Od Kamova do Katičića

Hoće li poglavlje u knjizi o povijesti hrvatske kulture ikada nositi naslov ispisan na vrhu ovoga teksta? Kamov i Katičić. Slučajnom igrom brojki, nad kojom nemamo nikakva utjecaja, u novome broju Vijenca na različite načine obilježavamo dvije velike obljetnice: 100. godišnjicu smrti Polića Kamova i 80. rođendan Radoslava Katičića. Između avangardnog književnika i velikoga jezikoslovca smjestilo se eto cijelo stoljeće, a ono zapravo obuhvaća najveći dio dvadesetog vijeka, razdoblja koje je uvelike promijenilo svijet, mišljenje i kulturu kakvu smo poznavali.

Obilježavaju li dvije obljetnice zaista prijelomne točke hrvatske kulture, nemoguće je reći. Granice epoha određuje budućnost i tek bi ona mogla pokazati bi li ovo imaginarno poglavlje povijesti hrvatske kulture zaista moglo biti napisano. Tek, pokušajmo sagledati stoljeće koje se proteže između njih da ukratko obrazložimo zbog čega takva podjela nije sasvim nezamisliva.

Kamov umire 1910, prerano prema uobičajenim ljudskim mjerilima, ali s opusom koji mu osigurava mjesto u povijesti hrvatske književnosti kakvo nema većina pisaca duljega životnog vijeka. Njegovo djelo – „avangardni iskorak“ u hrvatskoj književnosti kako za Vijenac piše Cvjetko Milanja – najava je daljeg razvijanja modernističkih tendencija, a posebno je važno i po oslanjanju na psihoanalitičke spoznaje onoga doba. Upravo u tome ono označava prekretnicu: premda na psihološku analizu možemo naići i u ranijim djelima, kod Kozarca ili Nehajeva, Kamov se potpunije oslanja na onodobne psihijatrijske zasade te ih uvodi u hrvatsku književnost. U nju tako ulazi ideja o rascjepu subjekta, njegovu temeljnu nejedinstvu, koja se poput parole ekstatički deklamira u zadnjem dijelu Isušene kaljuže: Jer ja – nisam ja! U hrvatskoj je kulturi tada prvi put eksplicirana misao da ono što bi trebalo činiti čvrst oslonac pojedinca u njegovu odnošenju prema svijetu zapravo ustrojava Nepoznat Netko i tu je artikuliran osjećaj nesigurnosti koji će u sljedećih stotinu godina samo rasti.

Što akademik Katičić ima s Kamovom osim što ih povezuje slučajna igra brojki: udaljenost od stotinu godina koja ih je dovela na neposrednu blizinu Vijenčevih stranica?

U ovom kontekstu Katičić se, kao znanstvenik par excellence, može postaviti kao antipod Kamovu. Kroatist i slavist svjetskoga glasa koji je hrvatsku kulturu zadužio ne samo eminentno jezikoslovnim djelima već i semiotičko-lingvističkim rekonstrukcijama praslavenskih mitova, po samoj je naravi svojega poziva bio vjeran ideji sustava, temelja znanosti. Premda je skepsa u velike sustave mišljenja bila izražena već nakon Hegelove smrti, dominantna znanstvena teorija 20. stoljeća – strukturalizam (čijih je teorijskih zasada sljedbenik i akademik Katičić) i dalje je pretpostavljala ideju sustava kao cilja znanstvene spoznaje. Kamov da je znanstvenik, ne bi bio strukturalist. Prije bi likovao nad njegovim prevladavanjem. Upravo je kamovljevski duh vladao pariškim ulicama 1968, za vrijeme studentskih nemira, s kojima je koincidirala i teorijska pojava poststrukturalizma. Možda upravo na to misli akademik Katičić kada u velikom razgovoru u ovome broju napominje: „Presudne 1968. Europa je zapravo propala.“

Ako bi tko sad zapazio da smo neprimjereno u isti kontekst doveli književnika i znanstvenika, ipak se usprkos toj kategorijalnoj pogrešci Kamov dobro uklapa u tumačenje razvoja teorijske misli. Možda bi stoga imaginarno poglavlje povijesti hrvatske kulture Od Kamova do Katičića trebalo nositi podnaslov: Kako je književnost postala znanost. Ni sâm Kamov nije odveć držao do njihove razlike kad piše: „Učenjak dade teoriju – apstraktnu neistinu; literata pripovijest – konkretnu laž.“