Riječ na sprovodu

Bogato ispunjen životni tijek i radni vijek Alfreda Pala tragično je prekinut. U visokoj dobi, ali s nesmanjenim intelektualnim kapacitetom i jakim emocionalnim ulogom, Alfred Pal je do kraja uspijevao

biti među nama kao jedan od najuvjerljivijih svjedoka epohe i kao jedan od ljudi kojega ni goleme nedaće, opasnosti i prijetnje nisu mogle skrenuti s puta kreativnoga djelovanja i nadahnute preobrazbe doživljenoga u stvaralački odgovor. Nije ga slomio ni ustaški teror ni staljinistička represija. Žrtva obaju totalitarizama, morao je razviti plemenitu skepsu, plodnu distancu i mudri relativizam, a njegov neodoljivi smisao za humor vodio ga je prema karikaturi još u partizanskim danima ili u ništa manje teškim uvjetima poratnoga razdoblja.

Samosvojan i inokosan, urođeni je likovni dar uspio najprvo realizirati u opremi knjiga i stvaranja plakata, otvarajući gotovo pionirski poglavlje grafičkoga dizajna u Hrvatskoj. Odlikovao se svježinom ideja i čistoćom, reduktivnošću znakova tako da je njegov profesionalni ulog rezultirao nesvakidašnjim dometima, dostojnima najviših europskih standarda. Radeći najviše za Znanje (nezaboravne kolekcije Hita i Itd-a) i za Nakladni zavod Matice hrvatske (posebno zahtjevne monografije i povije-sti) opremio je više od tisuću svezaka, davši gotovo svakoj naslovnoj stranici nezamjenjivu specifičnost, laku prepoznatljivost, pravu osob-nost, što je u tolikoj produkciji sasvim iznimno. Kad se pak odluči-vao raditi plakate, činio je to gotovo uvijek po intimnoj voka-ciji, po autentičnoj humanističkoj potrebi da potakne i upozori, da podijeli s drugima važna iskustva.

Ista ta potreba dovela ga je do vlastitoga slikarskog izra-za, originalnom tehnikom uspijevao je povezati materički, enformelistički, bitno nemimetički senzibilitet s antropomorfnim oblicima, s figurama izrazito deformiranih oblika, mukom prožetih izduženih udova. Očigledno nije bila riječ o formalnim igrama ili metjerskim iskušavanjima nego o egzistencijalnoj nužnosti govorenja o bolnim iskustvima. Iako su naslovi bili nužno dvosmisleni, jer su otvarali tabu-teme ili granične situacije, Palove slike su – među prvima – likovnim jezikom progovorile ne samo o žetvama ustaških logora nego i o strada-njima na Golom otoku (što je sam, i to dvaput (kao povratnik, dvomotorac) iskusio.

Dva pola Palova likovnog izraza imaju znatnih razlika i gotovo naglašenih suprotnosti. Prvi, dizajnerski, sastojao bi se u težnji za skladom i ljepotom objekta, a drugi, uže slikarski, opsesivno je zaokupljen afektivnom reakcijom, te nimalo ne zazire od grubosti, drastičnosti, evidentiranja nesklada. Ali jedan i drugi zajedno govore o kreativnom integritetu čovjeka koji je djelovao na estetskom području da bi potom, i na tom području, mogao afirmirati etičku komponentu, svoje nemirenje sa svijetom nasilja, svoje odbacivanje zla kao rugobe.

Imao sam sreću povremeno surađivati i tako se družiti s Palom. To su uvijek bili nezaboravni trenuci, a pravo zadovoljstvo bilo je susresti Pala na ulici, čuti njegove riječi, primiti njegov podrugljiv, ali zainteresiran, odnos prema okolini i bližnjima. Bolno je pomisliti kako je upravo ulica postala njegovim stratištem, kako je u teškim mukama skončao dragi čovjek, koji je propatio gotovo sve što se moglo otrpjeti, no stoga se nije ni pretjerano žalio niti gubio u mržnji, nego je sačuvao najljepše osobine ljudske osjetljivosti i mudrosti.

Dužni smo sačuvati Alfreda Pala u najdubljoj uspomeni, ali znademo da nam to neće biti teško, jer nas je svojim primjerom i radnim ulogom zdušno obavezao, svojim prijateljskim odnosom i vedro-melankoličnim duhom kao malotko ispunio.