Poezija života vječnoga

piše MILOVAN TATARIN

Premda se to ne događa često, znaju se pojaviti knjige na koje smo ponosni kao da smo ih sami napisali. Upravo je takva knjiga Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo: pjesme, plačevi i prikazanja na starohrvatskom jeziku Amira Kapetanovića, Dragice Malić i Kristine Štrkalj Despot, objavljena u nakladi Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Uistinu impozantno izdanje, u doslovnu i metaforičnu smislu: na gotovo devetstotinjak stranica tiskana su pedeset tri stihovana sastavka u sto jedanaest varijanata, sačuvanih u četrdeset dva izvora, nastala od polovice 14. do polovice 16. stoljeća. U perspektivi suvremenih teorijskometodoloških istraživanja neki od uvrštenih tekstova nedvojbeno bi bili vrstovno određeni drukčije, no priređivači su imali posla s – kako je lijepo rekao Eduard Hercigonja – vremenski difuznim materijalom, koji je nastajao tijekom više stoljeća, u doba kad se nije obziralo na rodovsku normu, kad su granice među žanrovima bile propusne, kad je književnost bila vezana uz „sjedište u životu“, pa ritmiziranje proze te miješanje lirskog, epskog i dramskog nije bilo neobično i činilo je sastavni dio onodobne poetike. Stoga se u naslovu ne nalazi ni jedan od dvaju češćih genoloških pojmova – lirika i poezija – nego semantički rastresitije pjesništvo, budući da najbolje pokriva kadšto vrstovno heterogen karakter tekstova.

Realni tekstovi

Možda to nije uobičajeno, no krenut ću od kraja knjige, od fotografije priređivača. Nije nevažno primijetiti da je riječ o zajedničkoj fotografiji napravljenoj – ako sam dobro razabrao – u knjižnici šibenskoga franjevačkog samostana sv. Frane. Riječ je o simboličnom radnom mjestu svakog filologa i tekstologa, koje budi dvostruke osjećaje: s jedne strane, svatko tko je barem jedanput posjetio kakvu sličnu knjižnicu poznaje osjećaj zadivljenosti što ga potiče mistika takvih prostora; s druge pak strane, takvo mjesto izaziva i ponešto melankolije: na početku 21. stoljeća baština na koju smo ponosni još uvijek nije dostupna onako kako bismo htjeli, zbog nje se mora putovati, gdjekad nešto i istrpjeti, u svakom slučaju, svatko tko traga za rukopisima, osim radišnošću, mora biti oboružan i s mnogo ljubavi. Upravo to je, među ostalim, moglo stvoriti knjigu kakva je Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo, i upravo to vidim na fotografiji – troje nasmijanih ljudi koji vole ono što rade. Nije, nadalje, nebitno uočiti da priređivači pripadaju različitim naraštajima, reklo bi se da ih teško štogod može povezati, pa ipak jest. Dragica Malić, Kristina Štrkalj Despot i Amir Kapetanović udružili su znanje i energiju te se odvažili na projekt kakav hrvatska književna historiografija ne poznaje. Stoga držim da fotografija odašilje važnu poruku, koju ne smijemo zanemariti: lijepe su i zamamne priče o individualizmu, no korisni se rezultati postižu plemenitim zajedništvom, pri čemu je manje važno tko je kada rođen, važniji je opći cilj.

Srednjovjekovni pisar

A taj je cilj bio ambiciozan – na jednome mjestu objediniti sve, ili barem sve što u ovom trenutku poznajemo od nekoć zacijelo bogatijega korpusa srednjovjekovnog pjesništva. Koje su pretpostavke takva posla? Ima ih tri, a na prvom je mjestu poznavanje književnopovijesnog materijala. Nije naime bilo dovoljno posegnuti za postojećim izdanjima, trebalo je iznova zagledati u glagoljične, latinične i ćirilične rukopise i knjige, registrirati korpus, ustanoviti u kojima su sve vrelima isti sastavci zapisani te prirediti njihova kritička izdanja. To i jest posebnost koncepcije Hrvatskoga srednjovjekovnog pjesništva: donijeti sve verzije kojega sastavka, i to upravo onako kako su zapisane, a ne na temelju različitih verzija rekonstruirati idealni predložak. Zato Kapetanović u uvodnoj studiji naglašava da su tekstovi priređeni realno, dakle sa svim lakunama, dvojbenim mjestima i nejasnoćama. Takav pristup omogućuje pratiti frekventnost i dugovječnost pojedinih tema i sastavaka, izmjene koje su pretrpjeli prepisivanjem, odrediti područja kojima su kolali, da ne spominjem koliko su usporedne varijante bitne za proučavanje povijesti hrvatskog jezika. Da bi se napravila takva knjiga htjelo se strpljenja koje nadilazi ono što ga ulažemo u radove potrebne za strukovna napredovanja i izbore. Ako, primjerice, znamo da je Nacionalno vijeće za znanost u Pravilniku za izbor u znanstvena zvanja, među ostalim, propisalo da su kritička izdanja češće pregledni i stručni, a ne izvorni znanstveni radovi (premda mogu biti i to), pa ako znamo da su dvoje prireditelja mladi ljudi koji svladavaju izborne stepenice, trud oko posla koji im se, na žalost, na veliku žalost, u nekom trenutku neće prikladno bodovati, rječito govori o kakvu je tu erosu riječ.

Prireditelji knjige zamjerno su književnopovijesno obaviješteni, o čemu svjedoči Kapetanovićeva studija Najstarije hrvatsko pjesništvo te pristupni tekstovi koji prethode svakom sastavku. Kapetanović je autor koncepcije pa je logično da je njegova zadaća bila napisati sintetski rad o korpusu uopće, a zatim i o specifičnim problemima koji su pratili rad na njemu. Već u prvoj rečenici, u kojoj se pita o „svakidašnjici ondašnjeg čovjeka“, potvrđuje stajalište o književnom tekstu kao gradivu s pomoću kojega se može donekle oživiti svijet prošlosti, umnogome drukčiji, iako u dobroj mjeri i sličan našemu. Ono što je za medievalnu književnost karakteristično jest njezina vezanost za oralnu kulturu, za praktično-duhovne čovjekove potrebe, njezina nabožno-didaktična zadaća, premda se odavna zaključilo da funkcionalnost pisane riječi nije zatrla potrebu da se pouka ukrasi, s tim što su lingvostilska sredstva, uopće estetiziranje predmetnotematskog svijeta, umnogome prilagođeni recipijentovim sposobnostima.

Jacques Le Goff u knjizi Intelektualci u srednjem vijeku kaže da je u rečeno doba grad bio samo ono mjesto koje je imalo samostan – bili su oni rasadišta kulture, duhovnici kao obrazovana čeljad bili su skriptori, komentatori, kompilatori i autori, pa je razumljivo zbog čega su teme sastavaka vezane uz teološki nauk. Vidi se to i iz Kapetanovićeve tipologije: sastavke je podijelio u četiri skupine (religiozne pjesme, svjetovne pjesme, plačevi i prikazanja), a najopsežniju skupinu religioznih sastavaka razvrstao je prema tematskom kriteriju (božićne, pasionske i uskrsne, tijelovske, eshatološke, svetačke pjesme, pjesme Isusu i Bogorodici, blagoslov puka). Opisujući svaku skupinu, izdvajajući pojedine primjere, povezujući dosadašnje spoznaje s novim zapažanjima, Kapetanović sistematizira najvažnija znanja o jednom aspektu srednjeg vijeka, da bi u nastavku studije iscrpno analizirao jezične osobine tekstova (riječ je o čakavskom korpusu), potom ukratko opisao vrela (navodeći mjesto gdje se čuvaju i signaturu), a na kraju obrazložio tekstološka načela, uz napomenu da se u osnovi kritičkog izdanja ne nalazi fonetska transkripcija nego se „u transkripciji svaki grafem iz originalnog zapisa teksta interpretira suvremenom latinicom s obzirom na to koji je fonem srednjovjekovni pisac htio u svojem pismu i slovopisu zapisati“.

Baština kao zanimljivo štivo

Svakom sastavku prethodi svojevrsni sažetak: pisani u maniri najboljih enciklopedijskih natuknica, sa svim relevantnim bibliografskim, književnopovijesnim i jezičnim podacima, ti su tekstovi stručni, ali ih lako razumije i netko tko o spomenutoj problematici malo toga zna. U tome vidim njihovu vrijednost – pisali su ih obrazovani znalci koji baštinu nisu predstavili kao zamorno apartno gradivo, nego kao zanimljivo štivo koje se može čitati i mimo bilo kakva specijalističkog interesa. Oni pak čitatelji kojima je medievalno pjesništvo svakodnevica konačno mogu odahnuti: taj, čini se, nepregledan korpus imaju na jednom mjestu, nema više kopanja po različitim izdanjima, tu je i opsežna literatura, a poneke rubne bilješke – recimo ona pod brojem pedeset tri na stranici XXXIII, koja upućuje na recentnu literaturu o ritualiziranim pokretima, emocijama i gestama u srednjovjekovnim tekstovima – mogu koga nadahnuti na pokušaj drukčijega čitanja. Premda su zacijelo bili svjesni nesvakidašnjega karaktera svojega projekta, priređivači nisu zanemarili dosadašnje spoznaje niti su se prema njima – i eventualnim propustima – odnosili znanstveno oholo. Jer, bez onoga što su obavili Josip Vajs, Ivan Milčetić, Rudolf Strohal, Vjekoslav Štefanić, Nikica Kolumbić, i mnogi drugi, ne bi bilo ni Hrvatskoga srednjovjekovnog pjesništva.

Vrhunci tekstologije

Treća pretpostavka za napraviti takvu knjigu tekstološke su kompetencije. Ta se disciplina u nas ne studira, oni koji se njome bave prepušteni su uglavnom sami sebi, publikacijâ u kojima bi se plodovi rada s neobjavljenim rukopisima sustavno objavljivali gotovo da i nema (žalibože prerano ugašena edicija Hrvatska književna baština, Akademijina Građa za povijest književnosti hrvatske izlazi s velikim stankama), od njega se čak i zazire, jer ako je što – slikovito kazano – naporno, onda je to prenošenje staroga teksta u suvremeni ortografski sustav, probijanje kroz teško čitljive rukopise, uz neprekidni stres uzrokovan nesigurnošću jesu li sekundarna i tercijarna jotacija provedene ili nisu, kako su se nekoć izgovarala strana imena, je li u nekim slučajevima riječ o konvenciji ili o pisarskoj pogreški, umoru i knjiškom duhu Titivilusu, da ne govorim o kojekakvim zaprekama kad uopće hoćete doći do kojega rukopisa. Sve troje priređivača stručnjaci su upravo za tekstološki posao – Dragica Malić kao priređivačica prve hrvatske pjesmarice iz 1380. godine (1972) i Povaljske listine (Povaljska listina kao jezični spomenik, 1988), zatim niza najstarijih hrvatskih latiničnih tekstova (Šibenska molitva, 1973; „Red i zakon“ sestara dominikanki iz 1345. godine, 1973; Žića svetih otaca, 1997; Najstariji hrvatski latinički spomenici, 2004), Amir Kapetanović kao priređivač (zajedno s Nikolom Batušićem) četiriju prikazanjskih tekstova (Pasije, 1998) te cjelokupnog opusa Nikole Nalješkovića (2005) iz Šipanskog rukopisa (17. st.), a Kristina Štrkalj Despot kao priređivačica pojedinačnih djela, ponajprije pasionsko-marijanske tematike („Nova“ pasionska pjesma Ja, Marija, glasom zovu s kraja 15. stoljeća, 2008; Vrbnički marijinski plač s konca 15. stoljeća, 2010). Nedvojbeno su potonji u Dragici Malić imali odličnu, a brižnu učiteljicu, a ona je u njima dobila odlične, a privržene učenike, i to u poslu koji se odvija daleko od pompe i sjaja, no bez kojega hrvatska akademska zajednica ne bi mogla funkcionirati.

Premda se takvo što u prikazima uglavnom ne govori, ipak ću reći da me je knjiga Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo u pravom smislu riječi ganula. Ganula me je činjenica što se troje ljudi različitih naraštaja primilo posla kakav inače obavljaju timovi suradnika, da su se toga posla primili u vremenu u kojem se mitologiziraju neke druge vrijednosti, a ne tihi tekstološki rad, da je odreda riječ o izvanrednim znanstvenicima koji vjeruju da činiti dostupnom hrvatsku književnu baštinu ima duboka smisla. Jesmo li knjigu kakvu su napravili trebali imati i prije, neka ovom prigodom ostane po strani, nema smisla lamentirati. Tek, njome su postavljeni standardi ispod kojih se više neće moći ići. Stoga bih bio sretan kad bi se njihov rad javno istaknuo, kad bi se trud nagradio, kad bi netko ponosno upro prstom u njih, pokazujući da znamo cijeniti one koje resi dragocjena osobina – poštenje, ljudsko i znanstveno.