Studija propadanja tijela i duha

Kao što su se mogli uvjeriti svi posjetitelji drugog One Take Film Festivala 2004, na kojem su prikazana četiri filma cijenjenog i darovitog japanskog producenta, montažera, scenarista i redatelja Hirokazua Koreede, taj nekad hvaljeni dokumentarist potpisnik je tematski intrigantnih, nelagodnih i ugođajem sugestivnih djela. Riječ je o intimnim egzistencijalnim ljudskim dramama s maestralno profiliranim protagonistima, filmovima stanja, a ne zbivanja, koji imponiraju polaganim ritmom, promišljenim i minucioznim redateljskim i montažnim postupcima, pedantnom naracijom, do najsitnijih detalja elaboriranim vizualnim postupcima te temeljitim radom s glumcima. Koreedina su djela elegične i pomalo filozofične egzistencijalističke drame, karakterne studije koje vrlo dojmljivim poetskim realizmom te zanimljivim spojem staromodnosti i modernizma autora predstavljaju kao dostojna današnjeg parnjaka redateljskim velikanima poput Andreja Tarkovskog, Michelangela Antonionija i Yasujira Ozua. Koreeda je senzibilan, obrazovan i filmofilski potkovan umjetnik trajno zaokupljen temama suvremenog obično urbanog života, poput odnosa života i smrti, osamljenosti, otuđenosti, besperspektivnosti, egzistencijalne praznine i složenih međuljudskih relacija. Primjerice, u izvrsnoj egzistencijalnoj drami Sablasna svjetlost iz 1995, adaptaciji kratke priče japanskoga književnika Terua Miyamotoa, Koreeda se na naglašeno poetičan, suptilan i elegičan, no nimalo patetičan način, bavi temama povezanosti čovjeka i prirode, smrti, gubitka najdražih te tugom, tjeskobom i očajem koji iz toga slijede, što ga čini bliskim glasovitom tajvanskom filmašu Hou Hsiao-hsienu, kojega često navodi kao uzor.

Temama umiranja, suočavanja s odlaskom s ovog svijeta, svođenja životnih računa te odnosa života i smrti Koreeda se na znatno izravniji, ali ne manje uspio i poetičan, način bavi i u žanrovski srodnu i podjednako dojmljivu ostvarenju Zagrobni život, a pronicavo oko, istančan senzibilitet i zaleđe vrsna dokumentarista razvidni su i u impresivnoj egzistencijalističkoj drami Nitko ne zna, nedavno na DVD-u objavljenu filmu temeljenu na tragičnoj istinitoj priči čije je otkriće davne 1988. potreslo japansku javnost. Djelo za glavnu ulogu u kojem je mladi Yuya Yagira 2004. nagrađen na kanskom festivalu, a koje je Koreeda prema vlastitim riječima pripremao punih petnaest godina, priča je o četvero malodobne djece koji se jedne jeseni sa samohranom majkom Keiko većim dijelom ilegalno useljavaju u iznajmljeni tokijski stan. Keiko je nezrela i posve neodgovorna žena stalno opterećena besparicom i ljubavnim problemima, egoistična osoba koja muškarce mijenja brže od čarapa i kojoj su djeca samo opterećenje i suvišna briga. Štoviše, ta djeca baš kao ni Keiko ne mogu sa sigurnošću reći tko su im očevi, jer sa samoživom majkom u bijegu od njezinih dugova i neplaćenih računa često mijenjaju adrese i od potencijalnih otaca pokušavaju izvući nešto gotovine. Nedostatak novca osnovni je razlog zašto Keiko starijega dvanaestogodišnjeg sina Akiru novim i zasigurno privremenim susjedima predstavlja kao svoje jedino dijete, dok njegova brata Shigerua te mlađe sestrice Kyoko i Yuki u skromno namješten stan useljava potajice, skrivene u putnim torbama. Unatoč svojim godinama Akira je najzreliji i najozbiljniji protagonist filma, bistar i sućutan klinac koji gotovo da skrbi i o nepodnošljivo infantilnoj majci te koji na njezinu objavu da se ponovno zaljubila zabrinutim i tužnim glasom odgovara riječima ne opet. To je situacija koja se očito učestalo ponavlja, jer majka sa svakim novim zaljubljivanjem hladnokrvno i bez imalo grizodušja napušta djecu, odnosno s nešto ih ostavljena novca prepušta samima sebi i ulici, da bi se naknadno vratila zacijelo odbačena od ljubavnika i s novim djetetom na putu. Dugim statičnim kadrovima, smirenom režijom te poetično no ipak realistično i vizualno iznimno promišljeno predočavajući svakodnevicu napuštene djece, uz tek povremenu uporabu izvanprizorne glazbe oslikavajući njihova emotivna stanja i psihološko-karakterne mijene, Koreeda slojevito gradira tjelesno propadanje i duhovnu degradaciju djece koja se suočavaju sa spoznajom da se majka nikad neće vratiti. Dok ih u stanu okružuje sve veća hrpa smeća, zbog nepodmirenih računa bivaju im isključene struja i voda, njihova odjeća postaje sve trošnija, a koža i kosa sve prljavije. Odlučivši većinu priče smjestiti unutar zidova stana koji će za mlađu djevojčicu Yuki postati smrtonosna klopka, autor je ponešto izmijenio stvarni tijek zbivanja te kao vrlo zanimljiv sporedni lik pridodao Akirinu vršnjakinju Saki, klinku koja zanemaruje školu i koja možda dijeli sudbinu sličnu onoj Keikine djece. Time cjelina dobiva humanije i intimističke tonove, koji su dodatno apostrofirani velikim brojem krupnih i blizih planova dječjih lica u kontrapunktu s polutotalima i totalima susjedstva i gradskih ulica. Tragična sudbina osamljene i od društva potpuno izolirane djece gledateljima je približena u najvećoj mogućoj mjeri, pri čemu svako dijete izlaz iz nepodnošljive situacije pokušava pronaći na drukčiji način. Tiha Kyoko to čini zatvaranjem u ormar (simbolički regresijski bijeg u majčinu utrobu), zaigrani Shigeru čestim izlascima na balkon, a Akira bezuspješnim pokušajima zbližavanja sa školskim vršnjacima. Bezuspješnim jer je obilježen vonjem truleži i neimaštine koji ga okružuje i obilježava poput kužnosti. Jasno je da Akira nije sposoban u potpunosti odigrati povjerenu mu ulogu zrele glave obitelji i njezina skrbnika, jer ga i sama muče čežnja za majkom i spoznaja njezine prave naravi. Uz Akirin zategnut odnos sa Saki, s kojom bi u drukčijim okolnostima možda mogao doživjeti prvu ljubav, to će se odraziti i na tragediju u završnici, jer će Yuki spletom nesretnih okolnosti poginuti dobrim dijelom zahvaljujući dječakovu prepuštanju njegovim godinama primjerenoj igri bejzbola i zabavi s prijateljima. Breme skrbi o obitelji prevelik je teret i za mnogo starije i zrelije osobe, pa je sasvim neumjesno Akiru kriviti za sestrinu smrt. Koreeda to i ne čini, on čak odveć ne krivi ni neodgovornu majku, već se svime koristi za nizanje opservacija o ljudskoj naravi i životima pojedinaca uvjetovanim teškim okolnostima kojima nisu dorasli. U interpretiranju takvih likova mali se glumci, redom naturščici kojima je ovo prvo pojavljivanje pred kamerama, snalaze izvrsno, dijelom i stoga što im je Koreeda ostavio veliku slobodu improvizacije i nadopisivanja scenarijem koncipiranih protagonista. To dodatno rezultira životnošću, uvjerljivošću i punoćom filma vrijedna svake preporuke.