Okrutnosti djetinjstva

Marinko Koščec, uspješan romanopisac, doktorirao je francuski jezik i književnost, te je zaposlen na Katedri za francusku književnost odsjeka za romanistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Stoga je razumljivo da je, u sklopu beletrističke edicije Karizma koju uređuje u izdavačkoj kući SysPrint, Koščec hrvatsku čitalačku publiku upoznao s brojnim kvalitetnim novijim romanima francuskih autora poput Regisa Jauffreta, Lydie Salvayre, Erica Chevillarda i Oliviera Adama. Novi u tom nizu jest roman Crni rajevi Pierrea Jourdea. U tom se gusto pisanu romanu, višekratno nagrađivani 55-godišnji autor bavi temama sjećanja, djetinjstva i odrastanja, ali i propituje prirodu zla te problematizira okrutnost kao tamniju stranu stasavanja. Pritom on u prostoru djetinjstva prepoznaje poligon za raznovrsne strahove i traume i upozorava da odrastanje može biti mnogo traumatičnije nego što se odrasli obično sjećaju, jer ožiljci na mladim dušama zarastaju jako sporo, često i nikad.

Ugledavši u susjednom odjeljku vlaka lice za koje misli da je njegov razredni kolega iz djetinjstva, Jourdeov pripovjedač – inače pisac – uranja u hodnike prošlosti i započinje retrospekciju svoga djetinjstva, dana provedenih među školskim klupama ispunjenima različitim poniženjima i dječjim okrutnostima. On se djetinjstva sjeća kao vremena bezbrižnosti ili nježnosti, već su podmukle i okrutne izjave, omalovažavanje i poruga ono što točnije određuje njegovu tadašnju zbilju. Škola je naime bila mjesto puno zamki, na kojemu su različite zasjede strpljivo čekale pogrešku; sve je moglo postati predmetom poruge – „odjeća, tijelo, prezime, način govorenja, društveno podrijetlo, sve što je tvorilo identitet svakog pojedinca ostali bi nemilosrdno secirali, s nasilnom analitičnošću, bujnošću imaginacije kakvu smo rijetko unosili u svoj školski rad. Dostajalo je nešto posve malo, neka neprimjerena reakcija ili naprosto neki malo vidljiviji neuspjeh, da se trenutačna poruga preobrazi u progon“. Pripovjedač se prisjeća da su postupali poput lovačkih pasa: slijedeći nagon, nanjušili bi slabosti, te bi se na njih obrušili pretvarajući život žrtve u pakao, sretni pritom da je taj drugi na sebe skrenuo ono što se i na njih moglo obrušiti, a vjerojatno i hoće, uskoro, možda već sutra, ali barem su zasad mirni, dok drugi trpi beskrajnu lavinu poruge i poniženja. Analizirajući dječju okrutnost autor otkriva paradoksalnost njezine naravi, jer iako se ona čini plodom bezosjećajnosti, istina je upravo suprotna – za okrutnošću djeca posežu kako bi prikrila osjećajnost; okrutnost je naime posljedica ogoljenosti i stida zbog tuđeg svjedočenja vlastitoj ranjivosti i postojanju osjećaja, jer osjećajnost sugerira ranjivost, razoružanost, a to se smatra pozivom i otvorenim vratima tuđoj podmuklosti i okrutnosti. Otud i naslov romana, oksimoronska definicija djetinjstva koje se iz perspektive odraslosti čini rajem, oazom bezbrižnosti i ugode, dok realnim sagledavanjem minulosti to vrijeme postaje obavijeno crnilom, prekriveno tamnim oblacia grubosti, nesigurnosti i straha.

Sjećanja na djetinjstvo naratora vode analizi prirode zla raščlambom karaktera najzanimljivijega stanovnika njegove prošlosti, prijatelja Françoisa, introvertirana i podrugljiva, ali inteligentna grubijana. On je, ispostavlja se, bio duboko povezan s bezvremenošću: saznavši da ga je prabaka odgajala kao nadomjestak za preminula sina, François je osjećao da je i sam stariji od vremena, te se posljedično poput autista zakopavao u samoću, živeći svojevrsnu vlastitu vječnost i prezirući ostale ljude koji to nisu kadri, „koji su tek vrijeme koje im je dano, a nisu vlastita vječnost“. Zbog svega toga François odlazi u Angolu, kao ratni plaćenik, ide tamo gdje nema prijateljstva, poštovanja, dobrote, ničega što ga može povezati s društvom u kojemu mu je bilo preteško naći svoje mjesto. Otišao je u rat svjesno boriti se na krivoj strani, „kako bi se osvetio dobru“, jer, kako je smatrao, dobro predstavlja potrebu za ljubavlju, usađuje stid, obzir, oklijevanje, podčinjava čovjeka, čemu se on želio othrvati; svrstavši se na stranu za koju zna da je pogrešna, François je želio prkositi svijetu, biti iznad razboritosti i ljudskih slabosti jer je smatrao da je odveć lagano slijediti ispravnu stvar, znak snage je svjesno biti na pogrešnoj strani. Prkoseći tako zdravu razumu i suprotstavljajući se dobru u sebi i prkoseći vlastitu moralu, on se trudio izgraditi jačega sebe, osobu čija je snaga upravo u djelovanju protiv svojih uvjerenja, a znajući da čini ono čega se većina gnuša, svoju je snagu crpao upravo iz izdržavanja pozicije odbačenika. Posredovanjem takva lika autor radikalizira ironiju spram malograđanskog odgoja, vrhunac nakarade koji prepoznaje u licemjerju škole, utjelovljenu u liku podmukla ravnatelja. Izvor njegove okrutnosti učenici su pak, pod terapeutskim djelovanjem mašte, vidjeli u njegovu jedanaestom prstu kojega navodno ravnatelj skriva u rukavici što ju uvijek nosi na ruci. Svi su ostali prsti, ali i sam ravnatelj, bespogovorno slušali zapovijedi tog atrofiranog članka koji je ravnatelju izrastao pored kažiprsta lijeve ruke, no djeca ipak ostavljaju i mogućnost da je taj prst svoju zlu moć dobivao od nečeg lošeg, što se skrivalo u tamnoj, pljesnivoj dubini zakutaka te prosvjetne ustanove.

Kao i svi autori koji za junaka imaju pisca, intelektualca, Jourde se time koristi kako bi kritički progovorio o mnogim temama i problemima, mahom vezanima uz umjetnost. Kroz usta pripovjedača – pisca autor problematizira taštinu koja vlada svijetom književnosti, ironizira književne večeri te ismijava klišej o neartikuliranosti pisaca pri javnim nastupima, što oni često pretvaraju u (još jedan) dokaz vlastite genijalnosti. Jer, „što je pisac manje sposoban govoriti povezano, to je njegova genijalnost veća, ona zapravo raste proporcionalno piščevu zamuckivanju“. On je pritom i kritičan prema suvremenoj umjetnosti, piše o općoj zaraženosti akademizmom, o umjetnicima koji svi propituju nešto, umjesto da nešto konkretno kažu i okupljaju se na rubu stvari, dok sredina, točnije bit, ostaje prazna, neispunjena i nedokučena, lišena elaboracije, zbog intelektualne lijenosti i nekapacitiranosti. Jourde također piše i o parazitizmu umjetnika koji žive na državnim jaslama poslušno ispunjavajući narudžbe i stvarajući umjetnost unutar omeđenih granica, bez nastojanja za proširivanjem polja staralaštva, bez želje i hrabrosti za konfrontacijom, zadovoljni jedni drugima i puni međusobna uvažavanja.

Crni rajevi sadržajno su i tematski vrlo bogat, višeslojan i višeznačan, ozbiljan, hrabar i zahtjevan roman, od dosad nam nepoznata, elokventna i lucidna autora čija će i ostala djela, nadamo se, ubrzo biti prevedena na hrvatski jezik.