RAZGOVOR: LEO MODRČIN, ARHITEKT I HRVATSKI IZBORNIK 12. VENECIJANSKOG BIJENALA ARHITEKTURE

Ministarstvo kulture imenovalo je Lea Modrčina za hrvatskog izbornika ovogodišnjeg 12. venecijanskog bijenala arhitekture, koji se otvara potkraj kolovoza. Modrčin je priznati hrvatski arhitekt srednje generacije s adresama arhitektonskih ureda u Rijeci i New Yorku. Docent je Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i autor kazališta 59E59 u New Yorku za koje je nagrađen nagradom Viktor Kovačić za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u 2004. godini.

Gradnja teglenice pred očima javnosti u Kraljevici bit će kulturni događaj ljeta

Glavnu temu izložbe People meet in architecture postavila je japanska arhitektica Kazuyo Sejima. Naša selekcija od četrnaest hrvatskih arhitekata na zadanu temu odgovara projektom Broda, plovećega hrvatskog paviljona koji će se iz brodogradilišta u Kraljevici tegliti do pred glavni ulaz Venecijanskog bijenala u Giardinima.

Leo Modrčin - Naši su se arhitekti već mnogo puta okušali u pristupu radu gdje se s malo novca postižu veće vrijednosti nego što bi se očekivalo u normalnim okolnostima

Nastupit će arhitekti: Saša Begović, Marko Dabrović, Igor Franić, Tanja Grozdanić, Petar Mišković, Silvije Novak, Veljko Oluić, Helena Paver Njirić, Lea Pelivan, Toma Plejić, Goran Rako, Saša Randić, Idis Turato i Tonči Žarnić.

Plutajući paviljon mogao bi se u budućnosti pokazati i kao trajnije rješenje za postav hrvatskih izložbi na najprestižnijoj svjetskoj smotri suvremene arhitekture.

U kojoj su fazi pripreme dva mjeseca prije nastupa, i kakvo je stanje specijalnog objekta, kako ste u jednoj prigodi nazvali plutajući paviljon?

Stanje je specijalno, a još je specijalnije da će za dan-dva početi njegova izvedba u brodogradilištu Kraljevica. To znači da se sve one temeljne promjene koje su bile dogovorene nakon početka projekta i ostvaruju. Projekt, dakle, ulazi u završnu fazu izvedbe uoči tegljenja u Veneciju.

Prokomentirajte svoj koncept nastupa na ovogodišnjem bijenalu.

Koncept paviljona koji će se izvoditi samo je dio cjelokupnoga procesa, koji je širi od pojma sama paviljona. On još nije završen i dokraja definiran, ali cjelokupni proces nastajanja objekta jednako je važan. Kao što znamo, u svakom procesu gradnje stvari se mijenjaju, ali neke osnovne pretpostavke već sada su definirane. Ono o čemu bih ja trenutno s većom sigurnošću mogao govoriti jest to da je sam proces izgradnje jednako važan i vrijedan kao i sam projekt paviljona kao konačnog proizvoda. O tome su se članovi radne grupe složili već u samu početku. Da bi se svi parametri tog radnog zadatka ispitali, projekt se mora izvesti do kraja. Osnovno je polazište bilo predstavljanje Hrvatske u Veneciji na paviljonu taglenici. Cijeli projekt ima i konceptualnu dimenziju, pa je i tegljenje strukture paviljona do Venecije važan dio našeg predstavljanja.

Kako ste došli na ideju paviljona koji plovi? Jeste li odbili izlagački prostor u Arsenalima, ili vam taj prostor u početku nije bio ni ponuđen?

To su sva nezavisna procesa. Prostor je ponuđen, ali tek sad razmišljamo da nam on zapravo ne treba. Odnedavno, naime, znamo da možemo ići s teglenicom i da imamo vez. Dosad to nismo znali, pa nam je ponuđeni prostor bio jedina opcija.

Instantnost tog čina dolaska u Veneciju nesaglediva je. Ona je toliko u skladu s temom izložbe koju je postavila japanska arhitektica Kazuyo Sejima, koja je umjetnička direktorica ovogodišnjeg bijenala, da se sam čin gradnje arhitektonskog prostora doživljava kao mjesto okupljanja ljudi. U svakom slučaju to je velika skupina hrvatskih arhitekata koji u svoj rad uključuju i niz drugih ljudi od kulturne javnosti, izvođača do posjetitelja koji će posjetiti naš paviljon u Veneciji. Tako da je to životni eksperiment, a ne izložba. Jer izložba će sama po sebi biti u objektu koji projektiramo, ali kad bismo samo izložili paviljon kao totalno definiran arhitektonski objekt, ne bi to bila svrha našega napora. Važan je cjelokupni proces. I sve ono što taj proizvod može sugerirati o arhitekturi.

Dakle, riječ je o zajedničkom projektu skupine arhitekata?

Da, to je vrlo rijetka situacija, zanimljiva utoliko što proizlazi iz određene percepcije javnosti o radu arhitekata. Kako je, dakle, moguće da skupina ostvarenih arhitekata-umjetnika sjedne, okupi se i projektira zajednički projekt? Znači, oni odbijaju na neki način očitovati se vlastitim projektima, nego se odlučuju raditi zajedno.

Jedini takav primjer, koliko se sjećam, bio je projekt za izgradnju zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku u kojem je sudjelovao i naš arhitekt Ernest Weissman 1940-ih godina. Riječ je o neuobičajenoj pojavi da se arhitekti okupljaju oko stvarnoga projekta. Oni ne nastupaju unutar formata timova u kojima svakodnevno rade u uredima ili na fakultetima, nego kao četrnaest nezavisnih autora. To je još jedan dodatni element njihova nastupa, kako bi se oslobodili svih stega u kojima djeluju i prepustili se zajedničkom radu.

Zašto ste odabrali tako velik broj umjetnika koji će nas predstavljali, najveći dosad? Iz današnje perspektive čini li vam se da ste izabrali teži put za selektora?

Kad sam krenuo, nisam na taj način kalkulirao, ali dokaz da je tim još na okupu, uza sve dileme, sve uzlete i padove, svjedoči o tome da je sama ideja paviljona prerasla u proizvod, projekt grupe ljudi važniji od njih samih i oni ga žele izvući do kraja. Na neki način time je i moja uloga lakša. Za njih uzmicanja nema, projekt postoji i mora se realizirati.

Kako su u početku arhitekti reagirali na vašu ideju o brodu i plovidbi do Venecije? Iščitava se iz dosadašnjih komentara da je plutajući paviljon i hrvatsko brodogradilište koje će ga ostvariti ideja selektora, a ne odabranih arhitekata.

Ne bih volio da se moja uloga posebno naglašava, zbog toga što je to očigledna ideja i ne tako genijalna. Ona je dobra jer je totalno intuitivna za nekoga tko iz Hrvatske mora otići u Veneciju.

Ipak, prethodni selektori nisu sebi davali u zadatak da osmišljavaju autorski rad.

Možda zvuči drsko, kao da sam si dao preveliku slobodu sugerirajući neku ideju. Naime, bilo je i prije situacija u kojima su arhitekti nakon što su bili pozvani sami zauzeli prostor stvaranja koncepta i definirali svoj snažan nastup.

Jesu li se svi pozvani autori odazvali?

U odnosu na početak nema jedino Hrvoja Njirića, svi su se pozvani odazvali, ali, kao što sam već rekao, kao autori jednoga zajedničkog projekta.

S kojim ste se poteškoćama u realizaciji susretali dosad?

Najveći je problem to što u jako kondenziranu vremenu i prostoru treba realizirati projekt koji bi vjerojatno u svim normalnim okolnostima zahtijevao dvostruko vrijeme, angažman i sredstva. Ali to je način već mnogo puta testiran u Hrvatskoj i on se pokazuje kao hrvatska specifičnost. Dakle, nemogućnost da se prihvati negativan ishod unatoč svim poteškoćama. Usprkos svim uvriježenim mišljenjima o tobožnjoj negativnosti koja vlada našom kulturom, ja sam se osvjedočio u ovom radu da ne kao odgovor ne postoji, on jednostavno nije prihvatljiv.

Zašto spominjem teškoće? Zato što smo nedavno imali temu hrvatskog paviljona za EXPO-u u Šangaju. Tamo smo nastupili u iznajmljenom paviljonu, a nakon tri mjeseca idemo na drugi međunarodni nastup i sve se čini moguće. O čemu to ovisi?

Ovisi o tome da se neke nepredviđene okolnosti čitaju na neki drugi način. Koliko mi je poznato, u Šangaju se pokazalo da se taj napor, za koji smo se na neki skromni način ispričavali, pokazao i oblikovno i sadržajno kao jako dobar nastup. Naši su se arhitekti već mnogo puta okušali u pristupu radu gdje se s malo novca postižu veće vrijednosti nego što bi se očekivalo u normalnim okolnostima.

Tko vodi logistiku našeg nastupa i priprema za Bijenale?

Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Što planirate od promotivnih aktivnosti u sklopu našeg nastupa?

Važno nam je da se cijeli taj proces rada dokumentira, arhivira i da posluži kao neki test sadašnjega trenutka. Uz već uobičajene nastupe činjenica da će se ta teglenica graditi pred očima javnosti u Kraljevici već sama po sebi ukazuje na to da će to biti dosta vidljiv kulturni događaj ovog ljeta. Mi ćemo tegljenjem u Veneciju neizbježno pružiti mnoštvo zanimljivih vizuala. Premda nije riječ o klasičnoj izložbi, tiskat će se i neka vrsta kataloga.

Kada započinje izgradnja paviljona?

Krećemo ovoga tjedna, isplovljavamo oko 20. kolovoza.

Što će na teglenici biti izloženo?

Možda zvuči bahato, ali nije li sama teglenica dovoljna?

Planirano je da paviljon ostane u vlasništvu Hrvatske. Je li već unaprijed dogovoreno tko će preuzeti brigu za taj objekt, a imajući u vidu loša iskustva s radom Ivane Franke, Petra Miškovića i Studija UP, izloženim na Bijenalu 2006, koji je bio neprikladno čuvan i oštećen?

Ne, nismo to još dogovorili, ali normalno je da se razmišlja o tome. Struktura na samoj teglenici i nije tako dragocjena. Njezin je cilj doslovno sa što manje sredstava zauzeti što veći volumen. Ona nije zgrada ni kuća. Mi to radimo s uvjerenjem da je ona početak nečega što će u budućnosti služiti, ali možda je još prerano govoriti o tome. Dakle, dok se ne vidi konačni rezultat i dok se ne ocijeni njegova prava vrijednost, možda je preuranjeno o tome razgovarati. Ali mogu reći da želimo postići što veći efekt sa što manje sredstava.