Riječ dopunjuje sliku

Pišući o grupi Gorgona, koja ga je prijateljski i kreativno u stanovitoj mjeri obilježila, slikar Josip Vaništa lapidarno tvrdi: „1961. Riječ zamjenjuje sliku. Javlja se interes za nešto što je s one strane slikarstva“. Nezavisno od takva radikalnog opredjeljenja, isti je autor zapravo stalno živio i radio na dva plana, djelovao u dvama medijima: likovnom i literarnom, samo što je sa svojim zapisima i knjigama krenuo znatno nakon izložbenih manifestacija. Gledajući iz perspektive cjeline njegova impresivnog opusa, usudit ćemo se zaključiti kako Vaniština riječ dopunjuje sliku, što ne znači da nema i autonomnih vrijednosti lirskog napona, intelektualne askeze i meditativnoga tona.

Slikarevo pak pisanje često je usmjereno upravo na problematiku likovnog izraza, propituje sam status slike i slikarstva. Autentičan gorgonaš, neosporni umjetnik konceptualne orijentacije, Vaništa se otkriva i kada piše o drukčijim pojavama, jer sam izbor fenomena karakterističan je za jetkost i oštrinu nekih prosudbi. Primjerice, više je nego simptomatično da njegovo pisanje evocira prvi susret s izložbom slika, a riječ je o radovima slikara bez ruku. Zatim je tu anegdota o fotografu, kojega u mjestu redovito nazivaju slikarem, tako da je – paradoksalno – slikar Josip Restek, kako bi izbjegao nesporazume oko adrese, prisiljen na vrata svojega stana staviti komad papira s natpisom: „Slikar ne stanuje ovdje“.

Uzeli smo dva primjera s početka knjige koji signaliziraju Vaništino zanimanje za granične slučajeve; štoviše, situacije amblematičnih naziva slikar bez ruku i slikar prisiljen da se odreče vlastita atributa. Možemo pomisliti kako su to neortodoksni modeli mentalističkog ponašanja ili pak humorne (crnohumorne, ako hoćete) varijacije s temom stanja medija, neravnodušno suočavanje s apsurdom postojanja i djelovanja.

Naznačili smo auftakt ili prolog dominantnih motiva knjige naslovljene dvjema sintagmama, od kojih prva upućuje na tradiciju minhenskog školovanja načih slikara i daje kronološki okvir, dok druga aludira na otajnost očiglednoga, na misterij onoga što i nije sakriveno. Doista, slikarstvo nudi određenu evidenciju, ali to ne isključuje višeznačnost – pa i lošu beskonačnost mogućih interpretacija. Pisac Josip Vaništa svojim lapidarnim i suzdržanim izrazom nudi pravi panoptikum prisjećanja i primisli, a nama u duhu preostaje dopuniti kontekst, povremeno i razvodniti odveć gust i koncentriran sadržaj.

Nemoguće je ukazati čime se sve pisac u slikaru zanimao, a knjiga je dobrim dijelom posveta prijateljima i idealnim prethodnicima, učiteljima i uzorima, stranice memoarskoga karaktera (no bez raspričanosti, sasvim eliptično, čak i hermetično) posebno su posvećene Krleži i Juneku, Stančiću i Steineru, gorgonašima i Putaru, a na neobičan način dvojici neposrednih mu predaka i nastavnika kod kojih se Vaništa formirao: Tartaglii i Babiću. Svjestan kontrasnosti njihovih naravi i neusporedivosti primljenih poduka, nakon stranica afektivne odanosti jednomu i drugomu, pisac poantira napomenom kako se Tartaglia i Babić nikad nisu međusobno družili, posjećivali ili znatiželjno pratili.

Ne možemo preskočiti činjenicu da – ma koliko ekskluzivist i maksimalist – Vaništa kao slikar uspijeva prepoznati i mnoge vrijednosti drugih i drukčijih, pa čak i tzv. malih majstora. „Ne znamo zašto nas neke stvari diraju“, kazao bi on sam skeptično i rezignirano, no s mnogo dobrih razloga umije naznačiti uspjele strane ili ostvarene mogućnosti, recimo, Šestića, Crnoborija, Detonija, da ne govorimo Šimunovića ili Kopača – ulomak o zadnjenavedenomu nadahnuto podsmješljivo zaključujući: „Daleki Vinkovci, mila zaostalosti, gdje ste?“. A ulomak o Josipu Račiću zagonetno je zaključen tvrdnjom kako je kao četrnaestogodišnjak osjetio u njegovim slikama „nešto tajanstveno, od čega je mojem duhu bilo suđeno da ostane udaljen zauvijek“.

S druge strane tu su posjeti Parizu i Amsterdamu, susreti s velikanima i antologijskim slikama, zanosi i klonuća mnogih hodočašća na izvore. Kao lajtmotiv obilaženja inozemnih galerija i muzeja ekstrahirat ćemo Vaništino iskreno osjećanje ravnopravnosti dometa klasične i moderne umjetnosti, tako da ne propušta priliku da Soutinea usporedi s Rembrandtom, Morandija i Carŕa s Giottom, Ingresa s Raffaellom. U povodu Tartaglie izvlači iz naftalina Eugčnea Carričrea, pozitivno prihvaća likovnu konverziju Andréa Derainea, premda je taj bio zbog nje ironično okršten Carolusom Duranom.

Sve to ne znači kako Vaništa previđa iznimno avangardne umjetnike poput Yvesa Kleina i Ada Reinhardta, Maljeviča i Morelleta. Uostalom, Vaniština književna inkubacija također je iznimno široka i razvedena, idući od Prousta i Rilkea ili Vrbanića i Šolca (po teretu nasljeđa) sve do Pounda i Becketta, da o Rimbaudu i Mallarméu ne govorimo. I u pisanju i u slikanju dolazi do preklapanja raznih modela, inkubacije raznovrsnim klicama, ali Vaniština crtačka kristalizacija, odnosno lirska minimalistička organizacija, uvijek dolaze do individualizirane sinteze, do sažetosti i jedrine, jezgrovitosti i punine dubokih sugestija.

Nova knjiga zapisa Josipa Vanište zreo je plod kulture i umijeća, sukus višestruko uložena truda i mnogostrano okrenute iznimne osjetljivosti. Uz gustu tekstualnu dionicu popraćena je apartnim izborom reprodukcija, sličica koje osvjetljavaju neke aspekte razmatranih pojava. Također treba pohvaliti uvodnu studiju Marka Grčića, esej koji tumači iznimnost Vaniština položaja i zahtjevnost njegovih formulacija, a pritom otvara i digresiju slikareva djelovanja kao ilustratora, epizodu rada u novinama, mediju široke difuzije. Grčiću je pošlo za rukom ukazati na primijenjene, funkcionalne zadatke, što ih je Vaništa izveo na način koji nipošto ne dovodi u pitanje njegov elitizam i autentičnost izvornog mišljenja i stvaranja.