Novi svijet Malalai Džoje

piše Vedran Obućina

Malalai Džoja jedna je od najpoznatijih afganistanskih žena. Dvadesetosmogodišnja članica afganistanskoga parlamenta znana je po borbi za ljudska prava u svojoj domovini, ali i po uspješnu odbijanju zahtjeva tzv. gospodara rata u svojoj pokrajini Farah. Malalai Džoja preživjela je tri pokušaja atentata, ali je i dalje odlučna u obnovi Afganistana kao civilnoga društva.

Džoja se obraća učenicama škole u pokrajini Farah u Afganistanu

Abasin Nasimi slobodni je novinar i voditelj projekta kabulskog Instituta za rat, mir i izvješćivanje. U zemlji u kojoj su do 2001. postojala samo dva medija zamjetljiv je veliki interes i novinarski polet, a sve se više radi i na obrazovanju te podizanju kvalitete novinarstva.

Ni Džoja ni Nasimi nisu u svom poslu odavna. Do 2001. njihova je zemlja bila pod okrutnim terorom talibana, koji su stasali na temelju mudžahedinskih pokreta sponzoriranih iz vehabitskih organizacija Saudijske Arabije i SAD-a, u doba protusovjetskoga ratovanja u Afganistanu. Talibanski režim temeljio se na radikalnoj interpretaciji islama kakav se djelomično prakticira i u susjednom Pakistanu. No afganistansko-pakistanski talibani većinom su iz reda naroda Paštuna, koji svjetonazor temelje na Paštunvaliju, rigidnom plemenskom kodu koji većina muslimanskoga svijeta smatra ne samo neislamskim nego i protuislamskim. U tom režimu Džoja bi bila kamenovana ukoliko bi se pojavila u javnosti, a Nasimi pogubljen na kabulskom nogometnom stadionu. Srećom, oboje su živi, a Nasimi je, zajedno s Fatimom Gailani, koja vodi Crveni polumjesec u Afganistanu, posjetio Hrvatsku početkom ove godine.

U Afganistanu je očit pomak na bolje. Otvaraju se bolnice i škole, obrazuju i muškarci i žene, slobodno je izražavanje misli te je stvoren neki oblik islamske demokracije. U našim je medijima, pak, Afganistan poznat po vojnim i civilnim žrtvama operacije ISAF. Mirovna misija International Security Assistance Force u Afganistanu dogovorena je Bonskim sporazumom od 5. prosinca 2001. Odobrena je Rezolucijom 1386 Vijeća sigurnosti UN-a. NATO je preuzeo zapovijedanje i koordinaciju ISAF-a 11. kolovoza 2003, kao prve misije izvan svog tradicionalnog euro-atlantskog područja. Riječ je o najvećoj misiji koju je Savez ikad poduzeo. Svaki saveznik pridonosi toj operaciji, a u posljednje vrijeme ljudstvo je sve brojnije: Hrvatska će uskoro imati 320 ljudi. Glavna je ideja NATO-a stvaranje stabilnog Afganistana koji ne služi kao platforma međunarodnom terorističkom djelovanju. Iskustva na terenu, podjednako pozitivna i negativna, pokazala su potrebu poboljšanja kohezije Saveza, poželjno zajedničko zapovjedništvo, vrijednost učinkovita planiranja i javne diplomacije, potrebu objedinjena civilno-vojnog pristupa i strateško razmještanje snaga na dulje vrijeme.

Rat 21. st. u predmodernoj državi

Američka, a potom i vojske drugih saveznika, ušla je u Afganistan prilično nepripremljena, s kulturološkog, političkog i vojnog aspekta. Nedostatak spremnosti europskih naroda da uporabe silu, s druge strane, jest demokratski pomak, ali on ne djeluje u ratu, napose ne u predmodernim društvima poput Afganistana. Na neki je način Afganistan najgora posljedica globalizacije, kao procesa u kojem ekonomija i informacija utječu na svakodnevni život društava, ali bez organskoga razvoja, nego invazivno, što naposljetku može završiti u terorizmu i ekstremizmu. Sukobi u predmodernim društvima zahtijevaju vojnu spremnost koja objedinjuje visokorazvijene tehnološke i vojne sposobnosti, ali i spremnost baratanja noževima i sabljama. U takvu društvu posve je uzaludno pokušavati uvesti zapadni oblik demokracije. Afganistan danas nalikuje Engleskoj u 16. stoljeću. Pa ipak, nikomu danas ne bi palo na pamet da od Henrika VIII. traži da se poštuju ljudska prava i temeljne slobode čovjeka, da uvede u potpunosti reprezentativnu vlast i slično. Demokracija nije revolucija, ona se ostvaruje evolucijom društva. Afganistan pritom nije ni jedinstveno društvo: iako ih sve nazivamo Afganistancima, takva nacija nije se stvorila jer ne postoji zajednički nazivnik koji bi spremno prihvatili svi narodi i sva plemena te zemlje, nekoć tampon-zone između britanske Indije i Carske Rusije. Izvan koncepta teritorija i zajedničke povijesti, ti narodi imaju različite jezike, religiju, obrede, a nije stasala ni funkcionalna država.

Današnji je Afganistan košmar najgorih razmjera. Četvrta najsiromašnija zemlja na svijetu obiluje nužnostima borbe – od tradicionalnih ratnih zavada između plemena, preko realnih vladara udaljenih i zabačenih pokrajina u obliku gospodara rata do deset milijuna mina, iznimno dobro organizirana krijumčarenja droge, naoružavanja plemenske policije i djelovanja privatnih vojski koje sada broje više od sto tisuća ljudi, a koje štite i sama predsjednika Karzaija. Više od deset posto stanovništva izravno ovisi o sadnji maka i proizvodnji opija, ali zasićenje kokainom na svjetskom tržištu primoralo je Afganistance da počnu saditi kanabis i hašiš, koji po kvadratu daju 20 posto veći prinos.

Hrvatska brend

U takvu je Afganistanu cilj uspostavljanja samostalne države, za sada, Sizifov posao. U njemu tek kojih 20 posto problema rješavaju oružane snage, a za ostalo je potrebno „osvojiti srca i umove“ samih Afganistanaca i uložiti goleme napore u obnovi zemlje. Nedjelovanje je opasnije od djelovanja, uzevši i sve rizike u obzir. U globaliziranom svijetu Afganistan nije daleko, nego je blizu nas. Primjerice, jedna od ruta afganistanskog opija i heroina je i tzv. Balkanska ruta, što je ne samo prijetnja sigurnosti nego i javnoga zdravlja naše zemlje. Afganistan nam je blizu i zbog broja naših ljudi u misiji, kao i novog političko-sigurnosnog položaja Hrvatske u svijetu, nakon priključenja NATO-savezu prije nešto više od godinu dana. Hrvatska je, što zbog iskustva u ratu, a što zbog iznimno dobre kulturne i diplomatske pripremljenosti naših vojnika (u čemu sudjeluje i Islamska zajednica) postala brend u toj zemlji. Nažalost, loša informiranost hrvatskih građana očituje se u nedostatku medijskog zanimanja za tu temu, pa mnogi i ne znaju da su hrvatski kontingenti, stacionirani u Mazar-i-Šarifu i Pol-e-Homriju, pomogli i u mnogim donacijama odjeće i materijala lokalnim školama te da je hrvatska vlada izgradila bolnicu u pokrajini Badahšan.

Nova Velika igra u središtu Azije

Ni geopolitika nije išla na ruku Afganistanu. Grub teren planinske zemlje našao se između velikih srednjoazijskih sila. Nekoliko srednjoazijskih vlada podupire NATO-ovu akciju u Afganistanu kao čimbenik regionalne stabilnosti. Očito, dugotrajna pobuna protiv vlasti u Kabulu ima svoje posljedice daleko izvan granica Afganistana, a nigdje tako jako kao u Pakistanu. Novi, sveobuhvatni pristup, koji je međunarodna zajednica pokrenula nakon što se vidjelo da je nemoguće slomiti talibansku gerilu klasičnim vojnim putem, objasnio je poveznicu AfPak kao dvije strane istog zrcala. Pakistan je pred ozbiljnim poteškoćama s vlastitom sigurnošću, a propusna granica u regiji Paštunistan, koja se nalazi i u Afganistanu i u Pakistanu, već dulje vrijeme stvara problem savezničkim snagama. Stoga zdravija sigurnosna klima zahtijeva stabilan Pakistan, a samim time i povećanu akivnost Indije, koja dosad nije pokazivala znatniji utjecaj u svom susjedstvu, unatoč opetovanom američkom pritisku. Ukoliko se političke reforme i unaprijeđeno vladanje pokažu nedostatnim i u obliku pakistanske i indijske suradnje, čitavu regiju mogla bi pogoditi ozbiljna opasnost, i za one koji u njoj žive, i za one koji obitavaju daleko od nje.

Ono što se kronično prešućuje, a što će imati velik utjecaj na razvoj Afganistana, jest Islamska Republika Iran. Teheran ima ozbiljne interese u svom istočnom susjedu: gotovo polovicu Afganistana čini perzofono stanovništvo, a velik broj njih dijeli i šijitsku denominaciju islama. Iranci su s prezirom odbacivali talibansku ideologiju, iako je bilo momenata i bliske suradnje dvaju režima. No iransku je politiku potrebno sagledati i s aspekta unutarnjih razdioba, koje utjelovljuju sve, samo ne jednoličan islamski režim. Mnogobrojne frakcije u Teheranu bore se za prevlast, a sve je očitija razlika između Ahmadinedžada i Vrhovnog Vođe, pravoga lidera Islamske Republike, Alija Hameneija. Odnos prema Kabulu i afganistanskim izbjeglicama zapravo je instrument unutrašnjih iranskih obračuna, a u to ulaze i sporadični kontakti s Velikim Sotonom SAD-om. Presedan se dogodio početkom ovog desetljeća kad su niži iranski i američki službenici održali sastanak oko konstruktivnog iranskog doprinosa stanju u Afganistanu. Taj je pristup ubrzo napušten, s jedne i druge strane, i prilično je nejasno kakvu će politiku igrati Iran. No sigurno je da će ona biti važna.

Na kraju, tu su Rusija i Kina, dvije zemlje koje će zasigurno odrediti sudbinu Azije, ali koje su još jedna drugoj oprečne što ih čini nemoćnima da se odupru suradnji sa zapadnim saveznicima. Kina je već počela široku eksploataciju afganistanskih ruda te prihodonosnu trgovinu tekstilom, ali prava bitka za tržište tek počinje. Novi put svile otvara se već godinama i potrebno je samo malo više pouzdanja u sigurnosnu situaciju da bi se povela žestoka konkurencija kineskih i zapadnjačkih konzorcija. U toj igri velikih, ili staroj srednjoazijskoj Velikoj igri, pasivno sudjeluje i Rusija, što zbog nemogućnosti interveniranja u zemlji gdje je Moskva vodila dug i težak rat iz kojega je izašla poražena, što zbog još nesigurna preslagivanja šahovskih figura u odnosu ne samo na Afganistan nego i na Iran.

Što savjetuju savjetnici?

Iako mediji naveliko pišu o konačnom porazu misije ISAF-a te civilnim i vojnim žrtvama, NATO-ova je misija sve uspješnija u obučavanju i razvoju Afganistanske nacionalne vojske i policije. No misija je vjerojatno u najtežoj godini dosad, s velikim pobunjeničkim skupinama koje prijete realnom prevlašću u gradu Kandaharu i južnim pokrajinama kao što je Helmand. Skupina stručnjaka koju je predvodila bivša američka državna tajnica Madeleine Albright dala je nekoliko mišljenja o Afganistanu u svom izvješću: koliko je god to moguće, NATO-ove vojne snage moraju djelovati pod ujedinjenim lancem zapovjedanja; Saveznici moraju smanjiti nacionalne interese kad doprinose savezničkim trupama, a svaki neodgodiv interes mora se jasno postaviti i oprezno evaluirati tijekom djelovanja snaga i operativnog planiranja. NATO-ova je misija u povijesti više puta doživjela neuspjeh u jasnu komuniciranju svojih namjera i u incidentima koji su uključivali civilne žrtve. Iako nedavne zabrane bliske zračne potpore i topništva pomažu zapovjedništvu ISAF-a da smanje taj problem, stručnjaci smatraju da se zaštita civila vježba u obuci i na terenu. Zatvorenici i pritvorenici moraju se tretirati u skladu s odredbama međunarodnog zakona, jer svaki drugi način vodi neželjenim političkim posljedicama (sjetimo se samo nesmotrenih izjava Hamida Karzaija o njegovu povlačenju i prijelazu talibanima), gubitku moralnoga kredibiliteta, šteti savezničke kohezije i povećanoj opasnosti za ISAF-ove snage.

Trebaju li nas uopće Afganistanci?

U visokoj politici najčešće stradavaju tzv. mali ljudi. Protivnici intervencije u Afganistanu govore o potrebi povlačenja i politike nemiješanja u tuđe probleme. Oni ne shvaćaju da nema više zatvorenih država i da svatko snosi svoj dio odgovornosti u suvremenom svjetskom poretku. I ovdje možemo usporediti Afganistance i Hrvate. U nedavnom Domovinskom ratu hrvatski je narod slao apele za pomoć i međunarodne snage. Jedno od pitanja koja se postavlja u javnosti zemalja koje imaju vojnike u Afganistanu jest zašto smo tamo. Trebaju li nas Afganistanci i žele li nas u svojoj zemlji? Možda nismo najkompetentniji za odgovor na to pitanje, ali gospodin Nasimi i gospođa Gailani s početka ovog teksta kažu: Naravno da želimo da budu u zemlji. Nažalost, mnogi su ljudi razočarani sporošću stabilizacije zemlje, ali znaju da bi bilo još i gore da nema vojnika ISAF-a. Vjerujemo da je svijet veliko selo i nemoguće je da problemi izvana nemaju učinka na nas, ali vrijedi i obrnuto. I za sigurnost svijeta i Afganistana, odgovornost ljudi u 21. stoljeću nije ista kao što je bila u proteklim stoljećima.

Dalekosežno gledajući odgovor je ne. Ne želimo, prirodno, strane trupe u našoj zemlji. Ali kratkoročno je nešto sasvim drugo. Trebamo stranu vojsku jer nemamo alternative, ako NATO danas ode, sutra su talibani opet na vlasti. Žarište bi pak trebalo biti dvostruko. Jedno je sigurnosno stabilizirati zemlju, ali treba graditi i kapacitete afganistanske vlade.