom dnevnom, te je glazba hrkanja koju odmarajući se od dana proizvode ono što oni daruju Americi! Osim toga, kontrast je dakako i vizualan jer ovdje se više ne nalazimo u Americi nego u intimi dvoje ljudi koje oni sami u tom trenutku nisu bili svjesni. Svi smo mi u tom trenutku David Smithson i Kristina Leko; nalazimo se u nekoj novoj priči, zaboravljamo na cestu te se vraćamo samima sebi. Zanimljiva je i činjenica da većina nas sebe nije vidjela kako spava, a to prije postojanja kamere nije uopće bilo moguće. Stoga ovu videoinstalaciju doživljavam i kao svojevrstan homagij kameri, potrebu da se na jednostavan način, s nekoliko videozapisa, kaže mnogo o Americi, ljudima, odnosima, krajolicima… Da se još jednom pokaže što ta neobična naprava može i koliko su drukčije njezine perspektive.