Od ljubavi do fantastike

piše Božidar Alajbegović

U lanjskom božićnom dvobroju Vijenca zaključili smo kako su, recesiji unatoč, domaći izdavači objavili tek neznatno manji ukupan broj knjiga u odnosu na prethodnu godinu. To se, nažalost, ne može reći za prvo polugodište ove godine. Već i kratkom šetnjom prostorima ono malo preživjelih domaćih knjižara lako se uočava kako je u prvih šest mjeseci objavljen osjetno manji broj novih naslova prijevodne beletristike, dok je količina novoobjavljenih domaćih proznih djela na razini prošlogodišnje u istom razdoblju. Tako je primjerice jedan od najvećih domaćih izdavača – V.B.Z. – u prvih šest mjeseci objavio samo jednu knjigu strane proze (roman Paola Coelha Pobjednik ostaje sam), AGM, Novela media, Celeber, Hena com, Durieux – izdavači koji godišnje objave do petnaest knjiga – u prvoj polovici godine nisu objavili nijedan naslov strane beletristike, dok su Vuković&Runjić objavili također samo jednu knjigu (roman Roberta Bolana Divlji detektivi), a Disput i Hrvatsko filološko društvo u svojoj trima Kiklopima za najbolju biblioteku ovjenčanoj ediciji Na tragu klasika zasad tek dvije knjige (romani Dacie Maraini i Mihaila Arcibaševa). Čak su i dva najveća izdavača koja veliku pozornost pridaju stranoj prozi – Algoritam i Profil – osjetno smanjili produkciju takva štiva, pa je Algoritam objavio samo sedam proznih knjiga stranih autora, a Profil tek pet. Ostaje nam nada da će se situacija do kraja godine ipak popraviti.

Inače, činjenica da u vrijeme krize izdavači lakše objavljuju djela domaćih autora razumljiva je jer su troškovi izdavanja domaće proze niži od troškova objavljivanja strane beletristike – plaćanje autorskih prava inozemnom izdavaču nije pametno izbjegavati, što je kod isplate honorara domaćem autoru, nažalost, čest slučaj, a kako su naši izdavači uglavnom usmjereni na izdavanje komercijalne, bestselerske književne konfekcije čija autorska prava poskupljuje činjenica visoke prodaje u matičnoj zemlji, izdavači se u uvjetima financijskih poteškoća u većoj mjeri okreću tiskanju djela domaćih autora. Pritom ne treba zanemariti ni činjenicu da izdavači mogu računati i na kakvu-takvu novčanu potporu Ministarstva kulture koje, što je i razumljivo, izdašnije financira izdavanje domaće književnosti negoli strane beletristike.

Cortŕzar – uvijek in

Što se tiče trendova, oni ostaju nepromijenjeni – izdavači i dalje zanemaruju stranu poeziju, a okosnicu njihovih programa čini romaneskna, i to uglavnom angloamerička književnost, te naslovi ovjenčani inozemnim nagradama i romani predlošci za filmsku ekranizaciju. No uočljivo je kako je u prvoj polovici godine objavljen nešto veći broj knjiga kratkometražne proze stranih autora, u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Tu se izdvajaju dvije knjige kratkih priča latinskoameričkog maga pisane riječi Julija Cortŕzara – Sysprint je u knjizi Progonitelj i druge priče (prev. Dinko Telećan, Milivoj Telećan) objavio izbor ponajboljih Cortŕzarovih pripovjedaka iz njegovih triju knjiga kratke proze, a u izdanju Knjigomata i u odličnom prijevodu Dore Jelačić Bužimski dobili smo autorovu knjigu priča Kraj igre. „Imaginarno nije ono što nas udaljava od realnosti, nego ono što realnost osmišljava i čini bogatijom“, riječi su Julija Cortŕzara koje se mogu uzeti kao pokretački moto njegova pisanja, a potvrdu nalaze u njegovim asocijacijama bogatim, višeslojnim i višeznačnim, sofisticiranim i nepredvidljivim prozama u kojima se na svakoj stranici isprepleću stvarnost i mašta, jeza i komika, kritika i humor. Cortŕzarovi protagonisti istovremeno obitavaju u više stvarnosti, plutaju u limbu između dvije dimenzije, nespremni konformistički se predati svakodnevici koja guši nepravdom, banalnostima, besmislom i ispraznošću, a od čega je ipak, na sreću, moguće pobjeći – u umjetnost. Uz izbor Cortŕzarovih pripovjedaka, SysPrint je objavio i knjigu Dvadeset veličanstvenih pripovjedaka Vladimira Nabokova (prev. Zlatko Crnković, Irena Lukšić, Igor Buljan, Tomislav Kuzmanović, Magdalena Medarić, Nada Šoljan, Radomir Venturin). Nabokovljeve su pripovijetke, za razliku od romana, dosad bile gotovo nepoznate našoj publici, a ova knjiga nas upoznaje s različitim etapama autorova stvaralaštva. Bilo da se radi o emanaciji strastvenosti mladenaštva, dirljivoj retrospekciji djetinjstva, političkoj kritičnosti ili oštroj opreci deficitima ljudskosti, baš kao i kod anegdotalnih skliznuća u onostranost i nadrealnost, metanaracijom garniranih proza eksperimentalnog prosedea ili visoko estetiziranih, rafiniranih, lirski obojenih, nostalgično-poetičnih tekstova – svaka od Nabokovljevih kratkih priča pisana je fascinatnom minucioznošću i virtuoznošću; to su proze iznimne dubine psihološkog uvida i fine karakterizacijske nijansiranosti, iz pera jednog od najvećih literarnih esteta i vrhunskog stilista čije rečenice odišu aurom magije i neponovljivosti.

Proza „na dah“

Od kratkometražne strane proze treba još istaknuti i knjige dvoje njemačkih pisaca, obje u izdanju OceanMore – dok u 21 priči iz zbirke Duge sjene (prev. Milan Mikulić) Marie Luise Kaschnitz sumornu svakodnevicu dojmljivo očuđava omatajući je plaštom poetske začudnosti, u nastojanju da duboke ponore egzistencijalnog besmisla bar na kratko osvijetli tračcima nade, Clemens Meyer u knjizi Noć, svjetla (prev. Latica Bilopavlović) mnogo je manje sklon lirici i sentimentu, dok u svojim hladnim, jezgrovitim pričama vendersovske atmosfere urbanoga otuđenja, s olovkom u ruci prati svoje nemirom i samotnjaštvom izranjavane gradske desperadose, pri njihovim tragalačkim lutanjima za srećom po izraubanom asfaltu suvremenoga civilizacijskoga kaosa.

Kazuo Ishiguro u knjizi Nokturna (izd. Naklada Ljevak, prev. Miloš Đurđević) donosi pet konceptualno zaokruženih pripovijedaka, međusobno povezanih ljubavlju likova prema glazbi. Glavna kvaliteta Ishigurove kratke proze jest suptilna analiza i vrlo nijansirana razrada međuljudskih odnosa, uz vrlo pomnu karakterizaciju likova te uspješnu kombinaciju različitih emocionalnih registara i garnirung svježeg humora. Riječ je o šarmantnim, lako čitljivim tekstovima koji tematiziraju taštinu umjetnika i žrtve koje su spremni podnijeti na putu do uspjeha, no autor piše i o njihovoj nesigurnosti u kakvoću onoga što stvaraju, o precjenjivanju vlastite nadarenosti te o neutaživoj težnji za potvrdom vlastite darovitosti. Pritom apostrofira pogubnost samozavaranja i opasnost slijepa vjerovanja laudatorima upitne vjerodostojnosti te dojmljivo kombinirajući kritičnost i humor neprestano ustrajava na karakterizacijskoj uvjerljivosti, a protiv klišeja se bori ustrajavajući na poštivanju slobode osobnog izbora i prava na sreću.

U nas su nedavno objavljene dvije vrlo srodne knjige u kojima dobro nam poznati autori – jednoga znamo iz svijeta art-rock-glazbe (David Byrne), a drugi nam je poznat posredovanjem već osam na hrvatski prevedenih knjiga (Alain de Botton) – iz različitih pozicija problematiziraju brojne deevolucijske procese modernosti, ali i iznose različite mogućnosti rješenja. Byrne je do svojih razmišljanja koja u knjizi Biciklistički dnevnik (izd. Planetopija, prev. Suzana Keleković) iznosi o arhitekturi, suvremenu kapitalizmu, glazbi, globalizaciji, urbanom planiranju, ekonomiji, itd. došao pedalirajući na biciklu ulicama brojnih svjetskih metropola, a Alain de Botton svoju je knjigu Dnevnik s Heathrowa (izd. Naklada Ljevak, prev. Josip Visković) napisao tijekom sedmodnevnoga neprekidnog boravka u prostorima jedne od najprometnijih svjetskih zračnih luka. Pomno promatrajući zbivanja u zračnoj luci i razgovarajući s ljudima koji rade na Heathrowu, ali i s putnicima i pilotima, De Botton, premda ponekad varira već iznesene teze u prethodnim knjigama, uz analizu brojnih aspekata avioprometa i aerodromskih usluga, donosi i lucidnu analizu brojnih fenomena suvremenoga svakodnevlja – putovanja, rada, globalizacijskih, ekoloških i ekonomskih tema. Posebno zanimljivom pritom se ispostavlja činjenica da se psiholog De Botton pokazuje duhovitijim, maštovijtijim i poetičnijim piscem od tvorca vrlo uspješne i kvalitetne rock-pjesmarice Talking Headsa.

Literarna putovanja kulturnim prostranstvima

Među zanimljivijim romanima objavljenima proteklih šest mjeseci ističe se Ljubav malim slovima (izd. Znanje, prev. Anka Katušić Balen) u kojemu Francesc Miralles tematizira samoću, podrobno problematizirajući različite aspekte života samaca. Uz brojne esejističke dionice u kojima autor na zanimljiv način apostorfira npr. egocentričnost kao posljedicu života u samoći, ali i mogući uzrok takva egzistencijalnog stanja, ili pak epizode posvećene pretjeranoj analitičnosti osamljenika, te njihovoj sklonosti paranoji i ritualima kojima pokušavaju osmisliti egzistenciju i vlastitu životu dati neki oblik i kontinuitet, draž Mirallesova romana jest u vrlo bogatu citatnom, referencijalnom sloju. Posredovanjem brojnih referencija, citata, razgovora i promišljanja o različitim umjetničkim djelima, autor svoj roman čini svojevrsnim literarnim putovanjem nepreglednim kulturnim prostranstvima, priređujući čitatelju susret s klasičnim djelima književnosti, ali i s uglednim predstavnicima likovne, filmske i glazbene umjetnosti, s kojima dijalogizira i polemizira pri iznošenju svojih teza.

U novopokrenutoj ediciji djela znanstvenofantastičnog žanra koju uređuje Milivoj Solar, EPH i Novi liber objavili su zanimljivo romaneskno troknjižje. Romani Kurta Vonneguta Kolijevka za macu (prev. Ivan Zorić), Jamesa Grahama Ballarda Potopljeni svijet (prev. Sandra Mlađanović) i Frederika Pohla / Cyrila M. Kornblutha Svemirski trgovci (prev. Ivan Zorić) smatraju se klasicima ZF-žanra i u njima se autori bave pesimističnim, distopijskim vizijama budućnosti, ocrtavajući nadolazeće vrijeme u kojemu napredak znanosti i tehnike vodi u katastrofu, potrošnja nadvladava proizvodnju pa reklamna industrija preuzima vodeće mjesto u društvu dok čovjek postaje percipiran isključivo kao potrošač, a deevolucijski procesi ne zahvaćaju samo prirodu već i ljudske umove, pa dobivamo društvo lišeno vrijednosti i etičkih normi i svedeno na beskompromisnu borbu za preživljavanje u uvjetima narušene ekološko-biološke ravnoteže. Premda je riječ o mračnim vizijama budućnosti, sva tri autora, kombinirajući postupke trivijalne i visoke književnosti, fabule prepune iznenadnih obrata, dinamične akcije i sukoba obogaćuju i komponentama satire i na ironiji zasnovana, kritički intonirana humora.

Ljubitelje intimističke, emocijama bogate proze Fraktura je podarila novim romanom izraelske književnice Zeruye Shalev, autorice poznate nam po romanu Ljubavni život. Dok se u njemu bavila strastvenom zaljubljenošću mlade djevojke u mnogo starijega muškarca, novi roman Muž i žena (prev. Andrea Weiss Sadeh) osovljen je oko tematizacije raspada dugogodišnje ljubavne i bračne veze. Autorica priču ponovno sagledava iz perspektive ženskoga lika te duboko ponire u psihu povrijeđene i razočarane žene i vrlo detaljno i dojmljivo analizira raspad bračne zajednice, predočavajući brojne faze kroz koje žena pritom prolazi: od neizmjerne tuge i boli koje postupno prerastaju u bijes i srdžbu (a sve neprestano praćeno bjesomučnim seciranjem svojih davnih i svježijih postupaka), sve do spora i vrlo bolna uspostavavljanja nove ravnoteže, prilagodbe novom načinu života te konstruiranja novog identiteta.

Još kvalitetnih prijevodnih naslova

Frédéric Beigbeder, francuski pisac čijih je već osam romana prevedeno na hrvatski, u novome je djelu naslovljenome Francuski roman (izd. OceanMore, prev. Ita Kovač) iznenadio promjenom stila jer je frenetičnu, ironijom i sarkazmom nasaftanu prozu punu razmetanja, egoizma, tulumarenja i afektiranja zamijenio intimističkim, autobiografskim rukopisom u kojemu priziva vlastito djetinjstvo i odrastanje uz razvedene roditelje i starijega brata u opreci s kojim je izgrađivao sebe. Autor pritom ispisuje epitaf jednome vremenu, ali i duhovito ismijava sama davnašnjega sebe, svoj uljuđenim odgojem usađen osjećaj krivnje, svoj razdjeljak na strani, kaputiće sa zlatnim gumbima, snobovsko izražavanje, samodopadnost. Uz ganutljive, snažne reminiscencijske epizode Beigbeder kontemplira o sjećanju, razmišlja o pisanju kao transmisijskom kanalu kojim slike i dojmovi iz prošlosti oživljavaju u sadašnjosti preobražavajući davnašnja iskustva u vječnost te o čitanju kao načinu da se poništi vrijeme, da se uroni u prostor lišen dimenzija i trajanja. Također piše i o ljubavi spram vlastite kćeri, kroz čije oči nanovo otkriva svijet zapažajući mnoge stvari koje su mu ranije promakle, ali i u dobro mu poznatim stvarima i okolnostima, posredovanjem dječjeg uma, otkriva nova značenja i skrivene slojeve smisla.

Na kraju nam još ostaje nabrojati nekoliko kvalitetnih naslova prijevodne proze objavljene u prvoj polovici 2010. kojima se zbog nedostatka prostora nismo mogli podrobnije posvetiti: Trans-Atlantik Witolda Gombrowicza, Ogorčenje Philipa Rotha, Dani ruma Huntera S. Thompsona, Gotovo obične drame Daniila Harmsa, Rođendanska zabava Panosa Karnezisa, Na putu za Babadag Andrzeja Stasiuka, Sve poharano, sve spaljeno Wellsa Towera, Sanjin Mihaila Arcibaševa, Otvoreno cijelu noć Davida Truebe, Crni rajevi Pierrea Jourdea, Na vjetrometini Oliviera Adama.