Naron duše

Dubrovački slikar, esejist i pjesnik Josip Škerlj u posljednjoj zbirci poezije Neretva mojoj ženi slična, u izdanju Ogranka Matice hrvatske Metković, Metković 2009, otvorio je nove pjesničke obzore. Otplovio je stihovima na obale Narona.

Voda simbolizira sveukupnu životnost; ona je fons et origo. Jednako simbolizira smrt koliko i ponovno rođenje. Dodir s vodom uvijek uključuje neko obnavljanje; nakon nestanka slijedi novo rađanje, a uranjanje u vodene valove oplođuje i umnožava život. Voda rastvara, poništava oblike, „pere grijehe“, istodobno pročišćuje i obnavlja. Akvistička simbolika u ovoj zbirci poezije prevladava. Tom simbolikom pjesnik Škerlj proveo je obred čišćenja, oslobodio se emotivnih naplavina i oblutaka u duši homo novus.

Još je davno na morskoj obali Živogošća Rimljanin Licinijan dao uklesati natpis nad vrelom: „(...) Zdravo, Nimfo, što zemlju dostoja s’obići moju / slavnim čineć kod svih ovaj predivni kraj. / Vrelom spasonosnim posjed moj počastila ti si / tebe pjesmom pak ja – vlasnik Licinijan.“

Škerlj, kao nastavljač davnog Licinijana, opjevao je ljepotu Narone, u očima je imao sliku svoje supruge, koja postaje poput vodene Nimfe čuvaricom riječnih rukavaca ispunjenih šašom i lopočima. Stihovi nošeni strujom svijesti oslobađaju bujicu osjećaja, uspomena – postaju obala koje pere voda što teče kraj Opuzena i Komina.

Svetost vode koja akvističkom kozmogonijom šiba svijet, za Tertulijana De baptismo, III–IV), voda je bila, prva i sjedište božanskog Duha kojemu je bila draža od svih elemenata, jer Voda prva stvara živa bića.

Pjesnik u stihovima veli: „VODA dodiruje morski žal. ruka / moje žene miluje misli bezimene, / nježnije. / radujem ti se. dolaziš. zapravo, / odavno si ovdje. i mrtva priroda, / i soba koja se svakim danom iznova / prepoznaje.“

Nježnost pjesničke misli – koju kroz kapljice vode davne antičke rijeke, na čijim je obalama grčka i rimska Narona udomila: brojne dekurijone, rimske trgovce, rimske svećenike koji su bacali pregršti tamjana pred mramorne bogove – isto je tako milovala ruke pjesnikove žene, koje sada u obliku te preobražene vodene kapljice padaju na pjesnikov dlan. Profinjenim nevezanim stihom pjesnik donosi sliku suvremenog svijeta izgubljena u samoći. Škerlj se koristi medijem vode da opjeva ljepotu ljubljene žene u najboljoj tradiciji Dubrovnika kao ključnoga civilizacijskog toposa ovog dijela Europe.

Tako je pjesnik Ivo Bizar (1782–1833), ljubitelj umjetnosti i dubrovački pjesnik početka 19. stoljeća prigodom smrti svoje mlade žene Mariette Tarma Bizar dao tiskati u Mlecima pjesmu opskrbljenu bakrorezom u kojoj je iskazao svoju tugu i samoću. Isto tako pjesnik i slikar Škerlj tankućutnim osjećajima gradi svoje akvističke Confessiones, kako sam veli: „ i mnogo prije ovoga danas, škerlj je slikao / rijeku, vodu. voda pere moje noge. taj dan / sreo sam na rijeci rijeku. izabran trenutak (...)“.

Stari čovjek uranjanjem u vodu Narona umire, i daje život jednom novom, onovljenom biću, koji je proživio ukop svoje duše. Samoća ispunja sobu, ali ona biva prevladiva unutrašnjom rijekom – vodom opran pjesnik biva u kršćanskom duhu opran od vode smrti kako veli sv. Ćiril Jeruzalemski.

Pjesnik Škerlj je pobijedio misao Smrti, očišćen odlazi dalje od Narone i vraća se na svoj slikarski Stradun, Stradun nagnutih kampanela, uzbibanih mira intezivnog kolorita jer „(...) taj netko poznaje duboki / kucaj voda, zna valove, zna obalu i obale, zna / mandarine, zrikavce i uzdahe. nije pjesma. / zagonetke nemaju smisla. daj / cigaretu. možda je bogu stalo do nas? on čita? / o jest. vrijeme je lijepo i prokleto. jednog dana / možda otkrijem živim li ispravno? ili pogrešno? / crtam korake onako poput škerlja. glasovi govore (...)“. Naron je i Eufrat i Stiks, ali Umjetnik je preskočio rijeku u sebi.

Naposlijetku možemo zaključiti kako je Josip Škerlj na način svojstven „generaciji u trapericama“, što je iskazala bunt šezdesetih godina – nepatvorena modernizma uobličio drevnu primorsku tradiciju u Dalmaciji, tradiciju staru više od dvije tisuće godina pisanja poezije upućene izgubljenom dijelu duše.

U suvremeno ruho Škerlj je odjenuo drevni pjesnički oblik, jer „(...) ne sramim se plakanja. zaveo me. smišljah zamke. / kazne što nikad neću imati to što je on vidio. (...)“ – rijeka je posrednik dvoje zaljubljenih onkraj vremena – ona je Nimfa na izvoru suza.