Ovo mi je godina promatranja

piše Igor Ružić

Dora Ruždjak Podolski kazališna je redateljica iz Zagreba s velikim iskustvom u najrazličitijim kazališnim formama i formatima – od opernih režija u nacionalnim kućama, preko dramskih predstava u gradskim kazalištima do predstava za djecu na malim pozornicama ili eksperimenta s Kazališnom udrugom frustriranih redatelja (KUFER) u napuštenim tvorničkim prostorima. Režirala je i manifestacije izvankazališnog tipa, dodjele nagrada i slično. Dobitnica je Nagrade Goran za mlade pjesnike i Nagrade hrvatskog glumišta. Drugu je zaslužila mjuziklom Chicago. Pomoćnicom intendanta Dubrovačkih ljetnih igara za dramski program imenovana je u studenom 2009.

Snimio Željko Tutnjević

Inicijalna ideja Dubrovačkih ljetnih igara, između ostaloga, trebala bi biti i grad teatar, tradicionalno zazivan ili ironiziran u svečanosti otvaranja. Što je danas ostalo od grada teatra, u kojem teatar izvan ljetnih, igrajućih mjesec i pol baš i ne živi, ili barem ne živi najbolje? Koliko danas Dubrovnik ima pravo zvati se gradom teatra ili gradom teatrom?

U posljednje vrijeme to je jako često pitanje, i relevantno je posebno od završetka Domovinskog rata. Činjenica je da se vremena mijenjaju, pa i sama pokušavam naći pravi odgovor. Ali s obzirom kako građani Dubrovnika reagiraju na ovaj festival, mislim da ga se ipak može zvati gradom teatra. Festival je ovom gradu i stanovništvu zaista bitan. Ljudi koji žive ovdje kritičniji su od nas koji samo dolazimo, ali i odlazimo, zato što oni imaju nostalgični odnos prema Gradu. Na Igrama sam od 1995, kad sam bila studentica, pa do današnjih dana, a i ranije sam dolazila kao dijete. Meni kao došljaku čini se da ljudi žive za Igre. Vidi se to i po tome da svaka javna osoba želi da mu dijete ili unuk volontira na Igrama ili radi neki logistički posao za sitni honorar. Postoji i interes mladih ljudi za volontiranje i održavanje Igara. Opsežne su pripreme za festival koji traje četrdeset i pet dana, i to se ne da usporediti ni sa čime u Hrvatskoj. Istina je da bi trebalo na neki način oživiti Igre i tijekom godine, i to bi trebao biti neki vrlo osmišljen koncept koji bi pripremao Grad za ljeto. Trenutno je situacija takva da je cijela država u tranziciji, pa je tako i s Igrama. Trebao bi se pojaviti neki vizionar i udružiti snage da se nešto pokrene u tom smjeru.

Poznate su legende kako avioni nisu slijetali ili su se cijele ulice i četvrti zatvarale za potrebe i za vrijeme pojedinih izvedbi. Je li danas uopće moguć koncept grada pretvorena u pozornicu i istodobno suvremenog, turističkog, kruzerskom te inom publikom opsjednuta i zaposjednuta?

U dosadašnjoj povijesti Igara, dakle u šezdeset godina, čak je sedamdeset lokacija bilo u funkciji festivalskog programa. Bilo bi zanimljivo pogledati tu statistiku Igara. No dubrovački festival u vrijeme Jugoslavije i danas nisu isto. Nekad je on bio na razmeđi Istoka i Zapada, kao sjecište kulturnih strujanja, i po tome je bio poseban, čak i presedan u svjetskim mjerilima. Naravno da se ne možemo uspoređivati s Avignonom, ali po nečemu je Dubrovnik i u prednosti. U Avignonu, konkretno, u mainstream programu živi sedam do deset prostora koji se izmjenjuju u nekom pravilnom ritmu. Naravno, postoji i ulični teatar. No Dubrovnik ima neusporedivo više izvedbenih lokacija od Avignona, a znamo kakav je odnos u kvadratnim kilometrima ta dva grada. Tako da Dubrovnik zaista jest poseban slučaj, i kao takva ga treba tretirati i cijeniti.

Potragu za mirom i novim izvedbenim prostorom i sami ste okončali postavivši San ljetne noći na Lokrumu. Osim otvaranja i zatvaranja, ostatak programa ipak je u sigurnim, od ulice i grada odijeljenim prostorima. Igre više ne žive na ulici nego bježe iza zidina...

To je svakako stvar koju treba problematizirati. Činjenica jest da se ugostiteljstvo toliko proširilo da možemo govoriti ne o gradu teatru nego o gradu kafiću ili gradu restoranu. Pokušavam zamisliti da li bi Dundo Maroje danas mogao biti igran na svojem tradicionalnom prizorištu na Gundulićevoj poljani. Uz mnogo truda čak bi se i moglo napraviti neko muzejsko ili arheološko stanište za teatar, ali pitanje je koliko bi imalo smisla takvo oživljavanje vremena koje zaista više ne postoji. Možda bi to i bilo zanimljivo, ali i takav projekt trebao bi biti praćen nizom sadržaja i drukčijih problematiziranja zbilje koju danas živimo.

Hoće li ovogodišnje dramske premijere popisu dubrovačkih pozornica dodati još koju?

Neće, ali uvest ćemo prostore koji dugo nisu igrali. Hotel Belvedere posljednji je put bio u funkciji 2000. s Četvrtom sestrom, a iznimno je zanimljiva lokacija. Hotel koji nije obnovljen od ratnih stradanja prava je pozornica za Zajecove Spašene, jer to je drama koja govori o tome što ostavljamo u nasljeđe naraštajima koji dolaze. Collegium Ragusinum, gdje će biti izveden Revizor, u novije je vrijeme bio u funkciji 2007. za radioničku predstavu Dum Marinu u pohode Joška Juvančića. Taj je prostor prilično neutralan i mislim da nije iskorišten ili potrošen toliko da bi dosadio publici.

Vaša prva sezona u funkciji pomoćnice intendanta za dramski program DLJI donosi dvije premijere – novi tekst još relativno mlada domaćeg autora Tomislava Zajeca Spašeni i Gogoljeva Revizora, u režijskim interpretacijama Franke Perković i Jerneja Lorencija. Kako obrazlažete svoj izbor, s obzirom na različite generacije autora, a slične redatelja, činjenicu da je Revizor i odveć aktualna, možda i potrošena refleksija sadašnjice...

Franka i Jernej, osim iznimne profesionalnosti i duboka poniranja u srž tekstova kojima se bave, pa i u srž teatra, baš i nemaju dodirnih točaka. To što su oboje redatelji mlađe srednje generacije namjera je izbora ljudi koji su se već dokazali, a Igre im daju prigodu da se do kraja i iskreno izraze o vremenu u kojem živimo.

Oboje su, pored toga, zaista beskompromisni redatelji. Spašeni progovaraju u Hrvatskoj danas i to na vrlo suptilan i poetski način, i ono što se meni sviđa u tom komadu jest da nudi sasvim mali tračak nade za današnjicu koja je, po meni, u moralnom pogledu potpuno uništena. Gogolj počinje tamo gdje Zajec završava, na tim ruševinama, i po meni je Revizor svojevrsno upozorenje i zrcalo onoga što danas jesmo, i onoga što bismo trebali ne biti. Ne mislim da je Revizor potrošen, jer prije nekih šest mjeseci sve ono o čemu Gogolj piše postala je naša svakodnevica. Mislim da o tome treba progovoriti. Zato je jako važno napraviti po mogućnosti beskompromisnu predstavu, koja će možda nekomu biti i šokantna, ali govori o svim zlima 21. stoljeća. A ima ih zaista previše, od medija preko politike pa do interneta. Ta je predstava upravo tako široko zamišljena.

Kad smo već kod mekane promjene generacija, vidi li se svojevrsni simbolički pomak i u činjenici da je dosadašnja praksa bila koprodukcija Igara sa zagrebačkim HNK, dok je ove godine ta suradnja ostvarena sa Zagrebačkim kazalištem mladih?

Koprodukcija sa ZKM-om dogodila se slučajno i suptilno, jer je Lorenci više od pola podjele izabrao iz tog ansambla. Dubrovačke ljetne igre uvijek su imale Festivalski ansambl, i to je jedna od rijetkih institucija koja redatelju nudi blagodat da može odabrati ljude s kojima zaista želi raditi i koje smatra najboljim mogućim izborom za ono što želi raditi. Mislim da je budućnost ovoga festivala svakako u koprodukcijama, bilo bi zaista lijepo kad bi se u to uključile i inozemne kuće ili festivali, pa da možemo izmjenjivati umjetnike i ideje...

Koncept Festivalskog ansambla donekle podrazumijeva i činjenicu da je svaka dramska produkcija Igara i najbolje od hrvatskoga glumišta. Može li on izdržati i opravdati ta očekivanja?

Obje ovogodišnje premijerne podjele zaista su jake, najjače u Hrvatskoj u ovom trenutku. Naravno da ima i dosta imena koja nisu uvrštena, jer oba komada imaju samo jedanaest lica, a u Hrvatskoj ima malo više od dvadeset i dvoje vrsnih glumaca. Dolaze ove godine i neka nova imena, što je dobro za Igre. S obzirom da sam i sama slobodni umjetnik već više od deset godina, i osobno smatram da se stvari moraju neprestano mijenjati i modulirati. Ništa nije sigurno ni vječno, i svaka je promjena dobrodošla, jer samo tako stvari napreduju. Nema nenadomjestivosti, ima samo različitosti.

Ove godine u novitetima nema baštine, iako je jedan od postulata Igara upravo ona, u osuvremenjivanju ili okamenjivanju. Planirate li je ubuduće?

Ove je godine nema, ali sljedećih će godina Igre biti otvorene da mladim ljudima, od glumaca preko redatelja do likovnjaka, pruže mogućnost propitivanja baštine na zanimljivim lokacijama koje možda i nisu a priori kazališne. Imam već nekih ideja i nastojat ću ih i provesti.

Koliko tradicionalnoga, ne samo u dramskom programu, i to ne, naravno, samo u izboru predloška, DLJI treba zadržati? Koliko i što, pak, ne smije?

Trenutno na to ne mogu odgovoriti. Ovo mi je godina promatranja upravo onoga što se događa s tradicionalnim kazalištem, a što sa suvremenim, i načinima kako ih publika prihvaća.

S obzirom na vaš popriličan interes za glazbeno kazalište, i na iskustvo ne samo posljednjih sezona Igara u kojima su hibridi takve vrste odjeknuli, planirate li, zajedno s maestrom Ivanom Repušićem, čvršću suradnju dramskog i glazbenog dijela programa DLJI?

Odgovor na to pitanje razvidan je već iz koncepta ovogodišnje svečanosti otvaranja, koju radimo Ivan i ja. Zagrebačka filharmonija ne izvodi samo Himnu slobodi nego i neke druge brojeve koji dinamiziraju cijeli događaj, i to po strogoj dramaturškoj liniji. Pokušali smo napraviti koheziju svih segmenata, i to je za ovu godinu dovoljno jer nismo imali mnogo vremena za ostale dodirne točke. Ali nastojat ćemo udružiti te dvije struje u sljedećim sezonama.

Hoće li moguće i nužno osuvremenjivanje Igara ići i prema uključenju suvremenoga plesa u program?

Suvremeni ples zaslužuje veliko poglavlje na Igrama. Radi se, i to intenzivno, na tome da već sljedeće godine u programu imamo barem jedno veliko suvremeno plesno ime.

Obvezuje li vas dužnost pomoćnice intendanta da i sami režirate na Igrama? Ili sprečava?

Praksa je u Hrvatskoj, i to će vam reći svi od ravnatelja kazališta do umjetničkih ravnatelja festivala, da su oni na tim mjestima kako bi se izrazili i učvrstili festivalsku ponudu i svojim umjetničkim radom. Moja je situacija slična, ali željela bih pronaći temu koja zaista izvire iz sama Grada, i dok mi tako nešto ne padne na pamet, neću režirati na Igrama.