Paradoksi hrvatskoga baleta

Pobjedom Georgea Stanciua, Yuke Ebihara, Rieke Suzuki i Dmitrija Timofejeva (sve solisti Baleta HNK-a u Zagrebu) na Međunarodnome natjecanju baletnih plesača Mia Čorak Slavenska završila je baletna sezona. Na natjecanju je, u tri dobne kategorije od 18 do 28 godina, nastupilo tridesetak natjecatelja iz Australije, Italije, Makedonije, Srbije, Izraela, Japana, Rumunjske, Rusije, Slovenije i Hrvatske. Bijenalno natjecanje, koje je nakon dva nacionalna izdanja preraslo u međunarodno, sve je potrebnije jer je, pored poslovične malobrojnosti domaćih balerina, a poglavito plesača, onima rijetkima koji uđu u profesionalne vode sve se teže afirmirati. Primjerice, Balet HNK u Zagrebu sve rjeđe prima završene učenice zagrebačke baletne škole. Nema strpljenja ni volje pobrinuti da mladi umjetnik do kraja stasa za to teško zvanje. Već pet godina na vidiku nema novih domaćih solistica, a postojećima se ne pruža prava prilika za napredovanje. Radije se uvoze stranci, od tradicionalnih Rumunja i Rusa do, u posljednje vrijeme, sve više plesača s Dalekog istoka. Paradoks u svemu je činjenica da je ravnateljica Baleta Irena Pasarić do preuzimanja te dužnosti bila cijenjena nastavnica baletne škole.

Prizor iz opere Don Quijote

No da hrvatska baletna umjetnost može biti i izvozno orijentirana, pokazuje primjer Baleta HNK-a u Splitu. Ove sezone nastavio se dugi niz njegovih inozemnih gostovanja. U zadnjih pet sezona ostvario je više od stotinu izvedbi u Italiji, Španjolskoj, Izraelu, Letoniji, Njemačkoj i Sloveniji. U prosincu i siječnju četvrtu je godinu za redom gostovao u Italiji (Mantova, Bergamo, Ferrara, Fermo, Sanremo, Pescara, Milano, Vighizzolo, Porto Torres, Saronno, Faenza, Orvieto, Fabriano, Bologna, Rim, Acore, Sacile, Varese, Milano, Bolzano i Firenca), u organizaciji menadžera Luigija Pignottija, s Orašarom u koreografiji Božice Lisak prema Waclawu Orlikowskom te Don Quijoteom i Labuđim jezerom u koreografiji Valentine Ganibalove. Talijanska turneja pokazuje veliko zanimanje za klasični balet u toj velikoj zemlji koja ima svega nekoliko klasičnih baletnih ansambala pri opernim kućama. Hrvatska ih ima četiri, kao Italija, i zato bi možebitno razmišljanje da ih je previše zamalo bilo contradictio in adjecto. Naprotiv, kada ih imamo, s tako dugom tradicijom, treba ih pomno čuvati i to u njihovu klasičnom opredjeljenju. Paradoks je da u hrvatskim baletnim središtima Splitu i Rijeci, s inače razgranatom mrežom baletnih škola (samostalnih ili u okviru glazbenih škola i pučkih učilišta), ne postoje državne baletne škole.

Riječki balet HNK Ivana pl. Zajca pod vodstvom Staše Zurovca potpuno se profilirao u moderan ansambl. Možda je i to svojevrstan paradoks jer su svi njegovi članovi plesači klasičari. Dvije ovosezonske premijere, Ogledalo duše francuskoga koreografa Patricka Delcroixa te Daphnis i Chloe u koreografiji Staše Zurovca, na tragu su onoga što se u europskome kazalištu podrazumijeva pod pojmom Tanztheater. Ogledalo duše jedna je od najljepših predstava u zadnje vrijeme. Tema djela razložno je transponirana u medij plesa, koreografski je nadahnuta s karakteristikama kilijanske plesne škole i stila.

Baletni ansambl ZGK Komedija nakon prošlosezonskoga Brela nastavlja sa samostalnim plesnim projektima. Ove sezone postavio je Legendu o Orašaru koreografa Pascala Touzeaua u suradnji s Baletnom trupom Croatia i Madrid Balletom. Produkcija je u prosincu gostovala u Baselu.

Balet zagrebačkoga HNK-a podijelio je sezonu između modernog izraza u Varijacijama u f.ado molu portugalskoga koreografa Huga Viere i klasičnog Don Quijotea što ga je prema Patipau postavio Patrick Armand. Na početku sezone obnovljena je Trnoružica u koreografiji Dereka Deanea, predstava pretrpana dosadnom pantomimom. Produkciju Don Quijotea uveličalo je gostovanje prvaka Mađarskog i Nizozemskoga nacionalnog baleta Tamása Nagya u glavnoj ulozi Basilija. Na premijeri je tu ulogu izvrsno tumačio George Stanciu. Tradicionalna nagrada HNK-a Oskar Harmoš za najbolju mušku ulogu u sezoni dodijeljena je Dmitriju Timofejevu za uloge Prinčeva u Orašaru, Labuđem jezeru i Pepeljuzi te Plave ptice u Trnoružici i ulogu Espada u Don Quijoetu. Nije li paradoksalno, uz tolike uloge, isticati Timofejevljevo ostvarenje Espada i stavljati ga ispred Basilija kojega je i sam plesao. Znači li to da je taj, od ove sezone angažirani mladi solist, nedvojbeno lijepe budućnosti, najbolji plesač u HNK-u? Umjetničkim se nagradama ističe izvrsnost i iznimnost nečega, a solidnost nečijega rada, odnos prema radu, marljivost ili neke druge odlike nagrađuju se na druge načine. To nažalost umanjuje dignitet nagrada, kojih je u našim kazalištima ionako previše, pa se, nakon što se iscrpe stvarne vrijednosti, nagrađuje po popisu. Nagradu Ana Roje dobila je Edina Pličanić za ulogu Marguerite u Dami s kamelijama.

S Don Quijoteom živahno je završila sezona. Burnim ovacijama publike ispraćena je zadnja izvedba 17. lipnja s Mirnom Sporiš i Georgeom Stanciuom u glavnim ulogama. Otplesali su ih eksplozivno, do zadnjeg atoma energije. Mirna Sporiš ima iskustva kao Quitri, na temelju te uloge svojedobno je zaslužila status prvakinje Baleta. Sada je na vrhuncu snaga, tehnički precizna i besprijekorna s fulminantnim piruetama i drugim vrteškama te sigurnim balansima. Njezina Quitri nije samo parada plesa već životan, zreo lik zavodljive ženstvenosti i strasti u međusobnim reakcijama s partnerom. A George Stanciu nadmašio je sama sebe! Basilio mu je najbolja uloga dosad. Tehnički virtuozan i temperamentan nastup oplemenio je s mnogo šarma što kod njega nije često slučaj. Predan i marljiv desetogodišnji rad toga umjetnika u Zagrebačkom baletu sada poprima sve čvršće konture pune zrelosti. Osim savršene uigranosti, Sporiš i Stanciu i po konstituciji tijela skladan su plesački par. Iako najbolji u Don Quijoteu, oni su u toj produkciji bili predviđeni kao treća podjela premda je Stanciu uskočio u ulogu Basilija na premijeri zbog manje ozljede gosta. Paradoksalno!