Prostora ima, ali nema love!

piše Igor Ružić

Koja su mjesta, i koja su mjerila prosudbe, na kojima ostaci margina hrvatskoga glumišta ostaju drukčiji? Jesu li to festivali s kojima neovisna scena, iako itekako ovisna, ponekad ulazi u koprodukcije, u trenucima kad reprezentativnim modelima treba malo svježe krvi, ili su to gradska i regionalna kazališta, koja u slične kombinacije ulaze iz sličnih razloga? Strukturno nema pomaka, drukčije kazalište u institucijama gotovo da i ne stanuje, i to je konstanta koja prati domaći teatar kako god ga se pokušalo sagledavati. Može jedne godine festival kao što su Riječke ljetne noći otvoriti vrata Oliveru Frljiću u nadi da će se ponoviti skandal kao što su to bile splitske Bakhe, ili ponuditi partnerstvo BAD co. u realizaciji projekta koji je ionako već bio zamalo pa gotov, ali nijedna od tih predstava nije integralni dio ponude kulture koja s njima ionako ne zna što bi, nakon ponosnog uvrštenja u programski letak koji će vjetar odnijeti i prije nego što festival završi, a naslovnice novina se ipak ne napune. Jer mesni se haljetak ucrvao, a ni (bivši) premijer se ne osjeća najbolje.

Generacija 91–95, nakon Wienerfestwochen dobila i Dujšina

Pored spomenutih Noći, jednako važnih za Zagreb koliko i za Rijeku, u ostatku sezone nije bilo lako uočiti pomake. Točnije, pomaci su programirani i jasni, unaprijed zadani toliko da se već unaprijed može kalkulirati s njihovom kvalitetom i dosegom, kritičkom i gledateljskom recepcijom, festivalskim pozivima i nagradama. Drugim riječima, institucija koja želi takvu vrstu reputacije, kao osvježenje ili dodatak redovnom repertoaru, popustit će i otvoriti vrata, redovito neka malo manja, i otrpjeti sve što treba otrpjeti kako bi se to i dogodilo. Naravno, prije svih, to je Zagrebačko kazalište mladih, prirodni izbor svakoga tko je prerastao Teatar &TD, a još nije dovoljno star, velik i težak za Dramsko kazalište Gavella. Slika utoliko i nije bitno drukčija od nekoliko posljednjih sezona zagrebačkog kazališnog kruga, ali i hrvatskog – s obzirom da se od ostatka, s povremenom iznimkom Rijeke, ništa (više) uglavnom i ne očekuje, iz kadrovskih, svjetonazornih i drugih razloga.

Baraku nećemo dočekati

S druge strane, od sezone 2009/10. situacija je mogla i trebala biti i malo drukčija, s obzirom na niz infrastrukturnih pomaka, na bolje i na gore. U pozitivu tako treba upisati čak nekoliko novih prostora, jer pored Centra za nezavisnu kulturu i mlade, što je ponovno ona ista tvornica Jedinstvo na savskom nasipu, od jeseni u Zagrebu donekle funkcioniraju i Plesni centar i dvorana Gorgona u sklopu Muzeja suvremene umjetnosti. Tako čak i više nije problem prostor, jer opremljenih i slobodnih kvadrata odjednom ima, nego sredstva, kojih navodno za programski, izvaninstitucionalni segment od početka 2010. – nema. Opravdanje pronađeno u krizi i recesiji neće umiriti duhove, i nije, pa se kao najveći performans u kroniku tog umjetničkog žanra upisuje prosvjed plesača i plesnih udruga u gradskom Uredu za obrazovanje, kulturu i sport. U veljači je, naime, već postalo jasno kako se zbog smanjenja sredstava koja se iz gradskog kulturnog proračuna izdvajaju za nezavisnu kulturu i njezine projekte, na kraju ove godine više gotovo i neće imati što rezimirati. Jer scene više neće biti, osim one koja se uspije skrasiti pod krovom neke institucije u obliku koprodukcije, u nekoj od inačica vazalskog ili parazitskog odnosa prema njoj, njezinom repertoaru i očekivanjima, publici i vlasnicima/osnivačima.

Od Zagrebačkoga plesnog centra možda i ne treba odveć očekivati u smislu ne alternativnog, jer ta se odrednica potrošila ukoliko je ikada nešto i značila, nego istraživačkoga kazališta. No od Gorgone, koja je trenutno tek napokon realizirana pozornica Eurokaza, može se i treba očekivati i više nego što sam festival sa svojom cjelogodišnjom produkcijom i ambicijom može dati, čak i ako u zbroj može upisati i autore kao što su Branko Brezovec, Saša Božić i Barbara Matijević. Upravo zato da se ne ponovi slučaj Histrionskog doma, pozornice koja u obzoru širem od histrionskoga jednostavno ne postoji. Baraku, s treće ili četvrte strane ove priče, ionako Zagreb, njegovi kazalištarci i publika, neće dočekati, kako sada stvari stoje.

Kontraproduktivne strategije brendiranja

U dosadašnjem dosegu kraj sezone tako jedino može dostojno proslaviti ZKM, koji je otvorenijim vratima uspio pod skute i ponuđene produkcijske uvjete privesti i Bacače sjenki, i Boruta Šeparovića i Ivanu Sajko, dok s druge, repertornije strane, na popisu već ima i tandeme Rajković-Jelčić i Kovačić-Tomić, kao i Olivera Frljića. Pritom bi se trebao odlučiti je li riječ zaista o pripuštanju različitih poetika, oživljavanju kuće na način koji odudara od uobičajenog, pa čak i tradicionalnog poimanja kazališta zajedno s njegovom svrhom i funkcijom, ili je pak riječ o sirovu okrupnjavanju kapitala, s obzirom da spomenuta imena imaju određeni potencijal. On nije mjerljiv tek kvalitetom ili kritičarskom recepcijom, nego, što je mnogo važnije za kuću i sustav u kojem funkcionira, festivalskim pozivima i, posljedično, nagradama. To pak čini reputaciju i brend, pogotovo ukoliko je kvalitetno praćeno i piarovskim silovanjem medija i, na koncu, ukoliko medije još zanima kazalište, javnosti.

Ponekad se takve strategije pokazuju i kontraproduktivnima, kao u slučaju Garaže i njezine zaista pretjerano iskomunicirane premijere u New Yorku, jer tek kad domaća publika i kritika zaista vidi predstavu, balon se jednostavno ispuše i ostane ono što jest u osnovi takva pokušaja – jeftini senzacionalizam pokriven tankim slojem novokazališne prašine. Ozbiljniji pokušaji punjenja uobičajenoga kazališnog niza, poput Generacije 91–95. u režiji Boruta Šeparovića, Rose is a rose... Ivane Sajko ili Eksplicitnih sadržaja Bacača sjenki, na takvu recepciju nisu naišli, točnije nisu sve dok prvoj nije došao prestižni poziv s festivala Wienerfestwochen. Druga, pak, tek počinje svoj festivalski život, koji bi, po logici stvari, mogao završiti i na Muzičkom biennalu, dok treća teško da će seliti iz prostora koji razigrava od podruma do krova. U takvu okruženju čak se i Frljićevo Buđenje proljeća treba gledati kao repretoarniji korak, ali samo zato što je sam redatelj formu podredio sadržaju i s istraživačkoga prešao na kazalište konkretne akcije i agitacije. Riječ je ponovno o svojevrsnom iskoraku, iza kojega stoji uvjerenje da poetikom prikrivene ili skrivene političke poruke u današnjem svijetu medijske i kazališne garaže ionako nemaju nikakve šanse, niti više ima očiju, ušiju i mozga dovoljno da ih prime, pa ih treba što jasnije i glasnije izgovoriti. Nažalost, eksperiment je pokazao da čak ni takva, posve otvorena strategija ne daje željeni rezultat, jer očekivane su zapjenjene reakcije izostale, a ostala je samo kvalitetna obrada Wedekinda, snažna predstava koju treba preporučiti kao lektiru, ali koja svojeg neprijatelja nije ni okrznula.

Igrališta za i ne više tako malu djecu

Na sličan način na kraju nije odjeknula ni suradnja Montažstroja i Plesnog centra Tala na plesno-dokumentarnom projektu Srce moje kuca za nju, koji je, nakon višemjesečnih peripetija, ipak odigran na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta. Bitna pitanja, poput reprezentativnosti nogometne reprezentacije i nereprezentativnosti ženskoga tehnološkog viška, naišla su na plodno tlo samorazumljivosti publike koja je u dva termina reprezentativne kuće hrvatskog glumišta vidjela ono što se tamo inače ne može vidjeti, ali izvan toga teško da je odradila ikakvu društvenu funkciju. Ne, naravno, samo svojom krivnjom. Umjesto sudbina koje su svakodnevne, ali ne pronalaze put do medijske reprezentacije, nakon Srca... ostaje tek poruka da „Kazalište laže!“, što je onima koji su je doživjeli ionako već poprilično jasno.

Oaza je istraživačkoga kazališta, sad se već može reći i dugogodišnja, Teatar &TD, koji je, čini se, u potpunosti odustao od bilo kakve reprezentativnosti i medijskog odjeka. Zadovoljan pozicijom igrališta za i ne više tako malu djecu, gdje svi imaju ne jednu nego čak tri šanse s pravom na pogrešku, on svoj repertoar puni dinamikom obrnuto razmjernom produkcijskoj i postprodukcijskoj potpori koju projektima i njihovim autorima može ponuditi. Takav način rada ima smisla samo ako proizvodi nova imena, jer Mirana Kurspahića, Ivana Plazibata i Darija Harjačeka publika je mogla upoznati i prije Žrtava zemljopisa 2, Zadatka, Elektre ili In camera. Stoga jedino čime se &TD može pohvaliti u ovoj sezoni ostaje Disleksija, autorski rad mlade dramaturginje Irene Čurik, vesela igra prepoznavanja identiteta shizofreno raspisana na četiri nekonvencionalna karaktera.

Sličan autorski potpis nosi i Reces i ja, također „autorski projekt mlade dramaturginje“ Olje Lozica, koji je upravo toliko konvencionalniji koliko Teatar Exit više nije ono što je bio, ali danas kad to više nije ni &TD. Ima li naznaka pomaka, trebalo bi bolje pogledati ono što dolazi. Ovogodišnja KRADU, Kazališna revija Akademije dramske umjetnosti, potvrdila je barem dva imena od kojih se nešto može očekivati, i koja nisu baš potpuno nepoznata. To su dramaturginja Vedrana Klepica i redateljica Helena Petković. Što, treba se nadati, ne znači da je knjiga (s)pala na dva slova.