Signali srca i društvene konvencije

Novim romanom Ljubav Marina Šur Puhlovski donekle je iznenadila čitatelje: posrijedi je naime proza koja je u izboru i tretmanu temeljnog emocionalnog stanja glavne junakinje, pa i u pogledu formalnog oblikovanja teme, umnogome drukčija od Nesanice (2007). Protagonistice obaju romana nose isto ime, Sofija, i u istoj su životnoj dobi – u času kad se čitatelj susreće s njima bliže su šezdesetoj nego pedesetoj. I u jednom i u drugom romanu riječ je o svojevrsnoj inventuri života, čije bilance sugeriraju već njihovi naslovi: Sofija iz Nesanice zbraja „pretežno prigovore i pritužbe na život“, a Sofija iz Ljubavi žena je koja blista od samopouzdanja i sreće jer se ostvarila u pravoj, sretnoj ljubavi. Iz različitih životnih bilanci proizašle su i različite atmosfere u tim romanima: dok u prethodnome dominira sumorno, depresivno raspoloženje kao posljedica brojnih životnih razočaranja junakinje, dotle u novom prevladavaju radost i optimizam čiji je izvor u ostvarenju potpune ljubavi (dakako, riječ je o ljubavi između žene i muškarca).

Temu potpune, sretne ljubavi – za koju malotko danas neće reći da je literarno iscrpljena i banalizirana – Marina Šur Puhlovski realizira s velikom lakoćom i uvjerljivošću. Priča je zapravo vrlo jednostavna: 43-godišnja Zagrepčanka Sofija susreće se na otoku s godinu dana starijim Josipom, otočaninom koji već dvadesetak godina živi sa ženom i djecom u Beogradu, i oni se zaljubljuju. Roman započinje u „trinaestoj godini Sofijina dolaženja na otok“, a kako su se upoznali uoči samog izbijanja rata, 1991, mogla bi to biti 2003. ili 2004. godina. Iz tog, „sadašnjeg vremena“ romana, pripovjedač se stalno vraća u prošlost, iznoseći retrospektivno pojedinosti o odnosu dvoje protagonista, ali idući i dublje u prošlost, u njihovo djetinjstvo da bi se uvjerljivo motivirali neki detalji njihova karaktera. Poseban je naglasak upravo na vremenu početka toga ljubavnog odnosa, dok je Josip još bio u Beogradu, Sofija u Zagrebu, a rat već pokidao sve veze među zaraćenim zemljama. Gledajući s praktične strane, sve je protiv njihove ljubavi: u srednjim su godinama, oboje su u brakovima, doduše već temeljito rasklimanim (Sofija već u drugom, ima i kćer), ne ide im naruku ni međusobna udaljenost i nemogućnost kontaktiranja. Unatoč svemu, njihova ljubav proći će sve te kušnje i, trajući već trinaest godina, simbolizirat će mogućnost ostvarenja tog osjećaja.

Ali što je u ovom romanu ljubav – potpuna ili prava, sretna ljubav kako kaže glavna junakinja? Na jednom se mjestu opisuje kako je Sofija gledajući na televiziji neki francuski ljubavni film odjednom postala svjesna da nikad, iako je već u drugom braku, nije doživjela pravu ljubav, nego samo one polovične. Film je na nju ostavio snažan dojam: željela je baš takvu ljubav (na jednom drugom mjestu u romanu, pripovjedač precizira i naslov filma: Tijelom i dušom) i znala je da je sposobna za nju. „Dati se čitav, ne na odmjerene doze, žlice i čašice. Ispiti drugog u cijelosti. I od istog također biti ispijen u cijelosti, naprosto u drugome nestati.“ Bilo je to nekoliko godina prije nego što je upoznala Josipa; a kad ga je prvi put vidjela, sjetila se baš tog filma. Tako je, postupkom realizirane metafore, protagonistica najprije osvijestila svoj veliki emocionalni deficit, ali i spremnost da ga jednom nadoknadi, i na koncu dočekala ostvarenje svoje najveće sreće: potpune ljubavi. A za njezin doživljaj, smatra Sofija, potrebno je smoći hrabrosti i prepustiti se vlastitoj osjećajnosti. Zato se u romanu cijelo vrijeme rabi riječ ljubav, a ne veza, koja je, kako kaže autorica u jednom intervjuu, uvijek društvena kategorija. „‘Ljubavnici’ nisu bića, nego funkcije, uloge“, veli autorica u tom razgovoru, „nešto što pripada čovjeku kao dijelu društva, kao građaninu, ne kao osobi. Zato se u mom romanu to dvoje ljudi nikad ne naziva ‘ljubavnicima’, niti ‘preljubnicima’, niti se uopće govori o prevari.“ A ne govori se zato što se pripovjedač, iako formalno u trećem licu, javlja zapravo iznutra, iz rakursa dvoje protagonista, pretežno sa Sofijina gledišta; zato taj lik i jest središte romana, dok se Josip povremeno doima kao nužan, ali pasivan sudionik. Ta sužena perspektiva ima svoju psihološku motivaciju u činjenici da se zaljubljeni usredotočuju samo na sebe i svoju ljubav te gube interes za okolinu. Samo se na taj način može tumačiti znatno reduciran opisani svijet u kojem se kreću glavni junaci, pa kao da i nema zbivanjâ oko njih ili se doimaju nevažnima. O Sofijinoj kćeri npr. zna se samo da postoji, ali o njoj nema nikakvih pojedinosti; njezinu mužu posvećeno je tek nekoliko rečenica i ne kaže ništa o tome zna li on za ženin izvanbračni izlet i, ako da, kako reagira na to; u autobusu kojim putuje na sastanak s Josipom Sofija sluša strašne ratne priče „O poklanim seljacima… O odsijecanju organa… O kopanju očiju… O silovanjima… O jamama u koje su pobacana trupla…“, ali to „do Sofije uopće nije dopiralo kao stvarnost, kao da je od te stvarnosti fizički bila odvojena.“ Međutim, ako im promiču neki s objektivnoga gledišta važni događaji, zaljubljeni će uočavati pojedine bizarne, nevažne ili sasvim neočekivane stvari: „Dok sam pisala ovo pismo – izvještava ga na kraju jednog pisma – ubila sam usput dvije muhe i mačak ih je smjesta došao požderati. Ubila sam ih novinama, pale su na parket. Mačak je čučnuo nad njima, čula sam ga kako hrska. Zvuk je podsjećao na zvuk koji nastaje kad se jede čips. Ne znam otkud mi potreba da Ti ispričam tu gadost? Valjda otud što ja Tebi sve želim ispričati. Ili zato jer sam htjela produžiti pismo, da Ti još jedanput mogu ponoviti koliko Te ljubim…“

Sofijino otkriće sreće kao „ushićenja nad vlastitom slobodom“ – jer se izvanbračnim izletom suprotstavila društvenim konvencijama, pa je bila spremna i na društvenu odmazdu („njezina je sreća obitavala u strahu“) – u romanu je suprotstavljeno majčinu shvaćanju sreće kao nečeg „trajnog i spokojnog“, „društveno ispravnog“. Na onoj višoj semantičkoj razini romana, Sofijin slučaj može se tumačiti kao afirmacija bića (osobnosti) nasuprot građaninu, i ujedno kao polemika s aktualnim tretmanom ljubavi iz onoga dijela književne proze koji se kreće stazama žutih medija.

Roman Ljubav fragmentarnom strukturom karakterističnom za autoricu, nenapadnim intimizmom koji omogućuje epistolarna forma, dojmljivim opisima otočnih interijera, insularnom simbolikom i zagovorom signala srca potvrđuje pripovjedačku zrelost Marine Šur Puhlovski.